Četvrta vazmena nedjelja, koju zovemo i Nedjelja Dobrog Pastira, nam svake godine nudi jedan ulomak iz 10. poglavlja Ivanovog evanđelja u kojemu se Isus predstavlja kao dobri pastir.
Slika Boga kao dobrog pastira, koju Isus upotrebljava i primjenjuje na sebe, nije nova u Svetom pismu. Već je Stari zavjet, osobito u psalmima i u proročkim knjigama, predstavljao Boga kao dobrog pastira koji se brine za svoje stado. Ova Božja pastirska briga za svoj narod se u teškim vremenima, kroz koja je Izabrani narod prolazio i zbog svojih loših vođa, u proročkim knjigama pretvorila u mesijansko obećanje da će Bog svom narodu, kao zamjenu za vođe naroda koji su se pokazali kao pohlepni plaćenici, poslati pastira po svom srcu. Predstavljajući se kao dobri pastir, a u današnjem ulomku to čini čak dvaput, Isus šalje nedvosmislenu poruku da je on onaj o kojemu su govorili proroci, da se u njemu dogodilo ostvarenje svih starozavjetnih mesijanskih očekivanja, da je on od Boga obećani pastir.
S istom nakanom, a na tragu starozavjetnog razlikovanja između pastira kojega Bog obećava svom narodu i loših vođa koje se, nažalost, može pronaći u svim narodima, svim vremenima i svim sustavima, ne isključujući niti nas u Crkvi, Isus u današnjem evanđeoskom ulomku nudi jasno razlikovanje između pastira i najamnika, odnosno između dobrog i lošeg pastira. Pastir je onaj pastir kojemu su ovce važnije od njega samoga. On pripada ovcama i ovce pripadaju njemu. Zato on život polaže za ovce, poznaje ovce, ali se brine i za druge, one izvan svoga stada. Dobri pastir ima srca za sve. Najamniku, onome koji nije pastir, ovce ne pripadaju. Njemu nisu važne čak niti one ovce koje su mu povjerene, a kamo li one izvan njegova stada. Zato se on ne brine za ovce, nego za sebe sama. I u opasnosti koju predstavljaju vukovi se ne izlaže, nego bježi, ostavljajući ovce na milost i nemilost. Najamnici se ponekad čak i sami znaju pretvori u kradljivce ovaca.
Ovim razlikovanjem između dobrog pastira i najamnika, kao i dvostrukim isticanjem sebe samog kao dobrog pastira, Isus nas želi dovesti do toga da shvatimo da nema nikoga drugog koji bi bio takav pastir kao što je on, ali i da svaki drugi pastir ima pravo nositi taj časni naslov samo u onoj mjeri u kojoj svoju pastirsku službu obavlja u skladu s njegovim primjerom. To je ona uskrsna vjera, na koju se osobito odnosi završni navještaj o njegovom svojevoljnom polaganju i uzimanju vlastitog života u skladu s Očevom voljom, koja zajedno s apostolom Petrom danas s uvjerenjem progovara: „I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“
Slika dobrog pastira, koju Isus primjenjuje na sebe samoga, a s njom i poziv da svoju pastirsku ulogu usklade s njim, odnosi se u užem smislu prvenstveno na svećeničku službu, ali obuhvaća i sva druga duhovna zvanja u Crkvi. Zato se u ovoj nedjelji Dobrog Pastira osobito moli za nova svećenička, ali i za druga duhovna zvanja. Toj molitvi bi trebalo pridružiti, svaki dan smo toga sve više svjesni, i molitvu za već postojeća svećenička i druga duhovna zvanja – počinjući od posvećenih osoba, bilo članova različitih redovničkih zajednica bilo članova različitih svjetovnih ustanova, preko đakona, svećenika, biskupa, pa sve do samog Svetog Oca – kako bi iz dana u dan sve više sličili Isusu Kristu, Dobrom Pastiru, i zajedno s njim bili pastiri po Božjem srcu, a sve manje bili najamnici i kradljivci, oni kojima je stalo samo do sebe, a ne do onih kojima su poslani.
U širem smislu u slici pastira koju Isus primjenjuje na sebe samoga možemo prepoznati i sve druge uloge u Crkvi, pa i u društvu, koje sa sobom nose brigu za druge. Svi mi smo pozvani danas svoj pogled usmjeriti u Isusa Krista, Dobrog Pastira, i od njega učiti kako biti dobri pastiri i kako ne biti najamnici. Uloge su možda različite, ali pravila ponašanja su ista. Uvijek su ta pravila izlazak iz zatvorenosti u začarani krug vlastite sebičnosti – ovo je ono što na različite načine dominira suvremenim svijetom, a što nije nepoznato niti nama u Crkvi – kako bismo se stavili na raspolaganje Bogu u službi drugih ljudi, onih koji su nam povjereni, ali i ne samo njih nego i svih drugih, jer svi smo odgovorni za sve. U ovo sve trebamo uključiti i buduće generacije. I svi trebamo, kako je papa Franjo poručio mladim Dubrovčanima tijekom njihovog zahvalnog hodočašća za SHKM 2014., „naći svoje mjesto u Crkvi i društvu, prihvaćajući velikodušno zadaće koje (nam) se povjeravaju.“ A trebamo i moliti, za sebe i druge, na svim crkvenim i na svim društvenim razinama, da bismo povjerene nam zadaće vršili kao pastiri, a ne kao najamnici.
O ovom „izlasku“ iz zatvorenosti u začarani krug egoizma, koja je preduvjet da bismo i mi mogli svoju pastirsku ulogu u Crkvi i društvu vršiti usklađenu s Isusom Kristom, Dobrim Pastirom, biti pastiri, a ne najamnici, progovorio je i papa Franjo u svojoj ovogodišnjoj poruci za 52. svjetski dan molitve za duhovna zvanja, koji se slavi upravo u nedjelji Dobrog Pastira. U toj svojoj poruci on objašnjava značenje izlaska za koji kaže da se nalazi „u korijenu svakog kršćanskog poziva“, podsjećajući Crkvu da „je doista vjerna svom Učitelju u mjeri u kojoj je Crkva ‘koja izlazi’, Crkva koja nije zaokupljena sama sobom, svojim strukturama i uspjesima, već je kadra izići van, biti u pokretu, susresti se s Božjom djecom u njihovoj stvarnoj situaciji i osjetiti suosjećanje (com-passio) za njihove patnje.“ Isto se može reći i za pojedine kršćane za koje „odgovoriti na Božji poziv … znači dopustiti njemu da nam pomogne izići iz samih sebe i svoje lažne sigurnosti i krenuti putem koji vodi prema Isusu Kristu, izvoru i krajnjem odredištu našeg života i sreće.“ Iz ovoga proizlazi i papin zaključak da „taj izlazak prema Bogu i drugima ispunjava naše živote radošću i smislom.“ Taj je zaključak i njegova poruka svima u Crkvi, a osobito mladima, onima „koji zbog svoje dobi i otvorenosti budućnosti, znaju biti raspoloživi i velikodušni“, ali i kojima „neizvjesnost i brige za budućnost … prijete da sputaju tu njihovu poletnost, da im sruše snove, i to u toj mjeri da pomisle kako se ne vrijedi zalagati i da Bog u kojega vjeruju kršćani nekako ograničava njihovu slobodu.“ „Dragi mladi prijatelji – piše im papa, ali ovo možemo čitati i kao poticajnu poruku svima nama kojima Bog u Crkvi i/ili društvu povjerava određenu pastirsku službu, a nema doista nikoga kome ona nije na neki način povjerena – ne bojte se izići iz samih sebe i krenuti na put! Evanđelje je poruka koja donosi slobodu našim životima, preobražava ga i čini naš život ljepšim. Kako je lijepo pustiti da nas iznenadi Božji poziv, prihvatiti njegovu riječ i ići u svom životu Isusovim stopama, u klanjanju Božjem otajstvu i velikodušnom služenju našim bližnjima! Vaš će život tako svakim danom postajati sve bogatiji i radosniji!“