Msgr. Mate Uzinić (44) devet je mjeseci na katedri dubrovačkog biskupa, no ovaj donedavni svećenik splitsko-makarske nadbiskupije, rodom iz poljičke Dubrave, pokazao se kao dobar pastir povjerene mu crkvene pokrajine; spontanim i dobroćudnim pristupom, svakodnevnom šetnjom do Grada, koja uključuje i susrete s građanima, brigom za potrebne i izravnim govorom osvaja srca Dubrovčana.
Msgr. Mate Uzinić: Poručio bih novoj vlasti da nisu izabrani da bi vladali, nego služili
Predstojeću godinu za svoju je biskupiju proglasio Godinom Caritasa, što bi moglo biti znakom dobrog praćenja vala krize, kako materijalne, tako moralne, koji je zadesio hrvatsku državu i svijet.
– Najprije bih razjasnio: Caritas se ne odnosi samo na materijalnu pomoć. Za kršćane on je svjedočenje Božje ljubavi u našem svijetu, znak vjere koja ne ostaje samo na riječima, nego se kroz djela ljubavi pretvara u konkretnu pomoć.
Velike su potrebe
Što se tiče Caritasa kao ustanove koja pomaže najpotrebnije, prošlo je dvadeset godna od rata gdje je odradio veliku ulogu na našem području, ali na razini biskupije trebala bi mu reorganizacija.
Nastojat ćemo u svim župama gdje je to moguće ustanoviti podružnice Caritasa, jer su potrebe velike, a to uključuje i veliki angažman vjernika – laika, volontera, ljudi dobra srca, koji su nemoćnima spremni pružiti pomoć.
Promatrate li gužve koje se svakog Božića prelijevaju po trgovinama; blagdan mira postaje nenadmašan povod za trgovinu, a u tome, neizbježno, sudjeluju i kršćani?
– Krist se nije rodio u obilju, u kraljevskom dvoru, nego se utjelovio u Dijete, jer ne želi da ga se netko boji.
Materijalistički duh opterećuje to otajstvo: ostaje samo simbolika, ali nestaje glavni razlog dolaska Boga na svijet, misterij rođenja u siromaštvu i poniznosti, daleko od svjetala svjetske slave.
Božić prođe, a da ga mnogi i ne primijete. Pazite, to je ista situacija kao prije dvije tisuće godina kad se rodio, pronašli su ga samo ljudi otvorena srca, skromni i nezamjetni. Slabi smo ljudi i često ne nasljedujemo to otajstvo, slično kao kod nedjelje.
Kad bi svi kršćani u Hrvatskoj prestali ići nedjeljom u dućane, vrlo brzo bi taj dan postao neradan. A važno je da se počnemo ponašati kao kršćani, da se brinemo i za radnike koji su kršćani, a prisljeni su raditi nedjeljama i blagdanima.
Crkva se pokušala izboriti za takav stav, ali u vremenima ideologija relativizma, globalizma, divljeg kapitalizma nije uspjela?
– Neke ideologije smo iskusili i naučili da su one uvijek pogubne, zarobljavaju čovjekov duh i do njega ne dolazi poruka o slobodi. To je strašno stanje. Kršćani gledaju slobodu kao odgovornost, mogućnost izbora dobra – Krist oslobađa, ali mu se treba otvoriti!
Papa Benedikt XVI. još se kao kardinal suočio s ideologijama novog doba, primjerice diktaturom relativizma, i danas pokušava mlade upozoriti da ne padaju pod njezin pogubni utjecaj, na lažna obećanja o životu bez rada i truda. U životu treba odlučiti: želimo li Crkvu koja govori samo ono što želimo čuti, ili hrabro svjedočenje puta Isusa Krista! Svjedočiti za slobodu koju daje Krist znači reći ne ideologijama svakog vremena.
Kolumnisti Glasa Koncila skloni su i danas optuživati komunizam, ideologiju prošlog vremena, za lošu hrvatsku stvarnost?
Bogaćenje elita
– Komunizam, onakav kakav smo poznavali, doista više ne postoji, ali ima novo lice, koje je lako uočiti ako to želimo. Ideologije koje pokušavaju ovladati današnjim čovječanstvom imaju isti princip, kojem je u korijenu nesloboda većine i bogaćenje elita.
Crkvenim službenicima u Hrvatskoj zamjera se na prevelikoj brizi za materijalna dobra, za nesolidarnost s osiromašenim narodom…
– Nisam bogat, Crkva koja mi je povjerena nije bogata, velika većina naših svećenika nije bogata, 80 posto naših župa ne bi moglo uzdržavati svog župnika… Svećenicima se zamjera da primaju državnu plaću, to nije točno, riječ je o nagradi za rad među narodom.
Stalno se spominje taj nesretni novac koji Crkva dobiva od države, ali nitko ne govori o karitativnom djelovanju za što se troši i taj novac, za održavanje materijalne i kulturne baštine…
Ima li zloupotreba? Nažalost ima, nekim je ljudima novac cilj, ali nije pošteno generalizirati, zbog onih koji nastoje živjeti krajnje skromno. Je li Dubrovnik lijepi grad? Jest, ali trebalo ga je sagraditi. Kome svećenici grade crkve i pastoralne centre? Sebi ili ljudima tog kraja kojima će i ostati na korištenje?
Namjeravate li vi graditi?
– Da, planiramo podići pastoralne centre u Novoj Mokošici i Kuparima. Ali nemamo novca, i ti projekti stoje.
Donose li božićni blagoslovi obitelji tako basnoslovne svote svećenicima, kako se govori?
Nismo uzimali novac
– To je argument koji se svake godine ponavlja, pa čak su neki svećenici javno obznanili da neće blagoslivljati obitelji jer ne žele novac. Kao svećenik služio sam desetak godina u župi gdje smo blagoslivljali, ali nismo uzimali novac. Može se i tako.
A može li svećenik u politiku?
– Služba je katoličkog svećenika da poučava, posvećuje i upravlja. Prije svega mora biti usmjeren prema životu Crkve, a njegovo djelovanje tako se širi i na društvo. Svećeniku nije mjesto u aktivnom političkom životu, jer time ugrožava jedinstvo Crkve, ali to ne znači da treba biti apolitičan i da nema pravo na svoj stav.
Tko bi onda unio kršćanski duh u parlament?
– Pa zastupnici! Ako je u Hrvatskoj 87 posto katolika, valjda bi tamo trebalo biti kršćanskog duha… Tako dolazimo do prave uloge svećenika: on bi trebao u kršćanskom smislu poučiti, osposobiti laike i za uvođenje kršćanskih načela u politički život.
Jer ako laici nisu kršćani kad su u Saboru, onda nisu ni kad su u crkvi.
Dosad se malo naših političara, ma s koje strane bili, iskazalo unošenjem kršćanskih načela u politiku, rekao bih da nisu bili autentični kršćani, ma koliko se busali u prsa. Djelima to nisu pokazali.
Kako gledate na novu vlast?
– Poručio bih im da nisu izabrani da bi vladali, nego služili. Očekujem od njih da budu odgovorni narodu, a od građana da im budu pri ruci.
Potrebna nam je sloga, a ne novi razdori.
Što vjernicima kažete o ulasku u Europsku uniju. Don Ivan Miklenić bio je izrazito skeptičan u Glasu Koncila, a Papa je u Zagrebu podržao ulazak?
– Problem je što su hrvatski građani slabo informirani, mi uopće nemamo priliku odvagnuti nosi li nam pristupanje EU-u veću korist ili veću štetu, jer nemamo informacija! EU nam se stavlja kao nešto gdje moramo ući i nema druge. Pravedno bi bilo da građani prije referenduma budu sigurni da to žele ili ne žele. No, prije izbora moraju znati sve opcije.
Znači li nešto činjenica da su sve europske katoličke zemlje u EU-u osim Hrvatske?
– Katoličke zemlje ne postoje. Ali čak i da je tako, važnije je od svega da znamo istinu.
Kakvi ste s Dubrovnikom? Pješice idete na posao?
– Da, obično pješačim, do ordinarijata u Gradu je pola sata šetnje, što dobro dođe, kako zbog susreta s ljudima, tako i radi rekreacije. Početni strah je prošao, upoznao sam puno dobrog svijeta kojemu je stalo do Crkve.
Gospari, vratite se u Grad
Raduje me što ove godine imamo tri bogoslova i tri sjemeništarca, jer je dubrovačka biskupija deficitarna svećenicima, za desetak godina, dvadesetak će ih – a to je polovina ukupnog broja – otići u mirovinu. Jedan od problema koji uočavam je i ostanak mladih nakon studija, najčešće u Zagrebu. Bilo bi prekrasno da se vrate u svoj grad i izgrađuju ga u svakom smislu.
Biskupska palača pored katedrale gotovo je obnovljena, vraćate li se uskoro, to je želja Dubrovčana?
– Kad je u potresu oštećena biskupska kuća u Gradu, govorilo se da je biskup prvi otišao iz centra u privremeno sjedište u Gospinu polju. Međutim, obnova je pri kraju i ja ću se prvi vratiti u Grad. Žalosti me što se stari grad prazni od izvornih stanovnika, želim primjerom pokazati da se valja vratiti!
Damir Šarac/Slobodna Dalmacija
Snimio tom dubravec / cropix