Ako sebe i svoje bližnje promatramo iz Božje perspektive, ako se vidimo Božjim očima, onda sve postaje drugačije. Bog svakoga, baš svakoga, smatra jedinstvenim i neponovljivim i u svakom, baš svakom, vidi svoga ljubljenoga sina, svoju ljubljenu kći.
8. nedjelja kroz godinu (C)
U evanđeljima posljednjih nedjelja smo slušali poruke koje su teško prihvatljive našoj ljudskoj logici. Zato su mnogi imali potrebu ublažavanja i prilagođavanja tih poruka, tražeći iznimke u odnosu na pravilo. O takvima progovara današnje evanđelje nazivajući ih slijepim vođama kojima su karakteristike samouvjerenost, nekritičnost prema sebi i kritičnost prema drugima i propovijedanje u ime Isusovo i onoga što nema nikakve veze s njim i njegovim evanđeljem. Povijest je puna takvih primjera. No bojim se da toga nije lišena ni naša sadašnjost. Dapače, danas se čini da takvih slijepih vođa ima na odmet, jer svatko drži da ima pravo Isusa prilagoditi sebi i svojim porukama.
Isus nas na ovu opasnost upozorava koristeći četiri poslovice. Sve četiri govore o karakteristikama slijepih vođa te se, kao takve, svojim porukama međusobno nadopunjuju.
Prva je temeljna i govori o slijepcu koji ne može biti vodič drugom slijepcu. Ovom porukom Isus poručuje slijepim vođama, onima koji iskrivljuju njegove poruke i prilagođuju ih svojim potrebama, da nisu prikladni biti vođe drugim ljudima. Isus je na drugim mjestima slijepcima nazivao farizeje. Ovdje se obraća svojim učenicima. I mi smo, Isusovi učenici, u opasnosti da krenemo za slijepim vođama. Ali smo, i ovo je zapravo glavna poruka današnjeg evanđelja, u opasnosti i da sami sebe pretvorimo u slijepe vođe. Nisu bez razloga u evanđeljima česta ozdravljenja slijepaca, koja su uvijek dio procesa na putu vjere. Želimo li kao kršćani, Crkva, ispuniti svoje poslanje u povijesti čovječanstva, a naše poslanje je voditi ljude u Kristovo ime prema spasenju, mi sami moramo dobro vidjeti. I zato je nama prvima potrebno ozdravljenje od slijepila, osobito od zaslijepljenosti logikom ovoga svijeta i njegovih interesa, kako ne bismo, navodno u ime Isusovo i svakako pozivajući se na njega, druge zavodili i vodili u propast.
Dvjema sljedećim poslovicama, onom kojim nam poručuje da učenik ne može biti nad učiteljem i onom o brvnu u vlastitom oku zbog koje ne možemo vidjeti i izvaditi trun u oku svoga brata, Isus nas želi upozoriti na dva osnovna razloga zbog kojih možemo postati slijepi vođe. Prvi se odnosi na Isusa koji je naš učitelj, a drugi na našu braću i sestre. Kad nam, naime, kaže da učenik nije nad učiteljem, onda nas Isus upozorava na opasnost koja se lako može dogoditi, a i događa se, da mi pomislimo da ipak nije tako. Ili, ako to i ne pomislimo, da se tako počnemo ponašati. Svako mijenjanje Isusove poruke i njezino prilagođavanje sebi i svojim interesima je pokušaj stavljanja sebe samoga iznad Isusa. I to nas čini slijepim vođama. Isus je naš učitelj, a mi smo njegovi učenici. Nije i ne može biti obrnuto. A ponekad se čini da jest. Osim prilagođavanja i mijenjanja Isusove poruke i prilagođavanje te poruke svojim potrebama, izdizanje sebe iznad Isus kao učitelja se događa i svođenjem evanđelja na moralno naučavanje i propise. U središtu evanđelja nije ova ili ona poruka i propis, iako je evanđelje puno vrijednih i važnih poruka i propisa, nego Isus sam, njegova osoba, njegov život, on kao naš učitelj i Gospodin. Zato učenik nikad ne može biti nad učiteljem. I ako to pokuša, stavljajući sebe na njegovo mjesto, postaje slijepi vođa. I sebe i druge vodi u propast. Poslovica o brvnu u našem i trunu u bratovom oku upozorava na drugu veliku opasnost koja se očituje u našem odnosu prema drugima, ali i sebi samima. Riječ je o opasnosti dvostrukih mjerila, jednih za sebe i svoje, a drugih za druge. Ovo je osnovno obilježje licemjerja kojega je Isus najviše zamjerio farizejima. Druge olako sudimo osudimo i istovremeno olako smatramo da smo mi uvijek u pravu, sigurni u ono što govorimo, naučavamo i činimo. U pozadini se, međutim, događa nešto drugo. A mi često nismo ni svjesni da je to, zapravo, posljedica brvna koje se nalazi u našem oku. Brvno u našem oku mogu biti različite stvari. Može to biti naša osjećana nezrelost, strah, strast, zavist, neznanje, mržnja, ljutnja, zavedenost, pohlepa… I to brvno nam onemogućuje vidjeti istinu, kako u svom životu gdje sve izgleda lijepo, tako i u životu drugih gdje ništa ne valja. I čini nas slijepim vođama koji ne samo druge ne mogu dovesti Kristu, nego ih i odbijaju od njega. I tako i sebe i druge umjesto Kristu, vodimo u propast.
Četvrta poslovica o stablu i plodovima po kojima se ono prepoznaje je poslovica koja nam želi pomoći u konačnom razlikovanju između slijepih vođa, onih koji to nisu, ali i pomoći u prosudbi u koju kategoriju mi sami spadamo. Iako često kad se govori o plodovima u prvom redu mislimo na ono što netko čini, u današnjem evanđelju, povezano s prvim čitanjem i Sirahovim preporukama, naglasak je na onom što netko govori. To, uostalom, potvrđuje i sam Isus koji s još jednom, petom, poslovicom završava današnji evanđeoski ulomak: „Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zli iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.“ Govor nas izdaje! Ako je ono što govorimo, odnosno u našem slučaju što propovijedamo, prilagođeno ljudskoj logici, ako na druge ljude i njihov primjer i svoj odnos prema njima usklađujemo s onim što oni čine, vraćajući istom mjerom, onda naše propovijedanje ne može donijeti dobrih plodova ni u našem kršćanskom životu, ni u životu drugih. Ako je, međutim, ono što govorimo, odnosno u našem slučaju ono što propovijedamo, usklađeno s Božjom logikom, ako sebe i svoje bližnje promatramo iz Božje perspektive, ako se vidimo Božjim očima, onda sve postaje drugačije. Bog svakoga, baš svakoga, smatra jedinstvenim i neponovljivim i u svakom, baš svakom, vidi svoga ljubljenoga sina, svoju ljubljenu kći. I mi smo onda dužni svakoga, baš svakoga, smatrati jedinstvenim i neponovljivim i u svakome, baš svakome, vidjeti svog ljubljenog brata, svoju ljubljenu sestru. Ako i kad se to dogodi, kako li će to tek biti veličanstveni plodovi!
Riječ je, zapravo, o plodovima uskrsnuća već ovdje i sada. Uskrsnuće je, inače, tema drugog današnjeg čitanja uzetog, kao i prošlih nedjelja, iz Prve poslanice Korinćanima sv. Pavla apostola. Iz izlaganja sv. Pavla jasno je da stanje uskrsnulih nije usporedivo s ovozemaljskim životom, a nije usporedivo jer smrt, sa svojim saveznicima – bolom, bolešću, glađu, nasiljem, mržnjom – neće više imati nikakvu moć nad čovjekom. Tad će Kristova pobjeda biti potpuna i konačna. Ipak, sv. Pavao nas ne uči živjeti ovaj život sanjajući to stanje. Kad bi to učinio, onda bi i on bilo slijepi vođa. Ima i takvih. Ali ne i on. On nas poziva raditi i zauzimati se u ovozemaljskom stvarnosti za dostizanje tog stanja uskrsnulih, uvjereni da sve ono dobro, ali i samo ono dobro koje smo učinili i ljubav koju smo podijelili, neće i ne mogu biti izgubljeni. Jedan od načina za to činiti, svojstven upravo nama kršćanima, Crkvi, je učiniti se drugima vođama i učiteljima na putu prema vječnosti, u svemu usklađeni s riječima i primjerom našeg jedinog učitelja i Gospodina kojega smo, ne želimo li i sami postati slijepi vođe i učitelji, u svemu, baš u svemu, pozvani i slušati i nasljedovati.