Homilija
Svetkovina svetoga Vlaha
Dubrovnik, 3. veljače 2019.
Čitanja: Sir 51, 1-8
Rim 8, 31b – 39
Ev: Iv 12, 24-26
Draga braćo i sestre!
1. Okupljeni oko stola Gospodnjega, slavimo danas spomen na Sveca, bez koga je ovaj Grad nezamisliv i u kojemu između Sveca i Grada postoji čudesna, neraskidiva nit, kojom je tijekom povijesti utkana u život stanovnika ove Dubrave ljubav i pobožnost prema tom istom Svecu. Slavimo Festu sv. Vlaha.
Jučer smo Festu otvorili riječima: „U ime Presvetoga Trojstva, Oca i Sina i Duha Svetoga, u ime slavne Djevice Marije, u ime Svetoga Vlaha, našega branitelja..“
A Laus završili riječima: Živio sveti Vlaho!
Životnost i privlačnost sv. Vlaha očituje se, draga braćo i sestre, i u našoj nazočnosti i pobožnosti, kojom se iz godine u godinu okupljamo kako bismo proslavili Boga, koji je divan u svetima svojim i molili zagovor svetoga Vlaha.
Malo je povijesnih podataka poznato o njegovom životu. Pobožna predaja kaže da je bio liječnik i biskup grada Sebaste u Armeniji. Iako je progon kršćana jenjavao ediktom cara Konstantina, zbog narušenih odnosa između careva Konstantina i Licinija, progoni su bili nastavljeni na područjima Istoka. Osobito su proganjani bili biskupi, među kojima i Vlaho iz Sebaste. Mučen danima ustrajno i okrutno, Vlaho je ostao nepokolebljiv i nakon što je odbio žrtvovati idolima i zanijekati vjeru u Isusa Krista, odrubljena mu je glava. Svete moći njegove glave častimo u ovoj dubrovačkoj stolnici.
2. Kao nasljedovatelji Vlahove vjernosti Kristu, trebamo se prisjetiti da se on zauzimao za utamničene i zatočene Kristove vjernike. Međutim, život sv. Vlaha nam danas u prvom redu pruža primjer iznimne ljubavi prema Isusu Kristu. Bez tog njegovog odnosa s Isusom Kristom nemoguće je razumjeti njegovu ljubav prema bližnjima, a još manje njegovu spremnost na mučeništvo.
Sveti Vlaho nije želio izdati Krista. Bio je spreman prije umrijeti, nego odreći se svoje vjere i kršćanskog života. Znamo da se kršćanstvo razvijalo zahvaljujući milosti i spremnosti herojskog svjedočanstva mučenika.
Sveti Vlaho je svojim životom i svojim mučeništvom utjelovio riječi koje smo čuli iz knjige Sirahove. Nije prihvatio ponudu zanijekati Krista, jer je živio duboku povezanost s Njim. Pa i u trenutku kušnje mučeništva nije se osjetio napuštenim. Osjećao je da je s Kristom u patnji, u smrti.
Smijemo, također, ustvrditi da je sv. Vlaho riječi sv. Pavla Rimljanima učinio osobnima. Upravo jer je bio Kristov, jer ga je ljubio i jer je osjetio da je sam od Boga ljubljen, bio je svjestan da ga ništa na ovome svijetu ne može rastaviti od ljubavi Božje, koju nam je Isus Krist objavio. Pa ni progonstvo, niti pogibao, niti mač.
I jer je bio Kristov, riječi današnjega Evanđelja za njega nisu bile prolazne i isprazne riječi. Isus je za svakoga od nas umro. On je Božje pšenično zrno, koje pada na zemlju i umire za nas. Plod njegove patnje je naš život, utemeljen na vjeri, nadi i ljubavi. Iz tog pšeničnog zrna rađa se plod. Isusova smrt donosi plod uskrsnuća. Umrijeti da bi se živjelo, umrijeti da bi se omogućio nastanak života, života drugih. To je otajstvo promjene, otajstvo dara za druge.
3. Draga braćo i sestre, imamo puno toga naučiti od sv. Pavla i od sv. Vlaha, biskupa i mučenika. Njihov nauk slušamo uronjeni u pastoralne i kulturološke okolnosti i izazove svoga vremena.
Svjesni smo da dolazi vrijeme, već je polako tu, kad i u našim vjerničkim zajednicama vjera nije ili neće biti sama po sebi razumljiva. Praktični i teorijski ateizam, vjerska indiferentnost, izbjegavanje pripadnosti Crkvi bili su na početku prošloga stoljeća fenomen elita. Danas sve više osjećamo svojevrsnu vjersku nepismenost novih generacija. Zahvatila nas je vjerska bezvoljnost, etiku stavljamo na kocku i riskiramo s njom, a čini se ni da zvona više ne pozivaju na misu (kardinal Gianfranco Ravasi). Svjedoci smo da za izrugivanje vjernika i šalu na račun Katoličke crkve nije danas potrebna nikakva hrabrost, niti odgovornost. (Harald Schmidt)
Udobnost i konformizam, nedostatak svjedočke spremnosti za Isusa Krista dovela je kršćane u Europi, pa i u Hrvatskoj u situaciju da se moramo sustezati jasno i javno izreći svoje mišljenje i svoje stavove.
Za razliku od apostolskih vremena, kad je poganstvo bilo nešto izvan i nasuprot vjerničkim zajednicama, danas nam je sekularizam ušao u kuće, postao djelom našega postojanja. Stoga je došlo vrijeme, kako ga papa Franjo naziva, obraćenja, preobrazbe: one pastoralne i misijske (EG 25).
4. U našem društvu, na nekada kršćanskom Zapadu nama kršćanima je potrebna Vlahova hrabrost, ustrajnost i beskompromisnost kada se radi o Božjim istinama. Ne želimo naše trgove pretvoriti u trg sv. Petra, ali želimo jasno i na svakom mjestu moći reći i svojim životom posvjedočiti da pripadamo Isusu Kristu i po svom ponašanju i po svojim djelima postati „duša“ ovoga društva u kojemu živimo. (usp. Poslanica Diognetu)
Primjer života sv. Vlaha nas poziva i poučava da ne budemo fasadni kršćani, kršćani iz navike, bezbojni kršćani, neutjecajni kršćani, kršćani bez spremnosti svjedočiti za Isusa Krista. Pozvani smo biti kršćani koji će dići glas kad se ugrožava sloboda, dostojanstvo ljudske osobe, solidarnost. Glas nas kršćana u Crkvi i u svijetu mora biti krik, a ne nerazgovijetan žamor.
5. U mučeništvu sv. Vlaha iz ljubavi prema Kristu, a osobito u euharistiji, euharistijskom kruhu koji ćemo uskoro prinijeti na oltar i koji će postati živi Krist koji nam se daruje, otkrivamo snagu života nasuprot nemoći smrti, ljepotu zajedništva nasuprot nemiru razdora. Ljepota života je u darivanju, snaga života je u umiranju.
Budimo poput sv. Vlaha zaljubljeni u Krista i dopustimo mu da svojim Duhom zahvati naše biće i mijenja nas.
A Marija, Majka Crkve i ponizna službenica Riječi Božje, neka nam u tom nastojanju bude pomoćnicom i zagovornicom.
„O mučeniče hrabreni, pomozi sluge vjerne ti.
Tijelu nam zdravlje isprosi, a mir udijeli pameti.“
Živio sveti Vlaho!