„Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?“ i odgovor: „Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj’“, nam poručuju da svetost nije san o nedostižnom boljem svijetu, nego stvarnost koju sveci u punini žive i kojoj smo i mi usmjereni. Da bismo razumjeli tu poruku trebamo se osloboditi predrasuda o svecima kao nekim višim bićima i čudotvorcima i u njima prepoznati ono što su oni doista bili, ljudi poput nas, oni koji su živjeli život koji i mi živimo.
U ovom kontekstu je znakovito da ovo misno slavlje ne slavimo u crkvama u kojima svece promatramo u njihovoj završnoj fazi, s aureolom oko glave, pretvorene u kip i stavljene na oltar ili, kako kaže knjiga Otkrivenja, ‘odjevene u bijele haljine’, nego ovdje na groblju, raspadnute, ali i s jasnom porukom da su i oni živjeli, ali i završili svoj ovozemaljski život kao i svi drugi ljudi. To je, zapravo, poruka da sveci nisu ubjelili svoje haljine u Jaganjčevoj krvi kroz ono što su sada, nego su to učinili kroz ono što su bili jučer, dok su kao ljudi živjeli ovdje na zemlji. Kroz ono što su bili kao ljudi postali su sveci, a ne kroz ono što su nakon smrti. Svetost se postiže životom, uključujući i umiranje, a ne smrću. Zato, kako netko s pravom reče, ne postoji razlika između onih koji su sveti i onih koji to nisu, nego između onih koji su sveti i onih koji su promašili život. Svetost nema alternativu! Sveci su oni koji su uspjeli u životu! Oni koji nisu sveti promašili su život!
Promatrajući svetost na ovaj način među svecima možemo, siguran sam, otkriti ne samo one svece iz kalendara, od kojih neke mogu spomenuti poput blažene Djevice Marije, sv. Josipa njezinog Zaručnika, apostola, našeg sv. Vlaha kojemu dogodine spominjemo 1700. obljetnicu mučeničke smrti ili našeg počasnog sugrađanina sv. Ivana Pavla II., papu, ili brojne mučenike prvih, ali i svih drugih stoljeća, one dvadesetog u koje možemo ubrojiti mučenike i žrtve Auschwitza, Jasenovca…, ali i Hirošime, Nagasakia, Dresdena, Sibira, Kambože, Ruande, Srebrenice…, kao i mučenike i žrtve dvadeset i prvog stoljeća u Siriji, Iraku, Afganistanu, Palestini, Egiptu, Sudanu, Nigeriji, Sjevernoj Koreji… Njima možemo pridružiti nebrojan niz svetih pastira, ispovjedalaca, djevica, muževa i žena, redovnica i redovnika, kao i sve ono veliko mnoštvo o kojem nam govori sv. Ivan u svom Otkrivenju „što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika.“
U tom se velikom mnoštvu „iz svakog naroda i plemena, i puka i jezika“, nalaze se dakle i članovi našega naroda. Neke poznajemo. Oni koje poznajemo su oni koje je Crkva službeno takvima proglasila. To su sv. Nikola Tavelića, sv. Leopold Mandić i sv. Marko Križevčanin. Usprkos svim prijeporima koji se oko toga vode posljednjih mjeseci, neumjesnog uplitanje druge Crkve, i još više političara, u unutarcrkvene stvari, a što nepotrebno zbunjuje vjernike, koji bi ipak trebali imati više povjerenja u papu i Crkvu i ne bi se smjeli olako dati se zavesti od onih koji ovu situaciju žele iskoristiti za svoje ovozemaljske i političke interese, svetac je i bl. Alojzije Stepinac, kao što su sveci i drugi naši blaženici: naša bl. Marija Petković, bl. Augustin Kažotić, bl. Gracija Kotorski, bl. Ivan Merz, bl. Drinske mučenice, bl. Miroslav Bulešić…, ali i brojni drugi sluge i službenice Božji, poput fra Ante Tomičića, b. Petra Barbarića, nadbiskupa Josipa Stadlera, zatim, spomenuti ću i jednu ženu, Marice Stanković… Možemo na trenutak zastati i na ovom našem prostoru prisjećajući se p. Petra Perice i drugih mučenika i žrtava Dakse, Orsule, Jakljana, Korčule, ali i Bleiburga, Kočevskog Roga, Jazovke…, a možemo svratiti i u naše vrijeme prisjećajući se fra Iva Perana, kardinala Franje Kuharića, Vukovara, Škabrnje, branitelja kojima je cilj bio obraniti Domovinu i osobito brojnih civilnih žrtava rata koje su, bez obzira na stranu, ubijeni isključivo zbog svoje vjere ili nacionalne pripadnosti. Njima se danas mogu pridružiti i mnogi drugi, među kojima su i oni koje smo mi osobno poznavali, naši pokojni djedovi i bake, očevi i majke, sinove i kćeri, župnici i duhovnici, redovnice i redovnici, ma svi oni koji su kao svjedoci Isusa Krista i njegove ljubavi živjeli s nama i među nama.
Želio bih, međutim, da napravimo i još jedan korak dalje te da uz one koji su živjeli u prošlosti, a sad više nisu među nama, danas otkrijemo svece i među nama, svece koji danas – 2015 godina nakon Kristovog rođenja ili 1700 godina nakon što je to učinio sv. Vlaho, naš parac – svojim primjerom pokazuju da je moguće živjeti sljedeći logiku Isusa Krista i njegovih blaženstava. Mišljenja sam da je upravo njih važno uočiti danas, iako još u potpunosti ne dovršene, i u sebi i drugima pokraj sebe. Potrebno bi ih bilo uočiti i u našim političarima jer i tamo ih zacijelo ima, iako se onima koji prate predizbornu kampanju, za koju iskreno jedva čekam da završi, možda čini da nema. Zašto nam se čini da ih nema i među političarima, bez obzira na njihovu političku opciju? Zato što u ovoj političkoj kampanji svi sebe prikazuju kao jedinu alternativu ocrnjavajući one druge pa tako nama koji to promatramo sa strane ispada, da nitko nije dobar i da su svi jednako loši, odnosno da nisu i ne mogu biti izbor jer su ili lopovi, ili nesposobni, ili crkveni, ili crni… Nije tako, ne može biti tako! Kao i u drugim društvima, tako i u ovom našem društvu, ima i dobrih i loših. Ima i lopova, i nesposobnih, i crnih i crvenih. Ipak, većina su dobri. I ima ih svugdje. I svi bismo se svojim životom, bez obzira tko smo i što činimo, trebali svrstati među one koji su dobri, među oni koji teže svetosti, među one koji su sveti. I svi bismo trebali pomoći onima koji su dobri, a ne tek onima koji su manje loši, da imaju veći utjecaj na naše društvo. Prilika za to su nam parlamentarni izbori. Ne smijemo olako propustiti tu priliku odmahujući rukom jer će nam se slijedeća prilika ponuditi tek za četiri godine. Budimo društveno odgovorni. Iziđimo na izbore i na izborima glasujmo bez ikakve računice za one koje smatramo da su najbliže idealu svetosti koji nam na najbolji način opisuje današnji evanđeoski ulomak, odnosno evanđelje blaženstava. Ne zaboravimo da je i propust grijeh! I da se svetost ne postiže sutra, nego danas, autentičnim kršćanskim životom koji uključuje ne samo crkvenu, nego i društvenu odgovornost jer, kako nas uči Drugi vatikanski koncil, „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga, a da ne bi našlo odjek u njihovom srcu“ (GS 1, 1). Naša društvena odgovornost je samo jedan od putova prema svetosti.
U svim oblicima svetosti, uključujući i spomenutu društvenu odgovornost, bitno je svoj život uskladiti s Isusovim programom blaženstva: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama, ponavljam, blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima“. Blaženstva su kriterij jer je logika blaženstava logika ljubavi koja nam se očitovao u Isusu Kristu i po njemu se proširila na sve ono veliko mnoštvo „što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakog plemena, i puka i jezika“, a u kojem danas želimo prepoznati ljude svih vremena i naroda, one koje nismo i one koje jesmo poznavali i poznajemo, ali i svakog od nas, uključujući i naše buduće saborske zastupnike i Vladu.
Možda se bojimo da mi nismo dostojni časti biti svetim koju uživaju naša sveta braća i sestre, uključujući sve nabrojene. Sami po sebi i nismo, ali Bog je uz nas. On znade izići na kraj s našom ljudskom nedostojnošću i slabošću. Isusovim utjelovljenjem i otkupljenjem Bog je sve ljude učinio dostojnima i sposobnima. Po krštenju je tom dostojanstvu pridružio i svakog od nas. Od onih svetih koje slavimo razlikujemo se samo po tome što se njima to očitavanje već dogodilo u svoj punini, a na nama se „još ne očitova što ćemo biti.“ Slaveći sve svete, odajemo priznanje svima kojima se to već očitovalo . Oni su dokazali da je, bez obzira na naše zvanje ili zanimanje, moguće imati uspješan život na zemlji sljedeći logiku blaženstava i da su zaista već sada i ovdje, a ne tek sutra u vječnosti, blaženi oni koji tako žive. Mi ih želimo slijediti s nadom da ćemo u tom uspjeti. A „tko god ima tu nadu u (Bogu) – poručuje nam sv. Ivan u svojoj poslanici – čisti se kao što je on čist“.