Nedjelja Božje riječi slavi se, odredbom pape Franje, na treću nedjelju kroz godinu, a ove godine je to 24. siječnja. Kongregacija za bogoštovlje i stegu sakramenata izdala je u četvrtak, 17. prosinca 2020., Bilješku u kojoj su dane upute za slavlje Nedjelje Božje riječi.
Delegat s ovlastima vikara za pastoral Dubrovačke biskupije don Ante Burić pozvao je svećenike, upravitelje župa i župne vikare da proslave tu nedjelju sukladno mogućnostima u župnim zajednicama, navodeći da „dan posvećen Božjoj riječi ne želi biti jednom na godinu, već jednom za čitavu godinu, jer nam je prijeko potrebno rasti u dobrom poznavanju i ljubavi prema Svetom pismu i Uskrslome koji ne prestaje lomiti riječ i kruh u zajednici vjernika (Aperuit illis 8).“
Bilješku donosimo u cijelosti.
Kongregacija za bogoštovlje i stegu sakramenata
Prot. br. 602/20
BILJEŠKA
O NEDJELJI BOŽJE RIJEČI
Nedjelja Božje riječi, određena od pape Franje da se slavi svake godine na treću nedjelju kroz godinu[1], podsjeća sve, pastire i vjernike, na važnost i vrijednost Svetog pisma za kršćanski život, kao i na odnos između Božje riječi i liturgije: „Kao kršćani jedan smo narod koji putuje kroz povijest, snažen prisutnošću Gospodina u našoj sredini koji nam govori i koji nas hrani. Dan posvećen Bibliji ne želi biti jednom na godinu, nego jednom za čitavu godinu, jer nam je prijeko potrebno rasti u dobrom poznavanju i ljubavi prema Svetom pismu i Uskrslome koji ne prestaje lomiti riječ i kruh u zajednici vjernikâ. Zato nam je potrebno ući u prisni odnos sa Svetim pismom; u suprotnom naša će srca ostati hladna, a oči zatvorene, pogođeni, kakvi već jesmo, bezbrojnim oblicima sljepoće“[2].
Stoga ova nedjelja predstavlja dobru priliku za ponovno čitanje nekih crkvenih dokumenata[3], posebice Uvodne napomene Reda misnih čitanja [Praenotande Ordo Lectionum Missae], koja predstavlja sintezu teoloških, liturgijskih i pastoralnih načela u vezi s Božjom riječi koja se naviješta u Misi, ali i sintezu koja se odnosi i na sva druga liturgijska slavlja (sakramenti, sakramentali, liturgija časova).
Kroz biblijska čitanja koja se naviještaju u liturgiji, Bog govori svome narodu, a sam Krist naviješta svoje Evanđelje[4]; Krist je središte i punina čitavog Pisma, Starog i Novog zavjeta[5]. Slušanje Evanđelja, vrhunca slavlja Službe riječi[6], obilježeno je posebnim iskazima časti[7], koje se ne iskazuje samo gestama i poklicima, već se iskazuje i samoj knjizi Evanđelja[8]. Jedan od obrednih načina koji se može prilagoditi za ovu priliku može biti ulazna procesija s Evanđelistarom[9], ili ako nema procesije, njegovo postavljanje na oltar[10].
Raspored biblijskih čitanja, postavljen od Crkve u Lekcionaru, pruža mogućnost upoznavanja cjelokupne riječi Božje[11]. Stoga je potrebno poštivati naznačena čitanja, bez da ih se zamjenjuje ili ispušta, koristeći odobrena izdanja Biblije za liturgijsku uporabu[12]. Navještaj čitanja iz Lekcionara uspostavlja vezu jedinstva među svim vjernicima koji ga slušaju. Razumijevanje strukture i svrhe Službe riječi pomaže zajednici vjernika da prihvati spasiteljsku Božju riječ[13].
Preporučeno je pjevanje pripjevnog psalma, odgovora molitve Crkve[14]; stoga je prikladno da u svakoj zajednici bude onih koji će obavljati službu psalmista[15].
Homilija tijekom liturgijske godine, polazeći od biblijskih čitanja, vjernicima tumači otajstva vjere i pravila za kršćanski život[16]. „Pastiri u prvom redu imaju veliku odgovornost tumačenja i omogućavanja svima da shvate Sveto pismo. Budući da je to knjiga naroda, oni koji su pozvani biti služitelji riječi moraju osjetiti snažnu potrebu da je učine dostupnom svojoj zajednici“ [17]. Biskupi, svećenici i đakoni moraju osjećati predanost pri izvršavanju ove službe posebnom posvećenošću, koristeći sredstva koja Crkva predlaže[18].
Posebna važnost pridaje se šutnji koja pogoduje razmatranju, te tako omogućuje slušatelju da Božju Riječ prihvati srcem[19].
Crkva je uvijek pokazivala posebnu pozornost onima koji u zajednici naviještaju Riječ Božju: svećenicima, đakonima i čitačima. Ova služba zahtijeva posebnu unutarnju i vanjsku pripremu, poznavanje teksta koji treba navijestiti i potrebnu pripremu za njegov navještaj, izbjegavajući bilo kakvu improvizaciju[20]. Postoji mogućnost uvođenja kratkih i prikladnih napomena u čitanja[21].
Zbog vrijednosti koju ima Božja Riječ, Crkva poziva da se pažnja posveti ambonu s kojeg se naviješta[22]; to nije funkcionalan namještaj, već dostojanstveno mjesto pripravljeno za Božju riječ, a koje se nalazi u odnosu prema oltaru: govorimo o stolu Riječi Božje i Kristova Tijela, bilo da se odnosi na ambon ili nadasve, na oltar[23]. Ambon je rezerviran za čitanja, pripjevni psalam i vazmeni navještaj; s njega se može držati homilija i molitva vjernika, a manje je prikladno koristiti ga za tumačenja, obavijesti ili za ravnanje pjevanja[24].
Knjige koje sadrže odlomke Svetog pisma kod slušatelja pobuđuju poštovanje prema misteriju Boga koji govori svome narodu[25]. Zbog toga molimo da se vodi računa o njihovoj kvaliteti i pravilnom korištenju. Nije prikladno posezati za listićima, fotokopijama i ostalim pastoralnim pomagalima koja bi se koristila kao zamjena za liturgijske knjige[26].
Uoči ili u danima nakon nedjelje Božje riječi, preporuča se organiziranje formacijskih susreta kako bi se naglasila vrijednost Svetog pisma u liturgijskim slavljima; to može biti prilika da se više nauči o: tome kako Crkva čita Sveto pismo u molitvi, kontinuirano, polukontinuirano i tipološki; koji su kriteriji za liturgijsku raspodjelu različitih biblijskih knjiga tijekom godine i u njezina različita vremena; strukturi nedjeljnih i dnevnih ciklusa misnih čitanja[27].
Nedjelja Božje riječi ujedno je i prigoda da se produbi odnos između Svetog pisma i liturgije časova, molitve psalama i himana iz Časoslova, biblijskih čitanja, potičući zajednička slavlja Jutarnje i Večernje[28].
Među brojnim svecima i sveticama, koji su svi svjedoci Evanđelja Isusa Krista, sveti Jeronim može biti primjer velike ljubavi prema Božjoj riječi. Kao što se nedavno podsjetio papa Franjo, bio je „neumorni učenjak, prevoditelj, egzeget, duboki poznavatelj i strastveni širitelj Svetog pisma. […] Slušajući Sveto pismo, Jeronim pronalazi sebe, lice Boga i svoje braće i sestara, i produbljuje ljubav prema zajedničkom životu“[29].
Ova Bilješka ima nakanu probuditi, u svjetlu Nedjelje Božje riječi, svijest o važnosti Svetog pisma za naš vjernički život, počevši od njegova odjeka u liturgiji koja nas stavlja u živi i trajni dijalog s Bogom. „Božja riječ koja se sluša i slavi, poglavito u euharistiji, hrani i iznutra jača kršćanske vjernike i osposobljuje ih za vjerodostojno svjedočenje Evanđelja u svakodnevnom životu“[30].
Iz Kongregacije za bogoštovlje i stegu sakramenata, 17. prosinca 2020.
✠ Robert kard. Sarah
prefekt
✠ Arthur Roche
nadbiskup tajnik
[1] Usp. FRANJO, Apostolsko pismo u obliku motuprorpija Aperuit illis, 30. rujna 2019.
[2] FRANJO, Aperuit illis, br. 8; Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Dei verbum, br. 25: „Stoga je nužno da svi klerici, u prvom redu Kristovi svećenici i ostali, koji se kao đakoni ili katehete legitimno posvećuju služenju riječi, prianjaju uz Pisma ustrajnim svetim čitanjem i marnim proučavanjem da nitko od njih – dok mora dijeliti povjerenim mu vjernicima prebogato blago Božje riječi, napose u svetom bogoslužju – ne postane jalov propovjednik Božje riječi izvana, jer ju ne sluša iznutra. Isto tako Sveti sabor gorljivo i na poseban način potiče sve Kristove vjernike, a osobito članove redovničkih zajednica, da čestim čitanjem božanskih Pisama izuče najuzvišenije poznavanje Isusa Krista (Fil 3,8). Jer nepoznavanje Pisama jest nepoznavanje Krista“.
[3] Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Dei verbum; Benedikt XVI., postsinodalna apostolska pobudnica Verbum Domini
[4] Usp. Sacrosanctum Concilium, br. 7, 33; Opća uredba Rimskog misala (IGMR), br. 29; Red misnih čitanja (OLM), br. 12.
[5] Usp. OLM, br. 5.
[6] Usp. IGMR, br. 60; OLM, br. 13.
[7] Usp. OLM, br. 17; Caeremoniale Episcoporum, br. 74.
[8] Usp. OLM, br. 36, 113.
[9] Usp. IGMR, br. 120, 133.
[10] Usp. IGMR, br. 117.
[11] Usp. IGMR, br. 57; OLM, br. 60.
[12] Usp. OLM, br. 12, 14, 37, 111.
[13] Usp. OLM, br. 45.
[14] Usp. IGMR, br. 61; OLM, br. 19-20.
[15] Usp. OLM, br. 56.
[16] Usp. OLM, br. 24; Kongregacija za bogoštovlje i stegu sakramenata, Homiletski direktorij, br. 16 .
[17] FRANJO, Aperuit illis, br. 5; Homiletski direktorij, br. 26.
[18] Usp. FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, br. 135-144; Homiletski direktorij.
[19] Usp. IGMR, br. 56; OLM, br. 28.
[20] Usp. OLM, br. 14, 49.
[21] Usp. OLM, br. 15, 42.
[22] Usp. IGMR, br. 309; OLM, br. 16.
[23] Usp. OLM, br. 32.
[24] Usp. OLM, br. 33.
[25] Usp. OLM, br. 35; Caeremoniale Episcoporum, br. 115.
[26] Usp. OLM, br. 37.
[27] Usp. OLM, br. 58-110; Homiletski direktorij, br. 37-156.
[28] Opća uredba Liturgije časova, br. 140: „Čitanje Svetoga pisma, koje se po staroj tradiciji javno obavlja u liturgiji, i to ne samo u euharistijskom slavljenju nego i u božanskoj službi, treba da svi kršćani veoma cijene. Sama ga naime Crkva predlaže: ne po izboru pojedinaca niti po sklonostima raspoloženja, nego u odnosu s otajstvom što ga Zaručnica Kristova razvija tijekom godine […]. Osim toga, u liturgijskom slavljenju čitanje Svetoga pisma uvijek je popraćeno molitvom“.
[29] FRANJO, Apostolsko pismo Scripturae sacrae affectus, prigodom 1600-te obljetnice smrti sv. Jeronima, 30. rujna 2020.
[30] Usp. FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, br. 174.