Onaj tko je odlučio krenuti za Isusom ne može se dati zarobiti prošlošću i tradicijom, nego treba biti spreman sve ostaviti i krenuti za Isusom naprijed u stvaranje nove tradicije, običaja, nove kulture prožete evanđeljem i njegovim sadržajem.
13. nedjelja kroz godinu (C)
Prošle smo nedjelje saznali što za Isusa znači pojam Mesija – Krist. Kazao nam je: „Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi … bude ubijen i … uskrsne.“ Saznali smo također i što znači biti njegov učenik: „Hoće li tko za mnom … neka danomice … ide za mnom.“ Danas Isusa vidimo kako „ sa svom odlučnošću“ kreće prema Jeruzalemu i ostvarenju onoga što za njega znači biti Mesija – Krist. Ali ga i čujemo kako nam objašnjava kriterije onog našeg biti njegovi učenici. Četiri su kriterija za biti Isusov učenik, odnosno moći danomice, noseći križ ljubavi i služenja, ići za njim.
Prvi Isusov kriterij je sloboda. Isus slobodno zove i želi slobodan odaziv. Nitko nije i ne smije biti prisiljen prihvatiti Isusa i njegov poziv. To je ono prvo što trebaju razumjeti njegovi učenici žele li ostati njegovi učenici. Da je to važna lekcija koju moraju naučiti pokazuje činjenica što tu poruku Isus svojim učenicima želi odaslati na samom početku svog odlučnog uspinjanja prema Jeruzalemu. Prilika za to mu je samarijsko selo koje ga nije primilo, ali i prijedlog dvojice učenika koji su, očito vođeni krivim poimanjem Isusovog mesijanskog poslanja, zbog toga što su odbijeni na to selo željeli zazvati „oganj … s neba“. Isus, a s Isusom i njegova Crkva, će se uvijek susretati s onima koji ih neće prihvaćati. Nije nam poslanje, nažalost u povijesti smo to često zaboravljali, na neprihvaćanje odgovoriti silom i nasiljem, nego prihvaćanjem i ljubavlju. Isus nije želio da njegovi učenici vode svete ratove i podižu lomače, kao što danas ne želi da gradimo zidove. Ljubav je jedini oganj koji smijemo i trebamo zapaliti. To je jedini „oganj“ koji je sposoban „zapaliti“ ljudska srca. I osloboditi ih za Isusa i njegovu ljubav. Sv. Pavao, u ulomku iz Poslanice Galaćanima, govori o slobodi, kao o slobodi ljubavi za služenje. To je ona Isusova sloboda s kojom odlučno kreće u Jeruzalem. Ta sloboda, koju daje Duh Sveti, treba biti značajka nas Isusovih učenika i u odnosu prema drugima, ali i u odnosu prema samima sebi, odnosno svom razlogu za ići za Isusom. Kad je riječ o drugima to je sloboda koja, parafraziram sv. Pavla, sav Zakon svodi na jednu riječ, a ta riječ je ljubav. Kad je riječ o nama, onda moramo znati da je Isusu potreban naš slobodan odgovor. Isus je slobodan. I želi nas slobodne. Biti slobodan ne znači činiti što hoćeš. Sloboda nije prilagoditi Isusa sebi. Ne. Sloboda je prihvatiti Isusa onakvog kakav on jest. Biti slobodan znači prihvatiti Isusovu logiku ljubavi i staviti joj se na raspolaganje cijelim svojim bićem. Za Isusom ne mogu oni koji se boje Božje kazne. Za Isusom mogu oni koji vjeruju u Božju ljubav. Isus ne želi da ideš za njim zato što moraš. Ne moraš. On želi da ideš za njim zato što to želiš. Ali, da bi želio moraš ga razumjeti onakvog kakav on jest. I prihvatiti. Ne zato što moraš. Nego zato što znaš da je to ono što je najbolje za tebe, za druge, za svijet…
Drugi kriterij za biti Isusov učenik je nenavezanost na materijalna dobra. Nije bez razloga već od samih početaka Crkve kao jedan od kršćanskih ideala predstavljeno siromaštvo koje se nadahnjivalo na Isusovom primjeru. Ovdje, naravno, trebamo govoriti osobito o onima koji su se radikalno opredijelili za nasljedovanje Isusa kao Krista u svećeničkom i posvećenom životu. Materijalni interesi, ali ni bilo koji drugi ovozemaljski interesi, nisu i ne smiju biti razlog za izbor duhovnog poziva. Slično se, međutim, može reći i za općenito kršćanski poziv koji ne traži radikalno siromaštvo, ali zahtjeva da se ne bude navezan na imati. I zahtjeva da se svoje biti kršćanin nikad ne koristi, pa čak ni u molitvi, s ciljem postizanja neke materijalne koristi ili da se zbog toga, u odnosu na one koji to nisu, bude u nekom privilegiranom položaju. Biti kršćanin ne znači imati lagodan život. A znači idući za Isusom biti spreman, ako je to cijena, i na život bez ičega. Promatrajući ovakvu Isusovu odlučnost po ovom pitanju, doista je teško shvatiti kako je moguće da su neki svoj kršćanski poziv, osobito kad je riječ o pozivima unutar tog kršćanskog poziva na svećeništvo i posvećeni život, mogli shvatiti, a onda i živjeti kao priliku za zaradu, za stvoriti vlastitu korist, za kupiti i steći stanove, kuće, naslove, počasti… I kako su mogli zaboraviti da „Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.“ Također je teško shvatiti kako se moglo dogoditi, a događalo se, pa možda i još uvijek događa, da smo mi katolici bili privilegirani u društvu. A to je jednako nakaradno, kao i što je nakaradno bilo da smo zbog toga što smo kršćani i katolici bili građani drugog reda. A bili smo. A možda danas i toga ponovno i pomalo ima.
Treći kriterij kojega Isus izdvaja kao važan kriterij za biti njegov učenik je nenavezanost na prošlost i tradiciju, ono što je uvijek bilo. Tradicija i prošlost, koji su u evanđelju sadržani u slici oca kojega treba pokopati prije nego li se krene za Isusom, nisu nešto po sebi loše, ali ako postaju prepreka za prihvaćanja i nasljedovanje Isusa onako kako on to želi, onda postaju problem. Mislim da su nam mnoge naše tradicije i okrenutosti u prošlost postale prepreka za autentično i dosljedno nasljedovanje Isusa. Onaj tko je odlučio krenuti za Isusom ne može se zaustaviti na onome što je uvijek bilo, dati se zarobiti prošlošću i tradicijom, nego treba biti spreman sve ostaviti i krenuti za Isusom naprijed u stvaranje nove tradicije, običaja, nove kulture prožete evanđeljem i njegovim sadržajem. To je bio problem Galaćana koji su se bojali slobode u ljubavi pa su se željeli vratiti opsluživanju Zakona. Ali to je, ne zavaravajmo se, problem i današnje Crkve koja kao da se boji slobode. I drugačijega. Duh Sveti, koji nas oslobađa u ljubavi i za ljubav, zahtjeva od nas trajnu raspoloživost odbaciti staro i obratiti se za novo. A evanđelje je uvijek novo.
Konačno, četvrti kriterij koji Isus traži od svojih učenika je nenavezanost na vlastitu obitelj i unutarobiteljske odnose, ali i nebitne stvari i geste. Posljednjih se dana dosta piše o tome da će se za Crkvu u Amazoniji zbog kritičnog manjka svećenika i velikih potreba uvesti praksa ređenja „prokušanih muževa“. Ne znam kakav će biti konačan rezultat i hoće li Sinoda predložiti, a papa odobriti ovu praksu, ali znadem da onaj pojam „prokušani“ u sebi treba uključivati ovu nenavezanost na vlastitu obitelj i bliske osobe koje, želimo li slijediti Isusa kao Krista i biti njegovi učenici, ne smiju biti ispred Isusa i onoga poslanja naviještanja evanđelja koje nam je povjereno. Primjer ove oslobođenosti od navezanosti na vlastitu obitelj je prorok Elizej, o čijem smo pozivu čitali u prvom čitanju. I on, u početku, ima potrebu zagrliti „oca i majku.“ Onda je, iz Ilijinog odgovora, shvatio da otac i majka, mi možemo tome dodati i sve druge unutarobiteljske odnose, nisu i ne smiju biti ispred poziva koji je dobio od Boga. Zato „uze jaram volova i žrtvova ih.“ S tim jarmom je žrtvovao i sve svoje odnose i krenuo u ostvarenje onog poziva koji je dobio. Poslanje koje imamo mi kršćani, Crkva, puno je hitnije od onoga Elizejevog. Zato Isus, kao ni Ilija, ne može prihvatiti da oni koji kažu da žele ići za njim troše vrijeme na pozdrave i sporedne stvari. On i njegov poziv trebaju biti na prvom mjestu, čak i prije vlastitih ukućana i najsvetijih veza i odnosa koje imamo s njima. Ovo ne znači da se trebamo odreći vlastitih ukućana, ali znači da trebamo biti spremni sve, uključujući i vlastite ukućane, staviti u drugi plan kad je u pitanju Isus i njegov poziv. Osobito da u drugi plan trebamo staviti ono što ne sada u srž tih odnosa i što može smetati odazivu na Isusov poziv. Isusa se može odbiti. On ima alternativu ako ga i kad ga netko odbije. Kaže današnje evanđelje: „I odoše u drugo selo.“ Ali Isusa se ne može slijediti polovično i usputno. To vrijedi za one koji se u cijelosti žele posvetiti njegovom poziv, osobito za njih, ali to vrijedi i za sve kršćane i naš način odaziva na poziv koji nam Krist upućuje. Svima nam Isus poručuje da se ne okrećemo natrag za onim što je prošlo. I da ne trošimo vrijeme na sporedne stvari i nebitne geste dok svijet i vrijeme u kojemu živimo imaju goruću potrebu za njim i njegovim evanđeljem.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1657
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4201