Molitveno-duhovni susret povodom Dana svećeničkog posvećenja te molitve za duhovna zvanja održan je u četvrtak, 27. lipnja u crkvi sv. Ignacija u Dubrovniku, a na susretu su sudjelovali svećenici, redovnici i redovnice s područja cijele biskupije.
Susret je započeo molitvom trećeg časa u sklopu kojega je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić imao prigodno razmatranje, nastavljen je euharistijskim klanjanjem koje je animirao đakon don Tomislav Sikavica te pontifikalnim misnim slavljem na kojem se posebno molilo upravo za posvećenje svećenika te za nova duhovna zvanja. Dan svećeničkog posvećenja završen je zajedničkim posnim objedom u Biskupijskom sjemeništu.
Četiri su važna kriterija za biti Isusov učenik, odnosno svećenik, posvećena osoba, kršćanin kazao je u razmatanju dubrovački biskup tumačeći pročitano evanđelje. Prvi kriterij je sloboda. „Isus slobodno zove i želi slobodan odaziv. Nitko ne smije biti prisiljen prihvatiti Isusa i njegov poziv“, kazao je biskup. Ovo nam je poticaj da razmišljamo o drugima i njihovoj slobodi da prihvate ono što im mi govorimo, a isto tako da razmišljamo i o sebi i svom odnosu prema Isusu i njegovom pozivu. Sloboda treba biti značajka nas Isusovih učenika u odnosu prema drugima ali i u odnosu prema samima sebi, nastavio je biskup. „Što se tiče drugih ta sloboda nas poziva na ljubav. Što se tiče nas i našeg odgovora sloboda ne znači činiti što hoćeš nego sloboda znači prilagoditi sebe Isusu. Prihvatiti Isus u svojoj slobodi onakvog kakav on jest, prihvatiti Isusovu logiku ljubavi i staviti joj se na raspolaganje cijelim bićem“, ustvrdio je biskup. Za Isusom ne mogu oni koji se boje Božje kazne. Za Isusom mogu oni koji vjeruju u Božju ljubav. Objasnio je da Isus i njih koji su odgovorili na njegov poziv da budu s njim želi ne zato što moraju nego zato što oni sami to žele. „A da bi želio moraš razumjeti Isusa onakvog kakav on jest i moraš razumjeti kakav ti trebaš biti da bi bio njegov učenik.“
Drugi kriterij za biti Isusov učenik je nenavezanost na materijalna dobra. Materijalni interesi, ali ni bilo koji drugi ovozemaljski interesi, nisu i ne smiju biti razlog za izbor duhovnog poziva. Slično se može reći i za općenito kršćanski poziv koji ne traži radikalno siromaštvo, ali zahtjeva da se ne bude navezan na imati. I zahtjeva da se svoje biti kršćanin nikad ne koristi, pa čak ni u molitvi, s ciljem postizanja neke materijalne koristi ili da se zbog togabude u nekom privilegiranom položaju. „Biti kršćanin, još manje biti svećenik, ne znači imati lagodan život. Biti posvećena osoba nije poziv na to da mi u životu bude dobro, da stvari idu lako“, rekao je biskup nego to znači biti spreman, ako je to cijena, i na život bez ičega. „Promatrajući ovakvu Isusovu odlučnost po ovom pitanju, doista je teško shvatiti kako je moguće da su neki svoj redovnički ili svećenički poziv shvatili i razumjeli kao priliku za zaradu, za stvoriti vlastitu korist, za kupiti i steći stanove, kuće, naslove, počasti… I kako su mogli zaboraviti da ‘Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.’“
Treći kriterij kojega Isus izdvaja kao važan kriterij za biti njegov učenik je nenavezanost na prošlost i tradiciju. Tradicija i prošlost, koji su u evanđelju sadržani u slici oca kojega treba pokopati prije nego li se krene za Isusom, nisu nešto po sebi loše, ali ako postanu prepreka za prihvaćanja i nasljedovanje Isusa onakvog kakav on jest, onda postaju problem. Mislim da su nam mnoge naše tradicije i okrenutosti u prošlost i unutar naših redovničkih i biskupijskih zajednica „postale prepreka za autentično i dosljedno nasljedovanje Isusa“. „Onaj tko je odlučio krenuti za Isusom ne može se zaustaviti na onome što je uvijek bilo, dati se zarobiti prošlošću i tradicijom, nego treba biti spreman sve ostaviti i krenuti za Isusom naprijed u stvaranje nove tradicije, običaja, nove kulture prožete evanđeljem i njegovim sadržajem. Duh Sveti, koji nas oslobađa u ljubavi i za ljubav, zahtjeva od nas trajnu raspoloživost odbaciti staro i obratiti se za novo. A evanđelje je uvijek novo“, istaknuo je biskup.
Četvrti kriterij koji Isus traži od svojih učenika je nenavezanost na vlastitu obitelj i unutarobiteljske odnose, ali i nebitne stvari i geste. Isus i njegov poziv za onoga tko želi biti njegov učenik trebaju biti uvijek na prvom mjestu, čak i prije najsvetijih veza i odnosa koje imamo s njima, kazao je biskup i potkrijepio to evanđeoskim citatom. Osobito u drugi plan trebamo staviti ono što ne sada u srž tih odnosa i što može smetati odazivu na Isusov poziv. Isusa se može odbiti. On ima alternativu ako ga i kad ga netko odbije. „Ali Isusa se ne može slijediti polovično i usputno. Isus poručuje svima da se ne okrećemo natrag za onim što je prošlo i da ne trošimo vrijeme na sporedne stvari i nebitne geste dok svijet i vrijeme u kojemu živimo imaju goruću potrebu za njim i njegovim evanđeljem,“ poručio je dubrovački biskup.
Ti Isusovi kriteriji koji su vrijedili za njegovo vrijeme vrijede i za naše vrijeme, ustvrdio je biskup Uzinić te nastavio razmatranje o tome kakvo je ovo naše vrijeme. Papa Benedikt XVI., još kao profesor govorio je o tome, pa je biskup sa svećenicima podijelio njegova razmišljanja. Neki od tih govora se mogu smatrati i proročanskim. Crkva budućnosti bit će Crkva koja je mnogo izgubila, bit će mala Crkva i morat će početi iznova, neće imati građevine koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Koliko god se to čini negativnim, Crkva će naći svoje utočište iznova i s punim povjerenjem „u ono što je uvijek bilo u njezinom središtu: u vjeri u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnosti Duha Svetoga sve do kraja svijeta.“ Takva Crkva će postajati sve više duhovna Crkva, morat će odustati od crkvene uskogrudnosti pa i pompozne samovolje. Na on istovremeno on vidi nešto pozitivno u cijelom tom procesu. U potpuno planiranom svijetu ljudi će se naći neopisivo usamljeni, osjećat će cijeli užas svog siromaštva. “Tada će otkriti malo stado vjernika kao nešto posve novo. Otkriti će ga kao nadu koja je im je namijenjena, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti,“ citirao je dubrovački biskup.
Mi još nismo u tom stadiju, ali neke elemente prepoznajemo. Pitanje koje se postavlja, imajući na umu Isusova četiri kriterija i tu novu promijenjenu sliku Crkve, jest: koje je naše mjesto? Koja je naša uloga? Gdje su tu redovnici i redovnice? Gdje su to svećenici?
Kao odgovore biskup Uzinić je ponudio promišljanje pape Franje iz jednog govora Talijanskoj biskupskoj konferenciji 2016. godine za obnovu njihovog klera. Tada je papa rekao biskupima da zamisle pred očima jednog svog svećenika i onda odgovore na pitanja: Što je to što daje smisao njegovom životu? Za koga i za što se posvećuje u svojoj službi? Koji je trajni razlog njegove darovanosti? Slično se može primijeniti i na posvećene osobe, dodao je biskup.
Taj svećenik treba prije svega uočiti grubost tog vremena. „U našoj službi susrećemo toliko ljudi koji su uznemireni zbog nedostatka referentnih točaka kojima bi se mogli obratiti. Koliko ranjenih odnosa! U svijetu u kojem svatko misli o sebi kao o mjerilo svega nema više mjesta za brata“, citirao je biskup Uzinić. Život svećenika tada postaje rječit jer je različit. „Evo poziva nama! Mi moramo biti drukčiji“, ustvrdio je biskup te nastavio opisivati takvog svećenika riječima pape Franje kao onoga koji je, poput Mojsija, prišao vatri i dopustio da plamen zapali njegovu karijeru i ambicije moći, kao onog koji je spalio i napast kušnje da sebe protumači kao pobožnog sljedbenika koji se skriva u religioznoj intimnosti koja ima vrlo malo duhovnosti. Svećenik je to koji prihvaća odgovornost za druge. Nije birokrat niti motiviran kriterijima učinkovitosti. On zna da je ljubav sve, ne traži titule i nagrade, ne traži ništa za sebe, niti veže ljude na sebe nego ih povezuje s Kristom. Njegov odnos s Isusom Kristom ga štiti, samo su neke od osobina takvog novog svećenika u novim vremenima. Pogled koji Isus ima o čovjeku je njegova radost.
Molitvenom susretu pridruživao se i dio stranih turista koji su, obilazeći dubrovačke znamenitosti, dolazili i do isusovačke crkve gdje su se ne samo divili njezinom skladnom i ugodnom unutarnjem prostoru nego se ostajali kraće ili dulje i u molitvi.
Angelina Tadić
