Dan branitelja Grada Dubrovnika
Dubrovnik, 6. prosinca 2012.
Draga braćo i sestre!
Svatko bi od nas večeras ovdje, u ovom Domu molitve, u svome srcu trebao pobuditi trostruki osjećaj.
1. Prvi osjećaj koji nas obuzima jest osjećaj sjete i tuge za svima onima koji više nisu među nama, a bili su tako hrabri, da se nisu bojali smrti, nego su kao mjerilo i istinsku vrjednotu ne samo toga 6. prosinca 1991., nego svih tih ratnih godina, imali i bili nošeni jedino ljubavlju prema svome i svojima. Ljubav prema Domovini, ljubav prema ugroženim životima svojih bližnjih, ljubav prema našim svetinjama bila je njihova pokretačka snaga. S osjećajima zahvalnosti i ponosa spominjemo se svakog hrvatskog branitelja i svakog nedužnog civila, koji su našu slobodu platili svojim životima. I za njih molimo.
2. Drugi osjećaj koji nas obuzima i koji naš pogled usmjerava prema nebu, jest osjećaj sigurnosti, vjere i povjerenja. Naših dragih pokojnika nema više među nama. Naši su branitelji završili svoj životni put, zauvijek odložili svoje oružje i borave u vječnom miru, koji više ne može narušiti bilo kakva sila. Vjera u Boga, gospodara povijesti i svakog ljudskog života, hrabri naš životni korak, da ne malakšemo u beznađu i neznanju, nego da se s punim povjerenjem u Božju dobrotu i njegovo milosrđe smijemo nadati da oni uživaju vječni mir u radosti gledanja Božjega lica. Jer su bili poput pšeničnog zrna. Jer se nisu bojali za veće ideale žrtvovati svoj život, pasti u zemlju, da iz tih njihovih ideala, iz njihove žrtve, nikne novi plod: plod slobode, plode Domovine, plod novih života u slobodi.
3. Treći osjećaj koji nas posebno ovog 6. prosinca 2012. obuzima jest osjećaj ponosa, ali i obveze. Osjećaj ponosa što je jednim sudskim pravorijekom ispravljena nepravda nanesena dvojici časnih hrvatskih generala, ali i što je jednim sudskim pravorijekom trajno skinuta ljaga sa svih pokojnih i živih hrvatskih branitelja: da nisu iz mržnje rušili, nego da su ljubavlju branili da mržnja do kraja ne satre sve pred sobom; da nisu bjesomučno osvajali, nego stali na braniku, braneći ognjišta i živote svojih dragih; da su svoj obraz časnim sačuvali, kako bi svojoj djeci i svim budućim generacijama bili na ponos.
Uz osjećaj ponosa ne bismo smjeli večeras zaboraviti i na svoje obveze. Svaki pali ljudski život u domovinskom ratu, svaki križ iznad svakog grobnog humka niknulog u domovinskom ratu upozorenje je i ispit savjesti za sve nas koji danas živimo i snosimo odgovornost za izradnju ove zemlje i ovoga društva.
Kao što svi naši pokojni branitelji i civili nemaju više pravo na novu mogućnost izbora, tako i mi nemamo pravo na bezbroj mogućnosti izbora i pogrešaka. Izbor nam mora biti samo jedan: činiti dobro, zauzimati se za napredak našega društva i naroda i uložiti sve svoje snage i znanje, snage uma, duha i tijela da budućim pokoljenjima osiguramo sretnu budućnost.
To je trajna zadaća i trajni izazov svih stanovnika i žitelja naše domovine: bez obzira na političku opredjeljenost, bez obzira na stalež, bez obzira na spol, bez obzira na materijalnu situiranost. Preuzeti svoj dio odgovornosti, ugraditi svoj kamenčić u veliki i raznoliki mozaik, koji se zove Domovina Hrvatska, znači znati cijeniti žrtvu svih onih, koji su dali svoje živote da bismo mi mogli živjeti i raditi u slobodi.
U tome nam želi pomoći i Božja Riječ, koju smo danas čuli. Ona je korektiv našega ponašanja, ona je mjerilo naše dobrote, ona je jedini istiniti i konačni pravorijek svih naših čina.
U vremenu velikog raskoraka, diskrepancije između riječi i čina na svim razinama našega življenja, u Evanđelju čujemo također o raskoraku između deklarativne vjere i življene vjere. Kao što naše ljudske izjave mogu nekad biti poput pukih parola i riječi bačenih u vjetar, bez potvrde u konkretnim djelima, tako i jamstvo našega spasenja nije samo u deklarativnoj pripadnosti Gospodinu, povremenom izjašnjavanju da sam vjernik katolik, da odem ponekad u crkvu, da za sv. Nikolu upalim svijeću u crkvi sv. Nikole na Prijekome. Jamstvo našega spasenja je „vršenje Očeve volje, koji je na nebesima“.
Da bismo se mogli spasiti, potrebno je biti mudar. Tko je mudar? Isus nam je dao odgovor: mudar je onaj čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Graditi kuću na stijeni znači u temelje svoga života staviti Boga, njegovu Riječ i zapovijedi kao vrhovno mjerilo svoga rada i ponašanja. Ako na Bogu i s Bogom gradimo svoj život, ni kiša granata, ali ni ružnih riječi i sudova o nama, ni bujice briga i nemira oko nas, ni vjetrovi beznađa i straha ne mogu srušiti naš životni dom. Jer, Gospodin i njegova ljubav naša su snaga.
Našim je braniteljima krunica sa znakom križa bila oko vrata. Mnogo puta nikako odjeveni, ali u oklopu od krunice, slabo naoružani, ali štićeni stotinama prošaptanih i izgovorenih molitava bili su poput kuća na stijeni. Stabilni i učvršćeni. I zato se nismo bojali.
Međutim, ljudsko pamćenje je kratkog vijeka. Dobro i dobročinstva brzo zaboravljamo, a zlo dugo pamtimo.
Nakon nevolja i kušnji rata, zaboravili smo sklapati ruke. Usta nam sve manje i rjeđe izgovaraju molitve. Domove svoga života gradimo svakako i s bilo kakvim materijalom. Zato nam i najmanja sumnja ruši povjerenje po našim obiteljima. Nadiru bujice raznih lažnih mišljenja, noseći tobože prave istine o čovjeku i njegovom rastu i odgoju, o sretnoj budućnosti, a mi im se ne znamo oduprijeti. Vjetrovi pohlepa, egoizma, želje za vlašću drmaju našom osobom, a mi smo nemoćni. I pretvaramo se u ruševine: duhovne, moralne i materijalne.
Zato nas prorok Izaija, koji pjeva o zemlji Judinoj, poziva da svoj pogled usmjerimo prema Gradu. Ne toliko prema ovom našem, kamenom Gradu koji beskrajno volimo, ali koji je također prolazan. Prorok nas poziva da pogled svoj dignemo prema onom vječnom gradu, nebeskom Jeruzalemu, našoj vječnoj domovini. Ako do tog grada želimo stići, onda nam je ovdje, na životnom putu potrebna vjernost, potrebna nam je revnost i potreban nam je mir. Da bismo to postigli, svoje srce trebamo odgajati u pravednosti i u pouzdanju u Jahvu, Boga koji je izvor ljubavi, prštanja i dobrote.
I zato ga danas molimo riječima psalmiste: Jahve, spasenje nam daj! Jahve, sreću nam daj!
Za sve naše buduće dane i godine, za naša vremena i stoljeća.
Da te ovdje blagoslivljamo i jednom u nebu ugledamo. Sa svima onima za koje ti se danas posebno molimo i ovu žrtvu prinosimo, a po zagovoru naše nebeske Majke Marije, Gospe od Porata, sv. Vlaha i sv. Nikole. Amen.