Prah
Ljubav je mudro čovjeka sazdala od praha i time mu darovala moć da ga ništa ne može sputati, osim ako se sam ne podloži.
Budući da je prah, čovjek se neslućeno može primaknuti drugom čovjeku, drugim bićima.
Može prožeti drugog, drugim biti prožet…
Sazdavši ga od praha, ljubav je čovjeka združila s vjetrom. Svakim svojim nadahnućem, svakom patnjom, on uranja u vjetar, sljubljuje se s njim.
Prah vjetrom natopljen, biva okosnicom novosti života.
Stjepan Lice
GUŽVA U PUSTINJI
Pustinja je domovina praha.
Možda je baš zato u nama tako snažan njezin zov. Srce zna da je tamo doma.
Nije rijetkost da se čovjek zaputi u pustinju ili se u njoj, vođen srcem, jednostavno nađe. No, dogodi se kadikad da se čovjek u pustinji izgubi, kao u tuđini, ne prepoznavši sebe, ni svoje.
Pustinjske oluje ne prepozna čovjek kao klimu svoga kraja, pa se štiti od praha i Vjetra.
Ne možeš se zaštititi od ljudi, ako si čovjek!
Tek kad zapuše Vjetar, kad mu dopustiš da se na tebe okomljuje i za kožu ti prijanja prah drugoga, i kad se odupreš napasti otresanja praha, znat ćeš da si čovjek. To što si prašnjav činit će te više čovjekom!
Pustinja nije utočište bjegunaca i samotnjaka, ona je mjesto susreta.
Tek kad se čovjek zaputi postane svjestan kolike sa sobom nosi.
Njihova te bol dotiče, njihova te radost zanosi… ti postaješ svjestan da si njihova bol i radost i teret…
I blato moraš postati da bi pustinja procvjetala.
Pa, ipak, ja se usuđujem moliti:
Nebesa odozgor rosite!
Nek se uzraduje pustinja i neka procvjeta!
s. Finka Zrinušić