Relikvijar sv. Ivana Bosca svečano je u nedjelju 17. ožujka dočekan na Pilama u Dubrovniku gdje su se okupili vjernici župe sv. Obitelji, najmlađe župe u Dubrovačkoj biskupiji koju vode salezijanci, redovnička zajednica koju je svetac utemeljio, kao i drugi štovatelji ovoga sveca. Molitvu pred relikvijama izmolio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić koji je u prigodnom nagovoru don Boscu zaželio dobrodošlicu u Dubrovnik. U molitvi i uz pjesmu koju su predvodili župnik don Ivan Bolkovac i provincijal salezijanaca don Pero Orkić moći don Bosca su u procesiji ušle u Grad. Procesija je nastavila Stradunom do dubrovačke katedrale, a zvona franjevačkog samostana Male braće, crkve sv. Vlaha i katedrale su svečano zvonila na pozdrav kada je procesija pored njih prolazila.
Koncelebrirano euharistijsko slavlje u katedrali, uz sudjelovanje velikog broja vjernika, predvodio je biskup Uzinić. Biskup je u propovijedi podsjetio na neke činjenice iz svečevog života poput toga da je rođen u sjevernotalijanskoj siromašnoj seljačkoj obitelji 1815., da je imao veoma teško djetinjstvo i s dosta poteškoća postao svećenik, da je svoje svećeničko djelovanje počeo u Torinu, gradu u kojem je usred nagloga podizanja industrije bilo mnogo siromašnog proletarijata i da mu je upravo to otvorilo izvanredno polje rada, osobito među zapuštenom mladeži što nije bilo nimalo lako. Imao je u pri tom puno poteškoća i oponenata, “osobito sa strane nekih ‘političara te antiklerikalaca i sektaša koji nisu podnosili … miješanje jednoga svećenika u područja koja su držali isključivo svojima: škole, laboratorij, obrtništvo’,” istaknuo je biskup i dodao:”Nije li nam ovo nešto poznato i ne čini li nam se vrlo aktualno? No on nije odustao. Njega ništa od toga, uključujući i neimaštinu, nije spriječilo nego je, makar i ‘po cijenu golemih napora’ nastavio svoje djelo koje se, u trenutku njegove smrti na današnji dan 1888. bilo već proširilo i u druge dijelove Italije, ali i u druge zemlje, u Francusku, Belgiju, Španjolsku, Austriju, Englesku, pa i druge kontinente, u Argentinu, Urugvaj Brazil, a prije točno 100 godina s prvim salezijancima došlo i u Hrvatsku što je i razlog da su svečeve moći donesene u Hrvatsku, uključujući i Dubrovnik, i izložene štovanju vjernika.”
Rekavši kako je sveti Ivan don Bosco bio sanjar, ali sanjar koji je uspio u svom životu ispuniti sve svoje snove, biskup Uzinić je ispričao dva njegova sna te potaknuo vjernike da im sv. Ivan ne bude samo zagovornik nego i učitelj za svakodnevni kršćanski život i odnos prema drugima, osobito prema onima koji su u problemima. Uspoređujući Isusov, pa i don Boscov pristup prema grješnicima s pristupom farizeja i pismoznanaca, kao i današnjih kršćana, biskup Uzinić je naveo dva načina kako im se pristupa. “Prvi način sastoji se u strogoj osudi grijeha – koji uvijek treba osuditi – ali i grješnika. Oni koji ne osuđuju samo grijeh, nego i grješnika lako zaborave, poput Isusovim suvremenika, da su i sami grješnici. Da bi sami bili i ostali dobri smatraju da je grješnike dovoljno isključiti, od njih se ograditi, s njima se ne družiti. Gospodin nas – družeći se s grješnicima – poučava da je takvo ponašanje pogrješno jer osuđujući i isključujući zajedno s grijehom i grješnike nismo i ne možemo biti poticaj grješnicima da se obrate i više ne griješe. Drugi način je potpuno oprečan ovome – ovo je način koji je sve prisutniji u našem svijetu i ima, usuđujem se to reći, još razornije posljedice od onog prvog načina – sjetimo se samo problema s pedofilijom i njezinim zataškavanjem – a sastoji se u umanjenju važnosti grijeha i umanjenju odgovornosti grješnika. Važnost grijeha se umanjuje govoreći da to nije ništa, da to i drugi čine, da je to danas normalno, a grješnika opravdava da nije znao, da nije kriv, da je žrtva okolnosti itd. Oduzimajući grijehu težinu, a ponašanju odgovornost, sprječavamo grješnika da se suoči s grijehom i odgovornošću, a drugima postajemo poticaj da i oni tako čine jer zlo prestaje biti zlo – u suvremenom društvu možemo pronaći mnogo primjera – a što znači ne samo da ga možemo i trebamo tolerirati, nego čak i smatrati dobrim.”
Niti Isus niti don Bosco nisu za “strogu osudu grješnika,” ali niti “za umanjivanje veličine grijeha i oprost kroz umanjivanje grješnikove odgovornosti.” Isus koji poznaje težinu grijeha bolje od bilo koga drugoga, zna da grijeh i zlo truju i zarobljuju čovjeka, kazao je biskup istaknuvši da Isus osuđuje grijeh, a ne i grješnika “kojemu velikodušno oprašta preuzimajući na sebe njegovu krivnju, tek nakon što mu predoči odgovornost i pozove ga da više ne griješi.”
Biskup Uzinić je spomenuo i preventivu metodu koju je u svojoj brizi za mlade zastupao don Bosco, a to je bilo u vremenu kad je ta metoda bila znanstveno u povojima, a u odgojnoj praksi vladala represivna metoda u kojoj je šiba, kao odgojno sredstvo koje je iz raja izišlo, bilo uobičajena pojava. Također je potaknuo vjernike da molitvama i vjerničkom poslušnošću prate i podržavaju papu Frana “koji nas je svojim prvim obraćanjem u javnosti pozvao na molitvu za uspjeh njegova služenja, ali i na zauzimanje oko bratstva, ljubavi i međusobnog povjerenja,” te ih pozvao da, poput sv. Ivana don Bosca, budu sanjari one ,Crkve siromašnih za siromašne’ o kojoj je jučer novinarima govorio papa Frano i da tako svi zajedno postanu graditelji Kristove Crkve, a po njoj boljeg i pravednijeg svijeta.
Na kraju mise otpjevan je Te Deum, kao zahvala Bogu na izboru pape Frana, te Papinska himna. Katedralni župnik dr. don Stanko Lasić rekao je da je dolazak moćiju don Bosca veliki dan za dubrovačku katedralu koja u svojoj riznici čuva moći 180 svetaca. Vjernici su nakon mise pobožno dolazili i molili se kod relikvija don Bosca, dotičići stakleni pokrov ispod kojeg se njegovi zemni ostaci nalaze.
Angelina Tadić