U našim žalostima i patnjama Isus je s nama
Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodnje
Današnja nedjelja ima dva naziva. Zovemo je Cvjetnica. Tim nazivom želimo izraziti veliko veselje koje je zahvatilo Jeruzalemce u prigodi Isusovog slavnog ulaska u Jeruzalem kojeg se liturgijski danas spominjemo. O tome nam je progovorio evanđeoski ulomak koji čitamo u obredu blagoslova maslinovih i palminih graničica. Prostiranje tih grančica pred Isusa uz klicanje: „Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! … Hosana u visinama!“ znak je te radosti. Njoj se i mi pridružujemo noseći uz slično klicanje te blagoslovljene grančice u svojim rukama u procesijama prema našim crkvama. Ovu nedjelju također zovemo i Nedjelja muke Gospodnje. Ovim nazivom se želimo spomenuti onoga što dogodilo nekoliko dana kasnije kad su isti ti ljudi, izbacujući Isusa iz svoga grada, pred Pilatom vikali: „Raspni ga! … Raspni ga!“ O tom tužnom događaju, u kojemu smo i mi sudjelovali, kako po svojim grijesima tako i po svojim dobrim djelima učinjenim braći i sestrama na njihovim križnim putovima. Danas, kao i u Velikom i svetom tjednu koji je pred nama, to želimo učiniti i na liturgijski način, moleći Gospodina da nam grijehe oprosti, ali i da nas podrži u dobru kako bismo s njim nosili križ ljubavi i služenja i s njim već sada suuskrsnuli na bolji život, postali novi ljudi.
U trenutku Isusove ljudske slave i veselja, koje izražava naziv Cvjetnica, uz Isusa su bili njegovi učenici i mnoštvo ljudi, pozdravljali su ga, klicali mu. U drugom trenutku, koji izražava naziv Nedjelja muke Gospodnje, Isus je bio gotovo sam. S njim je bila tek majka i neke žene dok su se učenici razbježali, a mnoštvo pretvorilo u razjarenu svjetinu. Isusu umirućem na križu se i sam nebeski Otac u tim trenucima činio odsutnim: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“
Odgovor na ovo Isusovo umiruće „zašto“ upućeno Ocu, ali na neki način i nama kad mu svojom ljubavlju nismo blizu, nalazi se u činjenici da Isus nije bio običan čovjek, nego Bog koji se u svojoj želji da nas spasi nije protivio niti uzmicao, kako nam poručuje Izaija u ulomku koji nam je danas ponuđen kao prvo čitanje. U njegovom slučaju odgovor na pitanje „zašto“ Bogu, ali i na naša „zašto“, je zato što želi ispuniti sve ono što od njega traži Otac koji ljubi nas ljude tako i toliko da nam ni svoga ljubljenog sina nije uskratio nego ga je za nas predao. Sve što Isus čini, uključujući i smrt na križu, čini iz poslušnosti Ocu i ljubavi prema nama ljudima. Božja ljubav, koja nema granica i koja nam se na najviši mogući način očitovala u Isusu Kristu i njegovoj ljubavi prema nama, odgovor je na onaj „zašto“ u njegovom slučaju, ali i na sva naša „zašto“. U tom odgovoru možemo pronaći sigurnost da je Isus s nama u svim našim situacijama, uključujući i one u kojima nam se nameće ono „zašto“ na koje ne znamo odgovor. On je s nama, pokazuje to njegov slavni ulazak u Jeruzalem, i kad smo bezbrižno veseli i kad nas svi slave. On je s nama i kad smo od svih ostavljeni. On je s nama čak i onda kad nam se, kao i Isusu, čini da smo i od Boga ostavljeni. Rekao bih da je on tad osobito s nama. U odgovoru na Isusov „zašto“, mi zapravo otkrivamo da imamo iskustvo koje ni sam Isus nije imao, niti mogao imati. Iskustvo je to Isusove blizine i sudioništva u našoj radosti i još više u našoj patnji i žalosti. Zato u našoj patnji nismo sami, koliko god da je ponekad teška i nerazumljiva, a nismo sami jer Isus je s nama. On je s nama uvijek, a osobito onda kad nam je najteže, onda kad ne znamo odgovor na naše pitanje „zašto“.
U današnjoj nedjelji i u Isusovom iskustvu ljudske proslave i ljudske odbačenosti, preko kojih je Isus postao dionik svih naših proslava i svih naših odbačenosti, nazire se još jedna stvarnost koja će nam biti u potpunosti rasvijetljena iduće nedjelje. To je stvarnost Isusovog uskrsnuća. Tu stvarnost nam ulomak iz Poslanice Filipljanima, koji nam je naviješten kao drugo čitanje, predstavlja kao Isusovo uzvišenje. Zanimljivo je primijetiti da se ovo Isusovo uzvišenje nije dogodilo zbog one ljudske proslave koju nam je predstavio prvi dio današnje liturgije, onih „Hosana!“, nego da se događa zbog onog ljudskog poniženja, one Isusove poniznosti i poslušnosti sve „do smrti, smrti na križu.“ Zbog poniženosti Isus je od Oca uzvišen. Preko patnje i križa, a ne preko ljudskih proslava i priznanja, Isus postiže nebesko priznanje i veselje. A ova proslava i ova priznanje su puno veći od onog prvog, ljudskog priznanja i proslave. Ono prvo je brzo završilo. Uvijek završi. Ovo drugo traje vječno. Nikad ne završava.
U svjetlu ove spoznaje postaje nam lakše suočiti se sa svim životnim izazovima, uključujući i samu smrt, bližnjih, ali i svoju vlastitu. Jer, ako je Isus bio dionik naših ovozemaljskih veselja, a jest, ako je on s nama bio dionik naše patnje, a jest, zasigurno ćemo i mi biti dionici njegove nebeske proslave.