Isključenost iz zajednice je teža od bolesti i opsjednutosti. Bog nikog ne odbacuje niti isključuje, nemojmo ni mi!
5. nedjelja kroz godinu (B)
Nakon sudjelovanja u subotnjem liturgijskom slavlju u sinagogi, Isus sa svojim prvim učenicima odlazi na ručak u kuću dvojice od njih. A punica je jednog od njih, Šimuna kojega je Isus nazvao Petar, „ležala u ognjici“. Možemo ovo „ležala u ognjici“ pročitati u doslovnom smislu, ali meni se čini iz nastavka evanđeoskog izvještaja, da bi smisao prije mogao biti slikovit, odnosno da ona nije bila „u ognjici“ zbog bolesti, nego zbog ljutnje što je njezin zet napustio svoj posao i obitelj te počeo slijediti Isusa. Zato se ne želi susresti s Isusom. Ali Isus se želi susresti s njom. „On pristupi, prihvati je za ruku i podiže.“ I kao što je susret s Isusom Šimuna promijenio i potaknuo ga da krene za njim i postane Petar, tako susret s Isusom mijenja i Šimunovu punicu. Ozdravlja je! I još više od toga! Osposobljava je za služenje! „I pusti je ognjica. I posluživaše im.“
Ono što je Šimunova punica doživjela u susretu s Isusom, kojega nakon toga više nije odbacivala, nego mu je posluživala, Isus želi prenijeti i na sve druge. Zato „uvečer, kad sunce zađe“ – ovim evanđelist želi poručiti da je Isus poštivao subotnji počinak – prima bolesnike i opsjednute. I upravo to da on prima „sve bolesne i opsjednute“, najveće je čudo. Njihov problem nije bila samo bolest nego je to bila i isključenost iz zajednice. To je bilo daleko teže od same bolesti i opsjednutosti. Osjećali su se odbačenima. Živjeli su od milostinje. Činilo im se da ih i Bog odbacuje i isključuje. A Isus im svojim primjerom pokazuje da to nije tako. Poručuje im da Bog nikoga ne odbacuje i isključuje. Prima ih. S njima razgovara. Dotiče ih. I ozdravlja. Ovim ozdravljujućim odnosom prihvaćanja bolesnih i opsjednutih Isus daje novu snagu poruci – koju je na istu temu u Starom zavjetu tako snažno izražavala Knjiga o Jobu iz koje smo danas pročitali ulomak – o Bogu koji suosjeća s našom patnjom, koji nam kroz patnju prilazi, ali i nama omogućuje da ga u patnji možemo bolje razumjeti, da mu se kroz patnju možemo više približiti.
U molitvi, koja je toliko važan dio Isusovog dana da zbog nje prekida san tako što se „još za mraka, veoma rano“ povlači na samotno mjesto kako bi molio, Isus spoznaje da tu istu poruku treba prenijeti i drugim mjestima. Učenici su željeli uživati u trenutku slave i popularnosti koju im je Isus donio. Naime, Isus je u samo jednom danu, od onoga koga ni Šimunova punica nije željela primiti i poslužiti, postao onaj koga svi traže. Isusu ne treba popularnost i slava. On to shvaća u molitvi koja je njegov razgovor s Ocem. On zna da se na tome, popularnosti i slavi, ništa ne može kvalitetno izgraditi. Ovo samo pokazuje koliko je važna molitva želimo li odoljeti izazovima ovoga svijeta i ostati pravilno usmjereni na vlastito poslanje u svijetu. Zato Isus nakon molitve odbacuje ponudu svojih učenika. Ovo je tek prvi trenutak u kojemu se u Markovom evanđelju događa razilaženje Isusa i njegovih učenika. S vremenom će taj nesporazum postajati sve veći. U jednom će trenutku dovesti gotovo do potpunog razlaza. Sve to je bila Isusova pedagogija, njegov način da i njih postupno, poput Šimunove punice, izliječi od ovozemaljske logike i osposobi ih da i oni mogu primati i posluživati sve koji su odbačeni i isključeni, ali i da mogu njegovu radosnu poruku, evanđelje, prenijeti ne samo u obližnja mjesta, nego je raznijeti širom svijeta, donijeti je svim vremenima i unijeti je u sve prostore. U tome će im osobito pomoći sv. Pavao, apostol kojega će Isus naknadno susresti i u susretu promijeniti, učiniti ga od Savla Pavlom. U ulomku iz Prve poslanice Korinćanima koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje, on nam ono Isusovo: „Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao!“, ovako prevodi za sebe, za druge apostole, ali i sve nas, Crkvu i kršćane svakog povijesnog trenutka, na svim krajevima svijeta i u svakoj životnoj situaciji: „Što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, tà dužnost mi je. … Služba je to koja mi je povjerena.“
Pa krenimo i mi – ozdravljeni za služenje, otvoreni za sve isključene, usmjereni u molitvi, kako onoj zajedničkoj na nedjeljnom euharistijskom slavlju i u vlastitoj obitelji, tako i onoj osobnoj – u izvršenje te svoje dužnosti i službe, najprije u obližnja mjesta, a onda i svugdje gdje nas Bog šalje i svima kojima nas šalje.
Za one koji žele više: