Molitva ne bi smjela biti nešto usputno. Tek tad ona može oblikovati naš život. I pomoći nam da, zagledani u Isusa i njegov primjer, otkrijemo svoje poslanje. I dovedemo ga do kraja. Do proslave Isusa. I Oca. A onda i svoje proslave u njima.
7. vazmena nedjelja, (A) Oče, proslavi Sina svoga!
Današnji evanđeoski ulomak je prvi dio Isusove svećeničke molitve, izgovorene na kraju posljednje večere i neposredno prije odlaska u Maslinski vrt u kojemu će biti izdan, uhićen, a onda i osuđen i ubijen. Ulomci iz te molitve, podijeljeni na tri dijela, čitaju se kroz tri godine, kao evanđelje sedme vazmene nedjelje. U prvom dijelu, onom koji nam je danas ponuđen, Isus Oca moli za sebe. U drugom dijelu Isus moli za svoje učenike. Taj dio počinje već u dijelu evanđelja koji nam je danas ponuđeno, ali će nam uglavnom biti ponuđen dogodine. I u trećem dijelu, onom koji će na biti ponuđen za dvije godine, moli za sve one koji će u budućnosti vjerovati u njega i njegovo poslanje, a među kojima smo i mi.
Zadržat ćemo se kratko na prvom dijelu današnjeg evanđelja u kojem Isus moli za sebe. Počinje s tim da on u molitvi, podižući oči prema nebu, Ocu govori da je došao čas. Taj čas je muka, križ i smrt koji će uslijediti odmah nakon ove molitve. Isus u Ivanovom evanđelju ne moli Oca da ga oslobodi od muke, križa i smrti podlažući se njegovoj volji, kao kod drugih evanđelista, nego moli Oca da ga proslavi kako bi i on mogao proslaviti njega. Njihova zajednička proslava je život vječni za sve, a život vječni je upoznavanje Oca i onoga koga je on poslao, Isusa Krista. Kako će se dogoditi taj vječni život, upoznavanje Oca i Isusa Krista? Odgovor se nalazi u Isusovom križu. Križ na koji je Isus raspet objavljuje i pokazuje Oca onakvog kakav on doista jest, a on je onaj koji nas u Isusu ljubi tako i toliko da nam ništa nije mogao uskratiti, pa ni svoga Jedinorođenoga Sina. Isus Oca podsjeća da je on dovršio djelo koje mu je Otac dao izvršiti. Činio je to riječima i djelima. Sada moli Oca da on ispuni svoj dio tog dijela, da proslavi Sina, kako bi Sin mogao proslaviti Oca. Taj Očev dio se događa u onom što će uslijediti nakon muke, križa i smrti. A nakon muke, križa i smrti će uslijediti uskrsnuće i uzašašće koji su, iako ih slavimo u vremenskom odmaku od četrdeset dana, zapravo jedinstven događaj Isusove proslave, kako to možemo zaključiti i iz Isusove molitve: „A sad ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije nego li je svijeta bilo.“
Isus se često molio Ocu. Redovito je to činio na osami. Nije nam poznato jesu li mu trebale i izgovorene riječi ili mu je bio dovoljan govor srca. Rijetko je to činio pred drugima. Jedan od svježih primjera ove liturgijske godine kad je molio pred drugima je bilo Lazarovo uskrsavanje. Prethodila mu je glasna molitva sa sličnom gestom podizanja očiju. U toj je molitvi Isus objasnio Ocu da to glasno čini „zbog nazočna mnoštva, da vjeruju da si me ti poslao.“ Možemo zaključiti da Isus ni ovaj put to ne čini zbog Oca – on već zna da ga je Otac uslišio – nego zbog svojih apostola. Čini to da bi im objavio detalje svog posebnog odnosa s Ocem u koji su i oni uključeni, kao i oni koji će na njihovu riječ povjerovati u njega. Ali čini to i da bi svoje učenike za koje moli Oca, i nas koji ćemo to postati u nekom drugom vremenu, učinio trajnim dionicima svoje molitve.
Prva zajednica Isusovih učenika je osjetila važnost ovog poziva da se uključe u tu Isusovu molitvu. Zato se, nakon Isusovog uzašašća na nebo, ponovo vratila u tu istu dvoranu u kojoj su slavili posljednju večeru i u kojoj je Isus molio da bi i oni molili. Čini to, kako nas je izvijestio ulomak iz Djela apostolskih, u zajedništvu s Isusovom majkom Marijom i drugim ženama. Primjer Isusa, Marije i apostola je primjer koji sve nas koji vjerujemo u Isusa Krista i njegovo poslanje od Oca, poziva da im se pridružimo u molitvi.
Zašto je važno moliti? Rekao bih da postoje tri razloga koja nam sugeriraju današnja liturgijska čitanje.
Prvi je razlog što u molitvi otkrivamo Boga onakvog kakav od doista jest, kakav nam se objavio u Isusu Kristu, Boga koji nas neizmjerno ljubi i ne želi nam ništa uskratiti nego nam želi u Isusu sve darovati. Vrhunac te Božje ljubavi prema nama je njegova proslava na križu, koju je Otac potvrdio uskrisivši Isusa iz groba i pridruživši ga svojoj vječnoj slavi. To otajstvo sakramentalno ponavljamo u svakoj euharistiji. Zato je za nas kršćane euharistija, kao spomen čin Isusovog pashalnog otajstva, njegove, muke, smrti i uskrsnuća, molitva na najizvrsniji način, vrhunac i izvor cjelokupnog kršćanskog života i uzor svakoj drugoj molitvi.
Drugi je razlog što u molitvi, svakoj molitvi, a osobito euharistiji, produbljujemo svoju povezanost s Bogom, s Isusom s Marijom, apostolima i svecima koje spominjemo u euharistijskoj molitvi kad i mi uzdižemo oči k nebu, odnosno s onom proslavljenom Crkvom, ali i s onom trpećom Crkvom s kojom i za koju molimo. Naravno, molitva nas povezuje i s Crkvom hodočasnika, počinjući od pape, preko biskupa do svih onih koji su kao i mi još uvijek na putu i imaju s nama poslanje da budu svjedoci Isusa Krista i njegovog uskrsnuća. Naravno da naša molitva ne isključuje ni druge, što se osobito moglo osjetiti i u ovom vremenu pandemije, jer molitva nas ujedinjuje s cijelim svijetom, čovječanstvom i svom stvorenom stvarnošću za koju smo pozvani u molitvi uzdizati Bogu svoj glas i još više svoje srce.
I, konačno, treći razlog za što moramo trajno moliti su teški trenuci života, osobni ili zajednica kojima pripadamo. Molitva nam i u tim teškim trenucima pomaže produbiti svoju povezanost s Isusom i Ocem i staviti se na raspolaganje Božjoj volji. Ona je uvijek razgovor s Bogom koji je naš Otac, koji nas želi slobodne i želi da budemo njegovi sinovi i kćeri. Takva nam molitva, parafraziram ulomak iz Prve poslanice sv. Petra iz koje smo i ove nedjelje pročitali ulomak kao drugo čitanje, pomaže biti zajedničari Kristovih patnja i kad nas pogrđuju. Ona nam pomaže razumjeti da je bolje trpjeti kao kršćani, nego li biti ubojice, ili kradljivci, ili zločinci, ili nametljivci.
Molitva u Isusovom životu nije bila nešto usputno. Ona je oblikovala njegov život. Kroz molitvu je Isus postupno otkrivao svoje poslanje. I došao do kraja. Proslavio je Oca. I Otac njega. Ni nama molitva ne bi smjela biti nešto usputno. Tek tad ona može oblikovati naš život. I pomoći nam da, zagledani u Isusa i njegov primjer, otkrijemo svoje poslanje. I dovedemo ga do kraja. Do proslave Isusa. I Oca. A onda i svoje proslave u njima.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=2445
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=5065