Na Dan dubrovačkih branitelja u četvrtak 6. prosinca misu za sve poginule branitelje i civile u Domovinskom ratu na južnom bojištu služio je u dubrovačkoj katedrali generalni vikar Dubrovačke biskupije mons. dr. Petar Palić u koncelebraciji s katedralnim župnikom dr. don Stankom Lasićem i don Miljenkom Babaićem, vojnim kapelanom u ratnim danima.
U propovijedi je generalni vikar naglasio kako bi na ovoj misi svatko u svom srcu trebao probuditi trostuki osjećaj: osjećaj sjete i tuga za svima koji više nisu među nama, osjećaj sigurnosti, vjere i povjerenja jer se nadamo da oni sad gledaju lice Božje i osjećaj ponosa i obveze zbog, haškom presudom, skinute ljage sa pokojnih i živih branitelja.
„Prvi osjećaj koji nas obuzima jest osjećaj sjete i tuge za svima onima koji više nisu među nama, a bili su tako hrabri, da se nisu bojali smrti, nego su kao mjerilo i istinsku vrjednotu ne samo toga 6. prosinca 1991., nego svih tih ratnih godina, imali i bili nošeni jedino ljubavlju prema svome i svojima. Ljubav prema Domovini, ljubav prema ugroženim životima svojih bližnjih, ljubav prema našim svetinjama bila je njihova pokretačka snaga. S osjećajima zahvalnosti i ponosa spominjemo se svakog hrvatskog branitelja i svakog nedužnog civila, koji su našu slobodu platili svojim životima. I za njih molimo,“ objasnio je propovijednik i dodao: „Drugi osjećaj koji nas obuzima i koji naš pogled usmjerava prema nebu, jest osjećaj sigurnosti, vjere i povjerenja. Naših dragih pokojnika nema više među nama. Naši su branitelji završili svoj životni put, zauvijek odložili svoje oružje i borave u vječnom miru, koji više ne može narušiti bilo kakva sila. Vjera u Boga, gospodara povijesti i svakog ljudskog života, hrabri naš životni korak, da ne malakšemo u beznađu i neznanju, nego da se s punim povjerenjem u Božju dobrotu i njegovo milosrđe smijemo nadati da oni uživaju vječni mir u radosti gledanja Božjega lica. Jer su bili poput pšeničnog zrna. Jer se nisu bojali za veće ideale žrtvovati svoj život, pasti u zemlju, da iz tih njihovih ideala, iz njihove žrtve, nikne novi plod: plod slobode, plode Domovine, plod novih života u slobodi.“ O trećem osjećaju je rekao: „ Treći osjećaj koji nas posebno ovog 6. prosinca 2012. obuzima jest osjećaj ponosa, ali i obveze. Osjećaj ponosa što je jednim sudskim pravorijekom ispravljena nepravda nanesena dvojici časnih hrvatskih generala, ali i što je jednim sudskim pravorijekom trajno skinuta ljaga sa svih pokojnih i živih hrvatskih branitelja: da nisu iz mržnje rušili, nego da su ljubavlju branili da mržnja do kraja ne satre sve pred sobom; da nisu bjesomučno osvajali, nego stali na braniku, braneći ognjišta i živote svojih dragih; da su svoj obraz časnim sačuvali, kako bi svojoj djeci i svim budućim generacijama bili na ponos.“
Generalni vikar je upozorio i na obveze živih u daljoj izgradnji domovine: „Uz osjećaj ponosa ne bismo smjeli večeras zaboraviti i na svoje obveze. Svaki pali ljudski život u Domovinskom ratu, svaki križ iznad svakog grobnog humka niknulog u Domovinskom ratu upozorenje je i ispit savjesti za sve nas koji danas živimo i snosimo odgovornost za izradnju ove zemlje i ovoga društva. Kao što svi naši pokojni branitelji i civili nemaju više pravo na novu mogućnost izbora, tako i mi nemamo pravo na bezbroj mogućnosti izbora i pogrešaka. Izbor nam mora biti samo jedan: činiti dobro, zauzimati se za napredak našega društva i naroda i uložiti sve svoje snage i znanje, snage uma, duha i tijela da budućim pokoljenjima osiguramo sretnu budućnost. To je trajna zadaća i trajni izazov svih stanovnika i žitelja naše domovine: bez obzira na političku opredjeljenost, bez obzira na stalež, bez obzira na spol, bez obzira na materijalnu situiranost. Preuzeti svoj dio odgovornosti, ugraditi svoj kamenčić u veliki i raznoliki mozaik, koji se zove Domovina Hrvatska, znači znati cijeniti žrtvu svih onih, koji su dali svoje živote da bismo mi mogli živjeti i raditi u slobodi.“ Božja riječ kao korektiv ponašanja i mjerilo dobrote u tome može svima pomoći. „U vremenu velikog raskoraka, diskrepancije između riječi i čina na svim razinama našega življenja, u Evanđelju čujemo također o raskoraku između deklarativne vjere i življene vjere. Kao što naše ljudske izjave mogu nekad biti poput pukih parola i riječi bačenih u vjetar, bez potvrde u konkretnim djelima, tako i jamstvo našega spasenja nije samo u deklarativnoj pripadnosti Gospodinu, povremenom izjašnjavanju da sam vjernik katolik, da odem ponekad u crkvu, da za sv. Nikolu upalim svijeću u crkvi sv. Nikole na Prijekome. Jamstvo našega spasenja je ,vršenje Očeve volje, koji je na nebesima’,“ rekao je mons. Palić. Potaknuo je vjernike da u temelje svoga života stave Boga i njegovu riječ kao vrhovno mjerilo svoga rada i ponašanja. „ Ako na Bogu i s Bogom gradimo svoj život, ni kiša granata, ali ni ružnih riječi i sudova o nama, ni bujice briga i nemira oko nas, ni vjetrovi beznađa i straha ne mogu srušiti naš životni dom. Jer, Gospodin i njegova ljubav naša su snaga.“ Upozorio je i kako je, nakon nevolja i kušnji rata, molitva postala slabija: „Našim je braniteljima krunica sa znakom križa bila oko vrata. Mnogo puta nikako odjeveni, ali u oklopu od krunice, slabo naoružani, ali štićeni stotinama prošaptanih i izgovorenih molitava bili su poput kuća na stijeni. Stabilni i učvršćeni. I zato se nismo bojali. Međutim, ljudsko pamćenje je kratkog vijeka. Dobro i dobročinstva brzo zaboravljamo, a zlo dugo pamtimo. Nakon nevolja i kušnji rata, zaboravili smo sklapati ruke. Usta nam sve manje i rjeđe izgovaraju molitve. Domove svoga života gradimo svakako i s bilo kakvim materijalom. Zato nam i najmanja sumnja ruši povjerenje po našim obiteljima. Nadiru bujice raznih lažnih mišljenja, noseći tobože prave istine o čovjeku i njegovom rastu i odgoju, o sretnoj budućnosti, a mi im se ne znamo oduprijeti. Vjetrovi pohlepa, egoizma, želje za vlašću drmaju našom osobom, a mi smo nemoćni. I pretvaramo se u ruševine: duhovne, moralne i materijalne.“ Potrebno je usmjetiti svoj pogled ponovo prema vječnoj domovini, a da bismo tamo stigli na životnom putu nam je potrebna vjernost, revnosti i mir, te odgajanje u pravednosti i pozdanju u Boga, zaključio je mons. Palić.
Misa za poginule u Domovinskom ratu završila je uskrsnom pjesmom „Kraljice neba, raduj se!“
Angelina Tadić