Pontifikalno misno slavlje na svetkovinu dubrovačkog parca sv. Vlaha, u subotu, 3. veljače okupilo je ispred dubrovačke katedrale dvanaest biskupa i nadbiskupa, sedamdesetak svećenika i mnoštvo domaćih vjernika i hodočasnika iz drugih krajeva koji su unatoč kiši koja je povremeno jako padala pobožno sudjelovali na misi. Misu je predvodio riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić, a dubrovački biskup mons. Mate Uzinić u zahvalnoj riječi na kraju istaknuo je kako su mu neki rekli da sv. Vlaho ove godine izgleda neće učiniti svoje ‘famozo čudo od čudesa’, što podrazumijeva lijepo vrijeme za vrijeme glavnih slavlja feste, te je istaknuo da je Parac učinio svoje ‘famozo čudo od čudesa’ ali na jedan drugačiji način, a to je da su vjernici unatoč kiši ostali na i pobožno sudjelovali u misi. „Nije pravo čudo kad ‘siđemo s križa’, kad nam sve ide onako kako treba, nego kad ostanemo na križu i znademo biti strpljivi u stvarima koje nam baš i ne odgovaraju. Evo, to ste vi danas pokazali. Zato ste vi ‘famozo čudo od čudesa sv. Vlaha’. Hvala vam. Bog vas blagoslovio. I živio sv. Vlaho!“, kazao je biskup Uzinić.
Nadbiskup Devčić je u propovijedi govorio o ispravnom načinu slavljenja svetaca zaštitnika kojima je premrežena cijela Hrvatska, ali i o drugim crkvenim slavljima koja se sve više slave „na posve svjetovan način“. Istaknuo je primjer starih Dubrovčana koji su svoju vjeru znali pretvoriti u djela te potaknuo vjernike da svojim mladima daju primjer žive vjere. A živu vjeru u Krista imao je i sv. Vlaho što je posvjedočio davanjem svoga života kao svjedočanstva svoje vjere u Krista.
Hrvatska je premrežena svecima zaštitnicima
U uvodu propovijedi kazao je kako su države i gradovi oduvijek imali vojsku i policiju, svoje čuvare koji su ih štitili od vanjskih neprijatelja i brinuli se za unutarnji red, a kod kršćana se, pored toga, od najstarijih vremena ustalio običaj svoje gradove i zemlje, pa i obitelji i pojedince, stavljati pod zaštitu nebeskih čuvara, bilo anđela ili svetaca, a posebno mučenika. Kazao je kako se oko crkve posvećene gradskom ili mjesnom patronu nastajao i širio se grad, tako da je crkva bila njegovo ne samo duhovno nego i prostorno središte. Štovanje svetih zaštitnika bilo je stanovnicima trajno nadahnuće za vjerničku pobožnost, kao i za razne oblike kulturnog stvaralaštva i društvenog organiziranja. „Sveti su ih zaštitnici na taj način povezivali s Bogom, ali i jedne s drugima, ukoliko su im zajedno upućivali molitve, slavili ih pjesmom i častili prigodnim pobožnostima i običajima. Ukratko rečeno, sveti su zaštitnici bili simboli identiteta grada ili mjesta, kao i horizontalnog i vertikalnog zajedništva stanovnika“, rekao je riječki nadbiskup.
Nadalje je primijetio kako je to što je oduvijek bilo prisutno kod svih kršćanskih naroda, bilo je i kod nas, a to se može vidjeti na svakom koraku. Kao primjer pobrojao je gradove na hrvatskoj obali od sjevera do juga i njihove svece zaštitnike: sv. Tomu, sv. Mavra, sv. Vida, sv. Kvirina, Mariju na nebo uznesenu; sv. Stošiju i sv. Kreševana, sv. Mihaela arkanđela i sv. Jakova, sv. Ivana Trogirskog i sv. Lovra, sv. Dujma, sv. Klementa, sv. Stjepana I. i sv. Vlaha. Slično je i sa gradovima u unutrašnjosti, tako da je netko s pravom rekao da je „Hrvatska u rukama svetaca”, kazao je nadbiskup Devčić. Ustvrdivši da je domovina Hrvatska doista premrežena svecima riječki nadbiskup je postavio pitanje „jesmo li i mi, njihovi današnji štovatelji, tako s njima poistovjećeni, da se i za nas može reći da smo ‘narod u rukama svetaca’, u smislu da svece ne samo štujemo nego i životom nasljedujemo“. Kazao je da bez nasljedovanja svetaca svojim životom i djelom „ne može se ni govoriti o njihovu pravom štovanju, jer istinski ih štuje samo onaj koji ih nasljeduje“, te istaknuo: „Štovati znači nasljedovati!“ Blagdani svetaca su zato prigoda za sabiranje i preispitivanje što nam ti sveci zapravo znače, koju ulogu imaju u našem životu, koliko nas kao kršćanski narod duhovno povezuju i nadahnjuju.
Ključno je to s kakvom vjerom slavimo sv. Vlaha
Naši preci su svece uzimali za zaštitnike „u čvrstoj vjeri da im oni mogu i hoće pomoći“, kazao je propovjednik i nastavio: „Vjera da će ih Bog preko njih i na njihov zagovor štititi i pomagati im, motivirala ih je da ih izabiru za svoje nebeske zaštitnike i čuvare, ali i za uzore u koje će se sami ugledati i od kojih će učiti kako slijediti Krista.“ Premreženost Hrvatske i drugih katoličkih zemalja svecima zaštitnicima opipljiv je znak vjere prijašnjih naraštaja u njihovu posredničku moć i zagovor kod Boga. Zato su oni cijenili i štovali svetačke relikvije, u njihovu čast gradili crkve i kapele, a bez vjere u Boga i u posredničku pomoć i zaštitu Božjih ugodnika ne bi se ni pojavio ni stoljećima opstao kult svetaca. Riječki nadbiskup je potaknuo okupljene vjernike da se o blagdanu sv. Vlaha preispitaju s kakvom ga vjerom slave „kako nam se ne bi dogodilo da naše slavlje bude više motivirano tradicijom i običajem nego živom vjerom u Boga i u njegovu pomoć na zagovor svetaca“.
Nadbiskup je proslave gradskih zaštitnika usporedio s proslavama adventa, Božića pa i Uskrsa, „gdje se izvorno kršćanski dani i blagdani…slave na posve svjetovan način, tako da od kršćanskoga sadržaja ne ostaje gotovo ništa osim imena“. Kršćanski nazivi se uzimaju za određeni dan i određeno vremensko razdoblje u godini, „ali se ignorira ili čak odbacuje sve što je s tim nazivima u kršćanstvu sadržajno povezano“. Nadbiskup je to podrobnije objasnio na primjeru adventa koji je u kršćanstvu „vrijeme intenzivne duhovne priprave za blagdan Isusova rođenja, za Božić“, a u sekularnoj upotrebi „advent postaje vrijeme intenzivne potrošnje, zabave i razbibrige, što je u potpunosti suprotno izvornom kršćanskom shvaćanju toga vremena, prema kojemu je to razdoblje molitve, duhovne sabranosti i budnosti, kako bismo čista srca i spremna duha radosno dočekali i proslavili Isusovo rođenje“. Ako se sadržaj i smisao Božića svede na svečanu trpezu i veselo druženje, može se svetkovati kad god se pruži prilika. „Ali nije glavni problem u tome ako, iz kulturoloških ili tome sličnih motiva, izvorno kršćanske blagdane tako slave oni koji ne vjeruju; problem je kada ih na sličan način slave i oni koji se deklariraju kao vjernici. A ruku na srce, to u današnje vrijeme nisu rijetki slučajevi“, istaknuo je nadbiskup Devčić. Potom je skrenuo pozornost na ispravan način slavljenja kršćanskih blagdana: „Ako se za slavlje blagdana ne pripremamo na vjernički način molitvom, postom, dobrim djelima, slavljenjem sakramenta ispovijedi, ako se ne trudimo oko duhovne obnove i sabranosti, ako nam je sve drugo u pripremi za blagdan važnije od duhovnoga, u našem će vjerničkom slavlju svjetovni moment nužno prevladati nad vjerničkim.“
Čovjekoljublje i bogoljublje starih Dubrovčana vidljivo je u njihovim djelima
U nastavku propovijedi riječki nadbiskup je rekao kako je važno u pripremi za blagdan župnog ili biskupijskoga patrona nastojati obnoviti svoje znanje o njemu, „ne radi znanja samoga nego kako bismo bolje upoznali ono što od njega možemo naučiti za svoj život, u čemu ga možemo i trebamo nasljedovati u našem vremenu“. Dodao je da su se stari Dubrovčani očito trudili u tom smislu upoznati svog nebeskog zaštitnika i od njega učiti, a kao primjere naveo je kako su znali da je sv. Vlaho bio liječnik koji se posebno brinuo za djecu i siromašne, pa su sukladno tome poduzimali neke konkretne akcije: već 1357. u samostanu Male braće otvorili su ljekarnu, koja bez prekida djeluje do danas; godine 1290. otvorili su u samostanu sv. Klare i prvo sirotište za napuštenu djecu, a u 15. st. Je jedna takva ustanova ustanovljena. „Čovjekoljublje i bogoljublje njihova svetoga zaštitnika motiviralo ih je da u svome gradu zabrane ropstvo“, kazao je nadbiskup dodavši kako je to bila prva takva zabrana u Europi donesena čak 400 godina prije ukidanja ropstva u SAD-u. „Ne pokazuje li sve to koliko je snažno primjer sv. Vlahe utjecao na stare Dubrovčane i na organizaciju i život cijeloga grada. Doista, njihovo štovanje sv. Vlaha nije za njih bila nikakva tradicija, nikakav običaj, nego izraz njihove vjere i životnog nasljedovanja svoga zaštitnika“, kazao je propovjednik i nastavio: „S tom vjerom ste mu se i vi, današnji Dubrovčani, obraćali za pomoć u teškim trenucima opsade grada za vrijeme Domovinskog rata, i nije vas iznevjerio. To neka bude zalog da ga uvijek zazivate u potrebama, osobnim i zajedničkim, ali i da slijedite primjer njegove vjere u svom životu.“
„Kakav sam primjer čovjeka i vjernika danas dao svojoj djeci?“
Propovjednik je potom citirao riječi sv. Pavla: „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov” (1 Kor 11, 1), kazao kako je sv. Vlaho bio nasljedovatelj Kristov i pozvao vjernike da i oni od svetaca uče kako i oni to mogu biti. Nasljedovatelji u življenju po evanđelju, nasljedovatelji bez pretvaranja i kalkuliranja, istaknuo je nadbiskup i podsjetio na misno čitanje i primjer starca Eleazara iz Druge knjige o Makabejcima, koji odbija prijedlog svojih prijatelja o pretvaranju kako bi izbjegao smrt. Eleazar je to odbio riječima: „Ne dolikuje našoj dobi pretvarati se, pa da mnogi mladići pomisle kako je Eleazar sa devedeset godina prešao na tuđinske običaje” (2 Mak 6,24-25). U tom kontekstu nadbiskup Devčić je potaknuo vjernike na promišljanje o tome kako se i oni mogu malo više potruditi davati svojim mladima primjer žive vjere: „ O, kada bismo se, braćo i sestre, i mi danas, ugledajući se u ovog drevnog starca, malo više trudili davati svojim mladima primjer žive vjere! Kad bismo se na kraju dana, poput židovskog mudraca Heschela, češće zapitali: Kakav sam primjer čovjeka i vjernika danas dao svojoj djeci?“ Sv. Vlaho je očito u ključnom trenutku svoga života slično razmišljao te je odlučio radije prihvatiti mučeničku smrt nego svojom nepostojanošću sablazniti vjernike koji su mu kao biskupu bili povjereni, dodao je nadbiskup i primijetio kako svetci i mučenici bili neki nadljudi nego su bili svjesni svoje slabosti, ali i snage koja im je dolazila od Boga.
„Ako su mogli ini i ine, zašto ne bi mogao i ti, Augustine?”
Na kraju propovijedi naveo je i primjer sv. Augustina koji je bio svjestan nadnaravne sile koja nam pomaže u našoj životnoj borbi, pa se odlučio krstiti, obrazloživši svoju odluku poznatim riječima: „Ako su mogli ini i ine, zašto ne bi mogao i ti, Augustine?” „Da, braćo i sestre, ako su toliki i tolike mogli svoju vjeru dosljedno u svakodnevici živjeti, pa i umrijeti za nju, kad su bili stavljeni pred izbor: odreći se vjere u Krista i živjeti, ili ostati vjeran Kristu i umrijeti; ako su dakle u tim dramatičnim okolnostima radije izabrali smrt, jačani vjerom da će s Kristom živjeti ako s njime umru, ako su to mogli ini i ine, zašto ne bismo to mogli i mi učenici i sljedbenici istog Spasitelja Isus Krista? Svaki svetac, posebno svaki mučenik, izabirao je s Kristom umrijeti, vjerujući da će s njime uskrsnuti na novi život. Neka nam sv. Vlaho izmoli takvu vjeru i hrabrost,“ zaključio je nadbiskup Devčić.
Sudionici na Festi
Prije početak pontifikalnog misnog slavlja generalni vikar Dubrovačke biskupije don Hrvoje Katušić pozdravio je uime dubrovačkog biskupa sve koji sudjeluju na glavnom misnom slavlju Feste sv. Vlaha 2018. godine. Ove godine to su, uz predvoditelja slavlja i biskupa domaćina, mons. Želimir Puljić, predsjednik HBK i zadarski nadbiskup, mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup i metropolita, mons. Vjekoslav Huzjak, bjelovarsko-križevački biskup, mons. Zdenko Križić, gospićki biskup, mons. Tomislav Rogić, šibenski biskup, mons. Ante Ivas, šibenski biskup u miru, mons. Tomo Vukšić, vojni ordinarij u BiH, mons. Ilija Janjić, kotorski biskup, mons. Rrok Gjonlleshaj, barski nadbiskup; mons. Gjergj Meta, biskup biskupije Rrëshen u Albaniji te izaslanici kardinala Vinka Puljića i mostarskog biskupa mons. Ratka Perića. Na slavlju dubrovačkog zaštitnika sudjelovali su i mons. Petar Palić, generalni tajnik HBK, mons. Miroslav Vidović, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupija, don Edvard Punda, rektor Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, mons. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim blaženog kardinala Stepinca, tajnici biskupa i kancelari biskupija, brojni svećenici, redovnici i redovnice, redovnički poglavari i poglavarice, đakoni, bogoslovi i sjemeništarci. Te nezaobilazni rektor crkve sv. Vlaha mons. Toma Lučić s ovogodišnjim festanjulima kapetanom Nedjeljkom Zelen i zanatlijom Ivom Mazavac.
Na slavlju su nazočili i predstavnici drugih vjerskih zajednica u Dubrovniku. Ove godine stigao je i predstavnik Armenskog patrijarhata Carigrada o. Tatoul Anoushian.
Od predstavnika društveno-političkog života na misnom slavlju nazočni su bili izaslanica Predsjednice Republike Hrvatske Renata Margaretić Urlić, izaslanica predsjednika Vlade RH Nina Obuljen Koržinek, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora Branko Bačič, te drugi državni dužnosnici. Nazočan je bio i gradonačelnik Grada Dubrovnika, koji sv. Vlaha slavi i kao Dan Grada, Mato Franković sa suradnicima, predsjednik Gradskog vijeća Marko Potrebica, župan dubrovačko-neretvanski Nikola Dobroslavić sa suradnicima, načelnici nekih drugih gradova i općina. Na slavlju su bili i predstavnici drugih gradskih, županijskih i državnih institucija, predstavnici raznih društava i udruga, umjetnici, sportaši, vojska i policija, te veliki broj vjernika i hodočasnika iz raznih krajeva Hrvatske i susjednih zemalja.
Katedralni zborovi ojačani pjevačima iz drugih zborova pod ravnanjem Jelene Mikulandra predvodili su liturgijsko pjevanje, molitvu vjernika predmolili su supružnici sa četvero djece, čitanja su čitali aktivni vjernici laici. Tijekom prinosa darova na oltar su došli dubrovački vjernici i hodočasnici iz raznih krajeva u nošnjama prinoseći različite i često simbolične darove na prinos, a predstavio ih je katedralni župnik don Stanko Lasić.
Na kraju mise formirana je svečana procesija s moćima sv. Vlaha i drugih svetaca, koja je, uz sunce koje je počelo sjati kroz oblake, krenula dubrovačkim ulicama.
Angelina Tadić
Fotografije: Nikša Sentić