„Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo.“ (Ef 2, 10)
4. korizmena nedjelja (B)
Četvrta korizmena nedjelja se po svojoj ulaznoj pjesmi koja pjeva o veselju i radost Jeruzalema naziva Dominica Laetare ili Nedjelja radosti. U tu se temu radosti svojim sadržajem uklapaju i današnja liturgijska čitanja svojom radosnom porukom o Bogu koji nas ljubi. Vrhunac Božje ljubavi prema nama dogodio se u osobi Isusa iz Nazareta, koji u današnjem evanđelju svjedoči o toj Božjoj ljubavi ovako: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni.“
Usporedo s Božjom ljubavlju koja je razlog za radost i veselje, u ljudskoj povijesti se odvijala i jedna druga povijest, povijest grijeha, odbacivanja Boga i njegove ljubavi koja nas ispunja žalošću. Uzmemo li u ruke Sveto pismo otkriti ćemo da je ljudska povijest sastavljena od trajnih Božjih ponuda ljubavi i neprestanog odbacivanja te Božje ljubavi od strane ljudi. Slika ovakvog odnosa Boga koji ljubi i čovjeka koji odbija Božju ljubav, ali mu Bog ipak oprašta, pokazana je u prvom čitanju iz Knjige ljetopisa. Ovu starozavjetnu sliku nadopunjuje ulomak iz Poslanice Efežanima koji nam je naviješten kao drugo čitanje, u kojem Apostol naglašava Božje milosrđe i njegovu dobrohotnost prema nama. To se Božje milosrđe i dobrohotnost za starozavjetni Božji narod očitovalo kroz perzijskog kralja Kira, a za sve ljude, uključujući i svakoga od nas, u otajstvu utjelovljenog Božjeg Sina Isusa Krista, koji nije poslan – kako smo čuli u evanđelju – da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.
I obje povijesti, i ona Božje ljubavi prema čovjeku i ona čovjekovog odbijanja Boga, svoj su vrhunac imale u vazmenom otajstvu Isusove muke, smrti i uskrsnuća za proslavu kojega se liturgijski pripravljamo korizmenim vremenom. U tom su se otajstvu susreli Bog koji je „tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca“ i palo čovječanstvo koje Bog želi spasiti.
Susrećući se svakodnevno s odbijanjem Božjih ponuda ljubavi, može nam se učiniti da je i nakon Isusa Krista ljudska povijest ostala ista. To nam se kao kršćanima često znade prigovarati. Iako se stvarnost doista čini takvom jer svijet nije postao ni blizu onakvim svijetom kakvoga je Isus Krist propovijedao, na otajstvenoj razini se dogodila neizmjerna promjena. Bog nas je i prije ljubio, ali u Isusu Kristu, raspetome, on nas ljubi na konačan i neponovljiv način. Do Isusa Krista i njegove smrti na križu ljudska je povijest bila obilježena izmjenom Božjih ponuda ljubavi i čovjekovih odbacivanja Božje ljubavi. Bog je bio slobodan na čovjekovo odbacivanje ljubavi odgovoriti svojim odbacivanjem čovjeka. Od Isusove smrti na križu to se u potpunosti mijenja. Bog se u Isus i njegovoj smrti na križu na neki način odrekao svoje slobode. Bog više nije slobodan ljubiti nas ili ne ljubiti. Isus Krist je njegovo konačno i neopozivo da čovjeku. U Isusu Kristu nas Bog ljubi i kad smo dobri i kad nismo. U njemu nas Bog uvijek ljubi. Ljudska je povijest postala trajno obilježena Božjom ljubavlju. I svako vrijeme je postalo milosno vrijeme, vrijeme Božje ljubavi i opraštanja. Samo se jedno i dalje nije promijenilo. Nije se promijenila ljudska sloboda narušena grijehom i njegovim posljedicama. Čovjek je i dalje slobodan Bogu reći svoj ne. Ali u Isusu Krstu i milosti koja proizlazi iz njegovog križa je postao trajno sposoban reći Bogu i svoj da. Veliko je to otajstvo. I neshvatljiva privilegija nas koji smo se u povijest spasenja uključili nakon događaja Isusa Krista i njegovog djela spasenja.
Bog je sve učinio, čak je „dao svoga Sina Jedinorođenca“, da bi se svijet spasio. To sve uključuje i nas Crkvu i kršćane. Osnaženi njegovom milošću mi smo, mi Crkva i kršćani, pozvani i poslani u vremenu nastaviti njegovo djelo čineći sve što možemo da bi se to spasenje svijeta za sve i ostvarilo, odnosno da bi svi povjerovali u Isusa Krista i u njemu imali život vječni. To se neće dogoditi ako mi, Crkva i kršćani, o Božjoj ljubavi budemo samo govorili, ali može se dogoditi ako Božju ljubav o kojoj govorimo i koju smo upoznali u Isusu Kristu, budemo živjeli, svjedočeći svima po ljubavi koju oko sebe širimo da smo „Njegovo … djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo.“
Za one koji žele više: