Članovi Molitvene zajednice Effatha iz Dubrovnika, nekoliko dana nakon spomendana bl. Alojzija Stepinca, pošli su na hodočašće kojim su željeli bolje upoznati i razumjeti životni put kardinala koji je svojom žrtvom obranio pradjedovsku odanost Crkve u Hrvata Svetom Ocu i vjernost Katoličkoj Crkvi.
Hodočašće je započelo posjetom Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu. Hrvatski sabor je 10. lipnja 1687. sv. Josipa izabrao za zaštitnika ovim riječima: „Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.“
Želeći učvrstiti i proširiti štovanje i pobožnost prema sv. Josipu kao zaštitniku Hrvatske kardinal Stepinac osnovao je u Zagrebu (Trešnjevka) župu sv. Josipa koja je trebala prerasti u nacionalno svetište. Zbog ratnih zbivanja to se nije dogodilo. Godine 1972.. hrvatski biskupi potvrdili su odluku Hrvatskog sabora iz 1687.g. držeći da je „i sada na snazi“ jer se odnosi na hrvatski narod bez obzira na politički okvir u kojemu živi. Godinu sv. Josipa otvorio je u ovom Svetištu kardinal Franjo Kuharić na Josipovo 1987. povodom 300. obljetnice izbora sv. Josipa za nebeskog zaštitnika Domovine.
Svake srijede u 18 sati na pobožnostima sv. Josipu okupljaju se brojni vjernici koji se njemu utječu za pomoć i zagovor. Velika pobožnost svetom Josipu kroz 19 srijeda (9 srijeda uoči 19. ožujka i 10 srijeda nakon 19. ožujka) povezuje tri Josipove svetkovine: 19. ožujka, Sveti Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije; 1. svibnja, Sveti Josip, radnik; 10. lipnja, Sveti Josip, glavni zaštitnik Hrvatske.
Nakon obilaska Svetišta i kratke molitve hodočašće je nastavljeno posjetom Crkvi Presvetog Trojstva u obližnjem Krašiću. Ovdje je bl. Alojzije Stepinac pohađao pučku školu i proveo rane godine djetinjstva, ali i zadnje godine života u zatočeništvu u župnom dvoru nakon puštanja iz zatvora u Lepoglavi.
Prolazeći prostorijama u kojima je proveo posljednje godine života oslabljen bolešću i izvrgnut poniženjima, članovi molitvene zajednice sa zahvalnošću su se osjetili pripadnicima naroda čiju je vjeru kardinal obranio žrtvom vlastita života.
Iako su mu roditelji na krštenju dali ime Viktor prema katoličkom kalendaru svetaca ono ga je Providnošću označilo kao pobjednika u surovom nasrtaju na sve čemu je do zadnjeg trenutka ostao vjeran – Isusu Kristu i njegovoj Crkvi kao Mističnom Tijelu povezanim u neraskidivo jedinstvo s Rimskim biskupom.
U dobi od samo 36 godina Papa Pio XI. imenovao ga je 1934.g. nadbiskupom koadjutorom, a biskupsko služenje proživio je pod geslom “U Tebe se, Gospodine, pouzdajem“.
Životom i smrću posvjedočio je svoju predanost u volju Božju, odanost Crkvi, pouzdanje u Mariju i ljubav prema hrvatskom narodu u kojoj se „ni od koga nije dao nadmašiti“.
Na montiranom procesu komunističke vlasti kardinala Stepinca su osudile na 16 godina robije i gubitak građanskih prava jer nije dopustio da se otcjepljenjem od Rima stvori tzv.“Hrvatska nacionalna crkva“. Za njegovu hrabrost i svjedočko trpljenje papa Pio XII. uvrstio ga je 1953.g. u Zbor kardinala, ali kardinalski grimiz za života nije obukao jer je odbio napustiti Hrvatsku znajući da mu povratak neće biti moguć.
Na vijest o njegovoj smrti bl. papa Pavao VI. rekao je: “Stepinac neka nas uči! Neka nas nauči pouzdanju i dobroti! On je umro obavijen šutnjom, koja je svojstvo njegove Crkve, kojoj preostaje jedino glas molitve i praštanja. Iz njegovih usta nije izašla nikakva oštra riječ, nikakva psovka. Svoju zemlju nije htio napustiti iz ljubavi prema njoj.“
Kardinal Stepinac umro je na glasu svetosti u Krašiću, 10. veljače 1960. godine i pokopan u zagrebačkoj katedrali. Njegov je grob mjesto neprekidne molitve i vrelo uslišanja.
Kao vjernog slugu Božjega, čovjeka vjere i molitve kojom je poticao na evanđeoski život i pozivao na opraštanje sv. papa Ivan Pavao II. proglasio je kardinala Stepinca blaženim, a cijeli hrvatski narod ustrajno i s pouzdanjem moli za njegovo podizanje na čast oltara.
Predvidjeviši opasnosti koje će zadesiti njegov narod kardinal je okružio Zagreb zatvorenim samostanima kao mjestima stalne molitve. Na njegov poziv bosonoge sestre karmelićanke došle su u Hrvatsku 1939. godine.
Sljedeće odredište hodočašća bilo je Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke i Karmel Majke Božje Bistričke i bl. Alojzija Stepinca.
Temeljni kamen za Karmel blagoslovio je 11. rujna 1994. papa Ivan Pavao II, a iste godine kardinal Franjo Kuharić započeo je s izgradnjom samostana. Kada je 3. listopada 1998. papa Ivan Pavao II. svečano proglasio blaženim Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici, sestre karmelićanke uselile su u samostan. Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić posvetio je crkvu i blagoslovio Karmel 12. veljače 2000., a sestre karmelićanke istoga dana zatvorile su se u klauzuru.
U Karmelu danas živi 18 sestara, a jedna od njih je i s. Benedikta od Milosrdnog Lica koju su članovi molitvene zajednice poznavali kao „našu sestru Slavicu“. U dirljivom susretu i razgovoru rešetke karmela nisu bile prepreka koja razdvaja i dijeli već blagi podsjetnik da različitim putem i načinom u zajedništvu i ljubavi svi širimo Kraljevstvo Božje.
Maja Žugaj Borić
Fotografije: MZ Effatha