„Zar smo mi slijepi?“: Gledati svijet očima vjere ne mijenja svijet, ali mijenja nas
Liturgijska čitanja i ove četvrte korizmene nedjelje dio su krsne kateheze kojom Crkva pripravnike na krštenje, a i sve nas koji smo već kršteni, želi upozoriti na opasnost duhovne sljepoće, ali i naučiti jednom drukčijem pogledu, pogledu iz srca u srce, jer „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu“ i „Samo se srcem dobro vidi. Ono bitno nije vidljivo očima“ (Antoine de Saint-Exupéry, Mali princ).
Biblija razlikuje dvije vrste sljepoće: tjelesnu i duhovnu. U današnjem evanđeoskom ulomku susrećemo oba ova tipa sljepoće. Tjelesna sljepoća je osobina slijepca od rođenja kojega je Isus ozdravio tako što mu je kalom premazao oči i poslao ga da ih ispere u vodi. Duhovna sljepoća je osobina farizeja koji ne samo da nisu povjerovali u ozdravljenja, nego su to ozdravljenje pokušali iskoristiti protiv Isusa. Slijepac od rođenja pokazuje da netko može biti fizički slijep, ali duhovno imati izvrstan vid. Farizeji pokazuju da drugi s potpuno zdravim očima mogu biti duhovno potpuno slijepi. Tjelesna sljepoća je teška jer lišava čovjeka mogućnosti doživjeti u punini ljepotu stvorenog svijeta. Ali ova druga, duhovna sljepoća, je puno teža jer čovjeka sprečava da primijeti čudesnost Božje ljepote i ljubavi, kojoj je stvorena stvarnost tek jedan od vidljivih znakova. I ono što je najgore od svega, onaj tko je pogođen takvim oblikom sljepoće uopće nije svjestan da je slijep – farizeji pitaju Isusa: „Zar smo mi slijepi? – pa mu ni sam Isus ne može pomoći, koliko god da bi to htio jer zbog toga je došao.
Da bismo vidjeli na fizičkoj razini potrebne su nam dvije stvari: svjetlost i oči. Bez svjetlosti ni sa zdravim očima ne vidimo, ne možemo se kretati, ne znamo se orijentirati, spotičemo se o stvari, udaramo u druge… Ali i oči su potrebne jer za onoga tko nema oči ili njima ne vidi, svjetlost sama po sebi nema nikakvo značenje. Slično je i na duhovnoj razini. Potrebna nam je svjetlost i potrebne su nam oči. Svjetlost je Isus Krist i njegovo evanđelje. Upozoravajući nas na to da „dolazi noć, kad nitko ne može raditi“ – misleći pri tom na trenutke svoje muke i smrti, ali i sve slične trenutke s kojima će se suočavati njegovi učenici živeći u svijetu u kojem dominira tama i kojim vladaju duhovni slijepci – on nam također poručuje: „Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.“ Oči kojima možemo vidjeti tu svjetlost, Isusa Krista, su vjera. „’Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?’“ – upita Isus slijepca od rođenja kojeg su farizeji izbacili jer ne vjeruju, a „on odgovori: ‘A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?’ Reče mu Isus: ‘Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!’ A on reče: ‘Vjerujem, Gospodine!’ I baci se ničice preda nj.“
Naš život se često čini okružen tamom. To je zato što je oko nas mrak, odnosno ono vrijeme noći na koje je upozorio Isus. No to je i zato što smo duhovno slijepi, a duhovno smo slijepi jer je vid oslabio ili je zamračena vjera, taj naš organ duhovnoga vida. Bez vjere postojimo, a ne znamo zašto. Bez nje živimo, a ne znamo kako. I umiremo, a ne znamo kad. Bez vjere ne znamo što slijedi nakon smrti. Pred tim temeljnim pitanjima, odlučnima za nas i naš život, pred otajstvom života i smrti, bez vjere se osjećamo u mraku, kao da smo od rođenja slijepi i puni sumnje. Oni koji nisu svjesni ovoga nedostatka na to nikad ne misle. Drže oči zatvorene pred stvarnošću koja ih okružuje i pitaju se: „Zar smo mi slijepi?“ Drugi vjeruju samo u ono što vide, a stvarnost koju ne vide im nije važna. Zadovoljavaju se površnošću. Ali smisao nije na površini.
Nama kršćanima u pomoć dolazi Isus Krist. I mi smo bili slijepi i u tami, ali on je ozdravio naše duhovno slijepilo i za nas postao svjetlost. On je svjetlo svih onih koji žele sagledati pravu stvarnost, onih koji žele zaći u istinsko otajstvo života. Njegovo svjetlo možemo vidjeti samo ako mu se otvorimo očima vjere. Postoje međutim i među nama kršćanima oni koji misle da znaju sve, da sami shvaćaju stvarnost života, da im vjera za shvaćanje te stvarnosti nije potrebna. Mnogi se zovu kršćanima, ali njihov pogled nije iz srca u srce, jer su zaboravili da se srcem najbolje vidi. Zato na sebe, svijet oko sebe, druge, pa i samoga Boga, ne gledaju kršćanski, ne prosuđuju kršćanski i u konačnici ne žive kršćanski. Ovakvi, iako su kršćani, riskiraju ostati slijepi pred najvažnijim stvarima u životu. I izgubiti svoju priliku da ozdrave. Oni sliče farizejima u današnjem evanđelju. Kršćanin je čovjek koji treba imati i ima pitanja, ali i onaj koji odgovore na svoja pitanja nalazi u Isusu Kristu i njegovom evanđelju. On je onaj koji očima vjere, sa srcem koje vidi drukčije, ponizno prihvaća Isusa Krista i njegovu poruku evanđelja. I upravo su Isus i njegovo evanđelje to što nam pomaže vidjeti bolje i dalje od onoga što vide naše ljudske oči i naše ljudsko iskustvo, bolje i dalje od onoga što možemo shvatiti svojom pameću i isprobati modernim sredstvima tehnike.
Kao što oči ne mijenjaju stvarnost svijeta obasjanog svjetlom, nego mijenjaju onog koji njima gleda tu stvarnost, tako ni oči vjere ne mijenjaju stvarnost svijeta oko nas obasjanog svjetlom Isusa Krista i njegovog evanđelja, nego mijenjaju nas. Tim ta naša stvarnost nije lišena patnje, ali i ona dobiva sasvim novo značenje gledana očima vjere. Patnja, da se vratimo na evanđeoski ulomak, prestaje biti viđena kao kazna za grijeh, vlastiti ili grijeh očeva – danas nažalost i među kršćanima mnogi boluju od ovakvog oblika slijepila kakav je bio zahvatio i Isusove učenike na početku današnjeg evanđeoskog ulomka – i počinje biti viđena kao prilika da se, stavljajući se u Božje ruke i propuštajući se Božjoj volji, i na nama „očituju djela Božja.“ Gledana očima vjere to nikad nije stvarnost iza koje dolazi smrt i besmisao, nego je to stvarnost obasjana Božjim svjetlom, rasvijetljena Kristovom riječju i osobito njegovim uskrsnućem.
Nitko od nas sam po sebi nije sposoban za ovakav pogled vjere koji ne mijenja stvarnost, ali je sposoban promijeniti nas. Isus je došao na svijet da bi nas, sve ljude i svakog pojedinog čovjeka, osposobio za takav pogled, da bi nas ozdravio od slijepila i otvorio nam oči vjere – ili oči srca koje su jedine sposobne dobro vidjeti – i svojim svjetlom nam pokazao izlaz iz noći „kad nitko ne može raditi“ i put prema istinskom svjetlu, a to je on sam jer „dok sam na svijetu, svijetlost sam svijeta.“ Na ove Isusove riječi o sebi kao svjetlu, ali i činjenici da je on onaj koji nam je dao organ vjere da možemo vidjeti to svjetlo, izvrsno se naslanja poruka sv. Pavla iz drugog čitanja: „Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite – plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina – i odlučite se za ono što je milo Gospodinu.“ Ova se poruka odnosi najprije na nas kršćane. Nas je Krist u krštenju ozdravio od slijepila i izabrao između svih ljudi na zemlji, braće i sestara koji nisu kršćani, da bi nas osposobio da budemo donositelji njegovog svijetla u tamu ovoga svijeta, da budemo donositelji smisla u situacije besmisla. Oslobođenii prosvijetljeni Kristom i njegovom riječju ozdravljeni od slijepila, imamo zadaću i sami postati svjetlo i ozdravljati oči drugima, ponašajući se kao sinovi svjetla kroz dobro koje činimo, pravdu i istinu koju svjedočimo. Ispunjavamo li mi kršćani ovog povijesnog trenutka tu svoju zadaću ili smo, zavedeni nekim drugim razlozima i ponudama, i sami ponovo postali slijepi i kao slijepci lutamo tražeći svoj udio u jalovim djelima tame? Ako nam se dogodilo ovo drugo, a dogodilo se ako više vjerujemo drugima nego Kristu i ne živimo u Kristovom svijetlu, onda je upravo nama upućena i Pavlova poruka s kraja drugog čitanja: „Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.“ To je poruka koje osobito trebamo postati svjesni u ovom korizmenom vremenu, koje je najpogodnije vrijeme za ozdravljenje od sljepoće kroz obraćenje, kako bismo „odanošću i živom vjerom (krenuli odlučno) u susret skorim vazmenim blagdanima“ (Zborna molitva).