Gospodinove riječi koje su nam ponuđene u današnjem evanđeoskom ulomku nisu nešto što ne znamo – svatko od nas bi mogao reći nešto slično i u odnosu na sve ono što postoji bez straha da će pogriješiti – ali sve jedno djeluju strašno. Uništenje je budućnost ne samo jeruzalemskog Hrama nego, nadam se ne tako blizu, i svega onoga čemu se mi divimo i što nas okružuje. Ni od našeg lijepog Grada s kojim se ponosimo i kojemu se dolaze diviti milijuni turista, koji se više puta u povijesti podizao iz pepela, jednog dana neće ostati ni kamena na kamenu. Svega toga će jednog dana nestati, kao što će nestati mora s našim Lokrumom pred nama i našeg ponosnog Srđa za nama. A prije svega toga bit će ratovi, pobune, potresi, bolesti, strahota, znakova s neba, progonstva… Sav naš trud i zalaganje kroz razvoj medicine, mirovne i ekološke pokrete i sl., taj kraj može i mora odgoditi, ali ga neće i ne može spriječiti. Svijet koji poznajemo, makar mi to svojim stilom života često ne priznajemo, osuđen je na kraj i u sebi nosi klicu smrti.
Moramo li zbog iznesenih tvrdnji biti tužni? Je li to bila Gospodinova namjera? Ne! Iako Isus govori o kraju i katastrofi njegov govor nije prožet očajem, nego nadom i utjehom: „Ni vlast vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.“ Zašto onda Isus ovo govori?
Neki kažu – među njima se nalaze pripadnici različitih sekti kojima su se, nasjedajući različitim scenarijima i lažnim proročanstvima kojima vrvi internetska mreža, u posljednje vrijeme pridružili i neki inače dobri kršćani – da je današnje evanđelje izgovoreno zato da bismo mogli prepoznati blizinu kraja. Ali, uvijek je bilo i uvijek će biti, dok god postoji ovaj svijet i vrijeme, bolesti, i potresa, i oluja, čini se, nažalost, i ratova, a i progonstva onih koji su Kristovi. Zato ovo evanđelje nije tek obično upozorenje, niti nam nudi prepoznatljive znakove kraja. Uostalom, Isus izbjegava dati odgovor na takvo pitanje, upozoravajući učenike da ne idu za onima koji govore: „Ja sam“ i „Vrijeme se približilo“ jer su to zavodnici. Neki su potaknuti Isusovim govorom o kraju pomislili, kako nas izvješćuje sv. Pavao koji takvo mišljenje osuđuje, da ne treba ništa raditi jer i onako će sve biti uništeno. Sv. Pavao im, nakon što je pokazao na svoj primjer i primjer onih koji su s njim, odlučno poručuje: „Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu.“
Ako Isusova namjera nije bila prestrašiti nas i ponuditi nam znakove kraja, zašto je onda izgovorio ove riječi, koja mu je bila namjera?
Podsjećajući nas na ono što smo znali i što često zaboravljamo u svakodnevnim brigama i trci života, a znali smo i znamo da svijet koji poznajemo ima svoj kraj, Isus nam, s jedne strane, želi otvoriti oči da bismo se, ohrabreni njegovom utjehom, mogli suočiti s neminovnim, a neminovnost je raspad našeg tijela i svega drugog materijalnog što nas na zemlji okružuje, čemu se divimo i oko čega se trudimo, da bi nam, s druge strane, otvorio oči i za vječne vrijednosti, za ono što ne propada, što ne može biti srušeno i uništeno ratovima, bolestima, potresima i poplavama niti, u konačnici, mržnjom i progonstvima. To nešto što nikad neće i ne može biti uništeno je postojanost u vjernosti Gospodinu: „Svojom ćete se postojanošću spasiti.“ Postojanost u vjernost Gospodinu znači uvijek i svagdje, i u okolnostima rata, i u okolnostima mira, i u okolnostima bolesti, i u okolnostima zdravlja, i u okolnostima potresa, gladi i pošasti, i u okolnostima kad nema potresa, glasi i pošasti, i u okolnostima kad nas ljudi slave zbog naše pripadnosti Isusu Kristu i usklađenosti života s njegovim evanđeljem, i u okolnostima kad nas ljudi zbog toga mrze i progone…
Današnje je evanđelje, dakle, puno više od pukog proročanstva o uništenju zemlje i svijeta koji poznajemo. Ono je smjerokaz, pokazivač puta kojim trebamo ići želimo li biti spašeni, a taj put je put postojanosti u vjernosti Gospodinu uvijek i svagdje.