Božić ljubavi prema Bogu i bližnjemu
„Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! – Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.“ (Lk 2, 10–11).
Draga braćo i sestre,
radostan sam što vam i ove godine, između raznoraznih božićnih ponuda koje nas nerijetko udaljavaju od otajstva Božića, mogu ukazati na onoga bez kojega Božić i nije Božić. On, „novorođenče povijeno gdje leži u jaslama“, istodobno je znak Božje veličine i Božje malenosti. Veličanstveni se Bog učinio malenim. Učinio se, kako to lijepo izražava naša hrvatska riječ, Božićem. Od toga trenutka malenost postaje mjerilom veličanstva. U njemu je već sadržano cijelo evanđelje sa svojom porukom koja preokreće vrijednosni sustav. On je znak da više nije blago bogatima, silnicima, sitima, bešćutnima itd., koji su do tada i nakon toga vladali ovim svijetom, nego siromasima duhom, ožalošćenima, krotkima, gladnima i žednima pravednosti, milosrdnima, čistima srcem, progonjenima… (usp. Mt 5, 1–12). On je znak da više nije dovoljno ljubiti samo one koji nas ljube nego i neprijatelje (usp. Mt 5, 44; Lk 6, 27). Novorođenče je znak Božjeg opraštanja. Zato ga se ne može slaviti ne opraštajući. Znak je i Božjega pomirenja s nama. Zato ga se ne može slaviti ako se u sakramentu pomirenja ne izmirimo s Bogom, s braćom i sestrama, ako ne ispružimo ruku, pomiriteljski se ne zagrlimo, ako ne izgovorimo riječi oprosti i opraštam (usp. Mt 5, 23). Novorođenče je, u konačnici, i znak neizmjerne Božje ljubavi prema nama. Bog nije došao u moći i veličanstvu da ga se bojimo. Bog je došao kao dijete da ga ljubimo (usp. Josip Stadler) jer on nas ljubi. Ovo je najvažnija poruka Božića: Bog nas ljubi, Bog nas uvijek ljubi prvi (usp. 1 Iv 4, 10.19). On koji je sve stvorio i uzdržava, kojega starozavjetni Psalmist ovako opisuje: „Sva … bića željno čekaju da ih nahraniš na vrijeme. Daješ li im, tada sabiru: otvaraš li ruku, nasite se dobrima. Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže; ako dah im oduzmeš, ugibaju i opet se u prah vraćaju. Pošalješ li dah svoj, opet nastaju, i tako obnavljaš lice zemlje“ (Ps 104, 27–30), zbog svoje se ljubavi prema nama učinio ovisnim o nama ljudima i našoj ljubavi. Učinio nam se bližnjim. Za njega bližnji nije tek onaj tko je član moje obitelji, vjere ili nacije. Bližnji je uvijek onaj tko je potreban moje brige, milosrđa i ljubavi (usp. Lk 10, 29–37).
„Novorođenče gdje leži povijeno u jaslama“ velik je dar Božje ljubavi za sve nas. Bog koji nas ljubi učinio se darom za nas. Nije nam darovao nešto od sebe, kako to obično mi ljudi, osobito u ove dane, jedni druge darivamo. Bog nam dariva čitava sebe. Darujući nam sebe, daruje nam i primjer (usp. Iv 13,15) da i mi sami budemo darom jedni drugima, postajući ponovno slični Bogu (usp. Post 1,27). Ove novosti, Božje darovanosti nama, trebali bismo osobito biti svjesni u božićnom slavlju: Bog nam se dariva, kako bismo i mi mogli postati darom bratu čovjeku.
Neka sve nas, braćo i sestre, ovoga Božića dotakne otajstvo Božje darovanosti nama, da bismo, između raznih darova koje smo jedni drugima ovih dana kupili i dali, s vjerom mogli primiti onaj najvažniji i najveći: Boga koji u betlehemskom djetetu postaje „s nama Bog“. Ukoliko dopustimo Bogu da nas dotakne otajstvom svoje darovanosti, moći ćemo mu darovati ono jedino što od nas traži. To nisu zlato, tamjan ni smirna. To nisu novac, moć, slava niti naš položaj u društvu. To je dar nas samih. Put prema tomu daru, toj našoj bogosličnosti, nalazi se u jednostavnosti, malenosti i poniznosti. Put je ljubav. Ne bilo kakva ljubav, nego ista ona ljubav koja nam je pokazana u Božiću. Ljubav koja daje sve, čitava sebe, potpuno i do kraja. Ljubav kojoj ništa nije pretpostavljeno.
Poslušajmo ga kako nam govori: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga“ (Mt 10, 37–39). To je u isto vrijeme ljubav, do kraja i bez zadrške, prema braći i sestrama, našim bližnjima: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13, 34–35).
Ljubiti Boga više od svega te u toj ljubavi ljubiti braću i sestre – to je Božić. Toj ljubavi znak je „novorođenče gdje leži povijeno u jaslama“! Znak i poziv da nam Božić ne bude samo danas. Otajstvo Božića trebali bismo živjeti svaki dan. U svakodnevici naših obitelji, naše župne zajednice, koju, stavljajući je u središte našega pastoralnog promišljanja tijekom 2019. godine, želimo promatrati kao zajednicu krštenika, općenito crkvene i društvene zajednice. Ako nam iz nekoga razloga to nije moguće baš svaki dan, iako nas upravo otajstvo Božjega utjelovljenja jasno podsjeća da vrijeme više nije kronos koji nas proždire, već je postalo kairos – vrijeme milosti koje nas spašava, onda neka Božić bude barem „svaku, baš svaku subotu“, kako kaže glazbeni sastav Fantomi u svojoj božićnoj pjesmi Sretan Božić svakome.
Sa željom da nam Božić ljubavi prema Bogu kojom se nadahnjuje ljubav prema bližnjemu ipak bude svaki dan, svima vam, draga braćo i sestre, želim radostan Božić i blagoslovljenu novu 2019. godinu!
Mate, biskup