Uvod:
Danas se spominjemo tragičnih, ali i još više slavnih trenutaka povijesti ovog Grada slobode, i molimo za sve naše branitelje, one koji svoj život ugradili u našu slobodu kao vojnici, policajci, vatrogasci ili civilne žrtve – na današnji dan je u našem Gradu bilo najviše civilnih žrtava. Pozdravljam sve pripadnike braniteljskih udruga i drugih udruga proizišlih iz domovinskog rata koje djeluju na našem području, a to su: Udruga hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a; Udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskog rata; Udruga roditelje poginulih branitelja Domovinskog rata; Udrugu hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata (HVIDRA), Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, Udruga udovica hrvatskih branitelje Domovinskog rata, Branitelji Hrvatske, Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata; Udruga dragovoljaca Hrvatske ratne mornarice; Udruga veterana Domovinskog rata 91., Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata, Udruga Zbora narodne garde 91., Udruga maloljetnih dobrovoljaca Domovinskog rata; Udruga specijalne policije iz Domovinskog rata, Policijska udruga branitelje Policijske uprave Dubrovnik 91., Zavičajni klub imoćana, a i, ako ih ima među nama, Udrugu Bošnjaka branitelja Domovinskog rata. Ovom pozdravu pridružujem i pozdrav svim našim gostima iz braniteljskih i drugih udruga proizašlih iz Domovinskog rata izvan našeg područja, kao što ovom pozdravu pridružujem pozdrav i prisutnim članovima udruga proizišlih iz Drugog svjetskog rata i svih drugih udruga. Pozdravljam prisutne predstavnike društveno-političkih vlasti, vojske i policije, kulture i medija, svećenike, redovnice, sjemeništarca i sve vas, poštovana braćo i sestre, koji ste došli na ovo misno slavlje da se svi zajedno s ljubavlju i zahvalnošću pomolimo za poginule i da se pred Gospodinom u euharistijskoj zahvalnoj molitvi prisjetimo svega što se događalo da se ne bi zaboravilo i ponovilo.
Homilija:
Prisjećamo se 6. prosinca 1991. Pokušajmo se mislima vratiti u onaj dan. Svi dobro znademo što se događalo tog dana, i ne samo tog dana, koji je u mnogočemu bio prekretnica u ratu na našem području. Oni koji su tad bili u Dubrovniku svojim mislima mogu, pretpostavljam, dohvatiti osjećaje koji su ih u tim trenucima preplavljivali. Tog dana su se u liturgiji čitala ista ova liturgijska čitanja koja su maločas i nama navještena. Svjestan sam da mnogi, uključujući i svećenike, tada nisu uspjeli pročitati ta čitanja jer su napadi počeli u 5,40 – možda zbog pretpostavke neprijatelja da bi to moglo biti vrijeme kad vjernici idu na mise zornice – pa ih mi sada pokušajmo pročitati iz njihove perspektive. Današnja se liturgijska čitanja, čitana iz perspektive stanovnika i branitelja opkoljenog Dubrovnika koji je neprijatelj počeo razarati svim sredstvima i sa svih strana, mogu čitati kao proročanski navještaj budućnosti koja će biti drugačija od onog što su mislili neprijatelji, ali i od onog što su u tom trenutku u svojoj bespomoćnosti mogli pretpostaviti njegovi stanovnici i branitelji.
Što, dakle, nama koji smo s mislima u onom 6. prosincu 1991., također neobvezatnom spomendanu sv. Nikole i petku 1. tjedna došašća, proročanski poručuju ova liturgijska čitanja? Dva su odgovora na ovo pitanje:
Prvi odgovor na ovo pitanje se nalazi u Izaijinom proročanskom govoru o siromasima koji „će se opet radovati u Gospodinu“. Dubrovčani su tad, bez hrane, vode i osobito slobode, bili doista siromasi u onom najdoslovnijem smislu riječi. Izaija im navješćuje pobjedu. Opet ćete se radovati. I zaista u tom 6. prosincu 1991., koji je bio dan najjačih napada na Dubrovnik, dogodio se svojevrstan preokret u ratu na našem području jer je taj dan i neprijateljska bezobzirnost, stanovnike i branitelje Dubrovnika ispunila plemenitim prkosom koji im je dao novu moralnu snagu u kojoj se, nazire glavni razlog pobjede ne samo u ratu na ovom području, nego ina svim drugim ratištima u Hrvatskoj. To je bio isti onaj plemeniti ponos koji je dao snagu nesrpskom stanovništvu Vukovara da uz veliku cijenu izdrži 87-dnevnu opsadu grada i omogući pobjedu u Domovinskom ratu.
Drugi odgovor na ovo pitanje se nalazi u proročanskom govoru o ozdravljenju, ne toliko stvarnom, koliko duhovnom i moralnom, od gluhoće i osobito slijepila. Zapravo, vraćajući se u mislima u onaj 6. prosinca 1991. u tome ozdravljenju od gluhoće i slijepila prepoznajemo najjasnije proročanstvo koje se tog dana počelo ostvarivati. Kaže Izaija: „I čut će gluhi … oči će slijepih vidjeti.“ Na ovo Izaijino proročanstvo naslanja se ozdravljenje dvojice slijepaca u evanđeoskom ulomku koji, „izišavši, razniješe glas o njemu po svom onom kraju“. Prije 6. prosinca 1991. Hrvatska je bila napadnuta na svim frontama te je trećina njezinog teritorija bila okupirana, ali Europa i svijet, spominjem ih ovo u ovom obliku jer u evanđelju imamo dva slijepca, su i dalje bili gluhi i dalje nisu vidjeli. Pao je Vukovar u kojemu se dogodili stravični zločini, ali Europa i svijet su i dalje bili gluhi i dalje nisu vidjeli. I sam Dubrovnik i dubrovačko područje je i prije ovog dana, počinjući od 1. listopada 1991. doživio teške udarce, ali Europa i svijet, možda i zbog onog Izaijinog: „Oni koji riječju druge okrivljuju“ koje se očitovalo u izjavama agresora da sami sebe napadamo, bijahu i gluhi i slijepi. 6. prosinca 1991. je, po prvi put, probio gluhoću i sljepoću Europe i svijeta i omogućilo da se konačno čuje i vidi istina.
Želio bih da se iz onog 6. prosinca 1991. vratimo u 6. prosinca 2013. i da o ovoj istoj poruci liturgijskih čitanja razmišljamo iz naše perspektive. Božja riječ nije upućena jednom vremenu i nekim događajima, nego vrijedi za sva vremena i za sve događaje. Možda se možemo pokušati zamisliti u ulozi siromaha i najbjednijih kao što su to bili branitelji i stanovnici opkoljenog Dubrovnika? Mislim da mi, barem većina, ipak ne spadamo u tu kategoriju. Ne vjerujem da se, makar nismo dobri, možemo zamisliti i u ulozi silnika i podsmjevača. Gdje smo onda mi, u kojoj kategoriji? Bojim se da je najčešće i naša kategorija onih koji su, zavedeni onima „koji riječju druge okrivljuju“, ali još i više svojom uljuljanošću u dobar i bezbrižan život, gluhi i slijepi za druge i njihovu nevolju, za siromahe i obespravljene među nama, kao i za siromahe i obespravljene, one najbjednije, širom svijeta. Ni jedan kršćanin ne bi sebi smio dozvoliti da bude slijep, a osobito to ne bismo se bi smjeli dozvoliti mi u Dubrovniku i u Hrvatskoj, mi koji smo na vlastitoj koži osjetili posljedice značenja onoga biti gluh i slijep i koliko znači to kad se čuje i progleda.
Danas, na Dan branitelja Dubrovnika i u misnom slavlju kojim molimo za sve poginule branitelje i civile i Bogu zahvaljujemo za dar slobode, s dvojicom slijepaca iz današnjeg evanđelja zaištimo ozdravljenje od takve gluhoće i slijepila, kličući s vjerom iz dubine svoje duše Isusu: „Smiluj nam se, Sine Davidov“, da bismo ozdravljeni mogli čuti zapomaganja siromaha i bijednika, i vidjeti na koji način im možemo poslužiti, kako bi i u njihovom životu mogao biti ostvaren proročanski navještaj o ponovnoj radosti u Gospodinu o kojoj nam je progovorila današnja liturgija.