U središtu službe riječi četvrte nedjelje došašća nalaze se Isusovi zemaljski roditelji, njegova majka Marija i „Josip, muž njezin“, a Isusov poočim. To dvoje ljudi dio su plana spasenja koji je Bog imao s ljudima. U njima se, osobito u Isusovoj majci Mariji, počinje ispunjavati starozavjetno proročanstvo o mesijanskim vremenima koje smo čuli u prvom čitanju: „Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ima Emanuel, S nama Bog!“ Marija je ta djevica koja će roditi, a Isus, sin njezin, kojeg je začela „po Duhu Svetomu“, onaj je kojemu je ime „Emanuel, S nama Bog“. Josip „muž njezin, pravedan“ uklapa se u to čudesno ispunjenje proročanstva prihvaćanjem tog neshvatljivog Božjeg otajstva s vjerom i spremnošću da učini ono što Bog u od njega traži, a Bog traži da se ne boji „uzeti k sebi Mariju, ženu svoju (jer) što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga.“
Isusovi zemaljski roditelji imaju određeno poslanje. Marijino poslanje je bilo postati majkom Boga koji se u njoj utjelovio „po Duhu Svetomu.“ Josip je pozvan biti muž Marijin, Isusov zemaljski otac, zaštitnik Svete obitelji i onaj koji će Isusu, u skladu s drugim čitanjem, dati legitimitet Davidovog potomka. Oboje ih karakterizira pouzdanje u Boga i spremnost vršiti njegovu volju. Na tom pouzdanju i toj spremnosti temelji se njihov velikodušni „da“ Bogu i onom poslanju koje Bog ima s njima.
I mi imamo određeno poslanje. Nismo poslani biti majka Boga koji se odlučio utjeloviti u našu povijest kao Marija ili njegovi ovozemaljski očevi i zaštitnici kao sv. Josip, ali Bog sa svakim od nas Bog ima određeni plan po kojemu, ako ga izvršavamo u skladu s njegovom voljom, on ulazi u naš svijet. Rađanje Isusa, a s njim i ono biti njegovi poočimi, danas se događa otajstveno, u evanđelju koje propovijedamo, u euharistiji koju slavimo, ali i u susretu s onima koji su nam povjereni da bismo u njima, usprkos svojim ljudskim slabostima i uz pomoć Božje milosti, budili nadu, da bismo ih riječju i primjerom poticali na kvalitetniji život, život usklađen s Božjom voljom i njegovim planom spasenja za sve ljude, onim planom koji se počeo konkretno ostvarivati u njegovom povijesnom dolasku na svijet, a koji se sakramentalno nastavlja i danas. Koliko god da je na prvi pogled ova zadaća svojstveno naša, svećenička, ona nije isključivo naša. Svi vjernici imaju isti zadatak, dakako prilagođen konkretnim okolnostima i načinu svakog vjernika. I zato svi vjernici mogu i trebaju, riječima i životom, svjedočiti radost i nadu koju kao kršćani baštinimo. I trebamo to činiti i u crkvi, redovitim sudjelovanjem na nedjeljnim misama, ali i izvan crkve, osobito ondje gdje mi svećenici nemamo izravnog pristupa, u obiteljima, školi, na poslu, u disku, kafiću, politici, medijima itd. Supruzima i očevima povjerene su njihove supruge i djeca, suprugama i majkama njihovi supruzi i djeca, djeci očevi i majke, svima susjedi, prijatelji, poznanici, kolege… I svatko ima dovoljno milosti da, unatoč svakodnevnim problemima i teškoćama kojih nije bila pošteđena ni Sveta obitelj, ispuni onaj plan i onaj program koji Bog ima s njim u ovom svijetu i po njemu za ovaj svijet. Potrebno je samo imati čvrstu vjeru i pouzdanje u Boga, istinsku ljubav i poštovanje dostojanstva i poziva drugoga jer, kako je govorio sv. Ambrozije, „koja god duša uzvjeruje, začinje i rađa Riječ Božju i priznaje njezina djela.“ Pri tom nitko od nas ne smije zaboraviti da je također pozvan biti otvoren prema svima potrebnima, jer svatko od nas je pozvan biti „majka“ siromaha i ovozemaljski zaštitnik prava i slobode svakog čovjeka, bez obzira na njegovu nacionalnost, rasu, imovinsko stanje… U svakom čovjeku, osobito u onom koji je najpotrebniji naše pomoći, nalazi se utjelovljeni Bog koji mu se prispodobio.
Možda nam u ovoj našoj zadaći, koja nam se čini nestvarna poput sna, može pomoći logika svijeće. O Božiću palimo puno svijeća i svjetala. Na našim adventskim vijencima smo upalili četvrtu svijeću koja nam poručuje da smo na pragu Božiću. Sve ove svijeće simboliziraju „Svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka“ (Iv 1, 9) koje je, kako kaže Ivan u evanđelju Božića, došlo na svijet u Isusu Kristu. Najvažnije od svih svjetala koja možemo zapaliti smo mi sami. Mi trebamo biti zapaljene svjetiljke koje će osvjetljavati Očevu kuću, ovaj svijet i vrijeme u kojem živimo i koji nam je nebeski Otac povjerio da njim upravljamo. Pokušajmo o ovom Božiću postati toga svjesni, pokušajmo biti svijetla. Pokušajmo svijetliti kvalitetnim kršćanskim životom u svojim obiteljima, svom susjedstvu, ovoj župnoj zajednici, na radnom mjestu, u ovom našem prostoru i vremenu. To je ono što Bog od nas, što Bog od mene kao biskupa i svećenika i tebe kao oca, majke, mladića i djevojke, djeda i bake bez obzira tko si, što radiš i čim se baviš, traži o ovom Božiću, ali i svakom danu nakon Božića, i za što nam daje dostatno svoje milosti.
Svjetleći i oko sebe šireći svjetlo poput Marije i Josipa, može se ispravno vidjeti sebe i svijet oko sebe i uočiti potrebe bližnjih, braće i sestara, a onda i učiniti da nama i drugima po nama, Božić doista bude Božić, otajstveno utjelovljenje Boga u naš svijet i vrijeme, koje Bog po svom utjelovljenju za koje smo mu potrebni svi mi na nama svojstven način, želi učiniti svojim svijetom i svojim vremenom.