Drugi dan Obiteljske škole Dubrovačke biskupije na kojoj sudjeluje oko 300 sudionika, roditelja i djece, u subotu, 24. studenog obilježila su dva predavanja glavnog predavača na školi dr. sc. don Ivice Žižića „Blagdanski ritam obiteljskoga života: nedjelja“ i „Obitelj u liturgiji – liturgija u obitelji“. Dok su roditelji slušali predavanja djeca su po dobnim skupinama imala svoj program u radionicama.
Sudionici Svjetskog susreta obitelji u Dublinu bračni par Jelena i Stijepo Gleđ upoznali su sudionike škole s ovim susretom i prenijeli im svoja iskustva. Dugogodišnje odgojiteljice u vjeri u dubrovačkim vrtićima Diana Tot i Vesna Ribič predstavile su roditeljima program vjerskog odgoja u vrtićima.
Roditelji s djecom sudjelovali su i na euharistijskom slavlju koje je predvodio biskupski vikar za pastoral don Ante Burić koji je u propovijedi poručio da ako bračne i obiteljske odnose budemo promatrali ne iz perspektive sadašnjosti nego iz perspektive vječnosti moći ćemo postati graditelji istinskog zajedništva i ljubavi.
Obitelji su također zajedno molile jutarnju i večernju molitvu. Bračni parovi sudjelovali su u radionici „Molitva u obitelji“ koju je pripremila voditeljica Obiteljskog savjetovališta Silvia Sokal Gojavić kako bi u radu u skupinama temu liturgije i obitelji bolje razumjeli te izmijenili vlastita iskustva i poteškoće. Večer je i ove godine bila vrijeme za tombolu u kojoj su djeca rado sudjeluju a oni koji imaju najviše sreće dobiju i darove.
„Blagdanski ritam obiteljskoga života: nedjelja“
U prijepodnevnom predavanju „Blagdanski ritam obiteljskoga života: nedjelja“ dr. Žižić je kazao kako nedjelja u povijesnom i teološkom smislu stoji na početku svih kršćanskih blagdana te ona predstavlja temeljnu jedinicu liturgijske godine i daje temeljni ritam hodu Crkve u vjeri.
Objasnio je kako u kršćanskoj tradiciji i kulturi nedjelja nije samo ‘dan počinka’ od svakodnevnih poslova, niti ‘neradni dan’ koji bi kao i svako drugo ‘slobodno vrijeme’ bio prepušten pojedincu. Ona je za kršćane „angažirano vrijeme odnosa s Bogom i bližnjima u kojem nastupa prekid sa življenjem uronjenim u svakodnevicu da bi se zadobilo nov način odnosa sa ‘cjelinom življenja’. Nedjelja je stoga prekid ‘sa svime’ da bi se zadobio ‘sve’. Nedjelja je stoga vrijeme darovano u Kristu.“
Prekid rada nedjeljom neizravna je posljedica nečega što uvelike određuje bit nedjelje, a to je spomen (sjećanje) i svetkovanje (liturgijsko slavljenje), kazao je dr. Žižić tumačeći treću Božju zapovijed kojoj nije cilj u prvom smislu postaviti zabrane i ograničenja nego govori o uvjetima i sadržajima dana posvećenog Bogu. „Svetkovati nedjelju znači biti unesen u odnos koji oslobađa, u povijest koja svjedoči o Božjim zahvatima. Stoga je nedjelja blagdan početka, odnosno, ‘prvi dan’ u kojem svi drugi dani pronalaze svoje izvorište i središte.“
Svijet osjećanja svetoga
Nedjelja se uspostavlja i kao vrijeme slobode, nastavio je predavač te podrobnije objasnio sam pojam slobode. „Sloboda nedjelje je sloboda čovjeka. I narušiti nedjelju znači narušiti dostojanstvo čovjeka, svodeći ga na puki dio ekonomskog, konzumerističkog i ideološkog sustava. Slaveći slobodnu nedjelju, kršćani slave slobodu u Kristu. Euharistija je mjesto ostvarenja i svjedočanstva te slobode.“
Govoreći o aktualnosti nedjelje dr. Žižić je kazao kako je u nedjelju čovjek pozvan živjeti u punini svoje sada, potaknut onim drugim ‘sada’ spasenja u Kristu. Suprotno od logike svakodnevice u kojoj ‘imati vremena’ znači ‘posjedovati’, gdje ‘vrijeme znači novac’, nedjelja živi od velikodušne sadašnjosti gdje je najveća vrijednost ona bivati. U nedjelji je sve u izobilju! Nedjelja čovjeka vraća k samome sebi unoseći ga u ‘stanje svetoga’, ona nipošto nije vrijeme povlačenja u svoj ‘privatni svijet’, još manje onaj ‘virutalni’ kojega Je iskonstruiralo tehnološko doba. „Nedjelja radije stvara svijet osjećanja svetoga u kojega čovjek može ući samo pod uvjetom izlaska iz sebe, iz svojih zabrinutosti i iz svojih svakodnevnih okvira.“
Euharistija je i preobraženo vrijeme
Sav pastoral i kateheza Crkve idu prema nedjelji i polaze od nedjelje, ona je Uskrs u malome. Kršćansko blagdansko stanje nedjelje svoju konačnu istinu crpi iz euharistije. „Euharistija, naime, nije samo kruh i vino, nego je ona također preobraženo vrijeme, vrijeme koje je ‘promijenilo bit’, jer je postalo ‘tijelo’ odnosa, vrijeme koje je tim odnosom spašeno od praznine, vrijeme koje je životna forma kršćanske zajednice. Ono što euharistija daje vidjeti, čuti, jednom riječju iskusiti radikalno mijenja ne samo vrijednost vremena nedjelje, nego sliku vremena uopće. Slavljem se, doista, vrijeme ne dokida, ali se ono preobražava u povijest koja ima smislen hod i snažne trenutke, unatoč stalnoj ugrozi besmisla i stalnoj napasti da se čitavo vrijeme svede na rutinski tok“, ustvrdio je predavač.
Nedjeljno euharistijsko slavlje jamči Crkvi onaj kontinuitet bez kojega ona uopće ne bi mogla biti. Nedjelja i nedjeljna euharistija je uvjet da se Crkva dogodi i bude u povijesti. Zato je preduvjet, središte i ishodište crkvenoga života nedjeljno liturgijsko slavlje. Gdje nema euharistije nema ni nedjelje. Nedjeljom Crkva euharistijski hodočasti prema događaju koji ju je iznjedrio kao i prema eshatološkom uviru povijesti koja će se dogoditi.
„Obitelj u liturgiji – liturgija u obitelji“
Poslijepodnevno predavanje „Obitelj u liturgiji – liturgija u obitelji“ dr. Žižić je započeo podsjećanjem kako Crkva obitelj naziva malom Crkvom, svetištem gdje se živi i prenosi vjera. „Ako je to tako onda je za očekivati da obitelj kao zajednica života također ima i svoju liturgiju, da se molitvenim činima, nadahnutima liturgijom Crkve, uvijek iznova pronalazi u svezi zajedništva i ljubavi“, kazao je te s okupljenim bračnim parovima nastavio razmišljati o tome koja je uloga obitelji u liturgiji i koja je uloga liturgijskih slavlja u životu jedne obitelji.
Sveto pismo dosta govori o obitelji u Božjem naumu a u Božjem naumu je da čovjek ne bude sam, nego da bude uvijek u svezi ljubavi. Taj Savez među ljudima Bog je sve od početka pečatio svojevrsnim liturgijskim slavljem, odnosno, liturgijskim činom.
Dr. Žižić je zatim okupljenima u tom svijetlu govorio o Pashi i suboti u Starom zavjetu. Kazao je kako Izraelci sve do dana današnjega blaguju Pashu kao obiteljsku liturgiju sjećajući se izlaska iz egipatskog ropstva u slobodu. „Tako svaka obitelj postaje mjesto bogoslužja, molitve, sjećanja, ali i zajedništva i iskustva slobode. Blagovanje Pashe tako ima za cilj da ne izblijedi sjećanje i da se kroz čitave generacije prenosi svjedočanstvo o izbavljenju iz ropstva…. Obitelj postaje mjesto sjećanja, slavljenja i zajedništva u svjetlu saveza s Bogom.“ Židovi subotu slave kao dan sjećanja na stvaranje i otkupljenje, a mjesto obdržavanja subote jest također obitelj koja se okuplja oko zajedničkog, pripravljenoga stola.
Dolaskom u obitelji Isus im vraća dostojanstvo i svetost
Sam Isus je veliki dio svojega života proveo u obitelji i vraćao se obiteljima tijekom svojega javnoga života. „Obitelj je u Isusovoj prisutnosti bivala mjestom ozdravljenja, spasenja, obraćenja, radosti. Sjetimo se tolikih prizora u kojima Isus vraća dostojanstvo obiteljskom životu. A to se uvijek događalo za stolom, kod objeda ili drugih susreta u kojima su ga obitelji ugošćivale“, ustvrdio je predavač. Podsjetio je na neke primjer poput ozdravljenja Petrove punice, blagovanja s grešnicima u Levijevoj kući…
„Gdje Isus dolazi tu se događa život, ozdravljenje, pomirenje i zajedništvo. Kuća iznutra poprima lik ozdravljenoga i spašenoga života. U Isusovom pogledu kuća je slika života, a život je potreban njegove prisutnosti. ‘Idi kući i reci što je Gospodin učinio’, veli Isus čovjeku kojega je netom oslobodio od demona. Isus vraća domu, povrijeđenom grijehom, bolešću, odvojenošću – njegovo dostojanstvo i svetost. Dom postaje mjestom spasenja čovjeka, mjestom gdje Bog prilazi ljudima, s njima ‘sjeda za stol’, gdje blaguje i razgovara, liječi i vraća radost. Možda je najpoznatiji prizor Isusove kućne teologije onaj koji se zbio i u Zakejevoj kući… Za Isusa dom biva mjestom darivanja – darivanja ozdravljenja i spasenja ljudima, ali i velikodušnog gostoprimstva. Bog prebiva u ljudskom zajedništvu, ako i kada se čovjek gostoljubivo otvara njegovoj prisutnosti u vjeri“, kazao je dr. Žižić.
Nastavio je i kako je Isus obredom posljednje večere ustanovio novu obitelj – zajednicu svojih učenika – i tom obredu povjerio svoje otajstvo. „Euharistija tako postaje mjestom gdje se utemeljuje velika obitelj – Crkva, ali i gdje mala obitelj i svaka obitelj ima svoje mjesto. Jer u svjetlu euharistije postaje jasno što je to obitelj i koja je njezina uloga.“
Velike vrijednosti se uče u obitelji
Potom je opisao kako liturgija zahvaća temeljna ljudska iskustva, kako se u obitelji odražava liturgija Crkve, kazao kako se vjera prvo uči kroz geste, opisao obiteljsku duhovnost te naglasak stavio na nedjeljno slavlje.
Liturgija se održava ponajviše u obiteljskoj molitvi – posebno onoj za objedom – ali i u drugim prigodama, te na svoj način u molitvi jednih za druge…Obitelj se ne smije odreći zadaće da bude mjestom živoga prenošenja vjere: od prve molitve preko liturgijskih slavlja inicijacije (krštenje, pričest, potvrda), od učenja gesta vjere pa do pobožnosti i blagoslova djece, sve su to trenuci gdje roditelji prenose svjedočanstvo vjere izrasle iz liturgije Crkve. Svi ti trenuci jamče siguran temelj zdravoj duhovnosti na kojoj će mladi čovjek izgrađivati svoju budućnost…
Govoreći o obiteljskoj duhovnosti, predavač je kazao kako smo naučeni povjeravati djecu „specijalistima“, pa se ponekad čuje da je najbolje povjeriti djecu svećenicima i časnim sestrama i oni će ih sve „naučiti“ o vjeri. „To je jednim dijelom točno“, rekao je predavač i nastavio: „Ali drugim dijelom, znademo vrlo dobro da sve velike vrijednosti – poštenje, marljivost, odanost, vjera – one se uče u obitelji, one se crpe iz obitelji. I teško će netko nekoga naučiti vjeri ako tu vjeru nije primio s majčinim mlijekom. Gdje se posreduje život tu se posreduje vjera!“
Za kršćane je neobično je važno sačuvati smisao dana Gospodnjega, nedjelje da bi ona sačuvala naš identitet, naše obiteljsko i crkveno zajedništvo, ustvrdio je dr. Žižić. „Nemoguće je promijeniti stil današnjeg življenja i trošenja vremena, ali je moguće sačuvati smisao odmora, zajedništva i slavlja koje se događa kada nedjeljom slavimo euharistiju i kada tu euharistiju donosimo za obiteljski stol, unosimo u naše obveze i živimo od njezinoga odjeka u svakodnevnom življenju“. Svetkovanje nedjelje čuva i daje pravilan ritam života jedne obitelji, povezuje s drugim obiteljima uz svijest da smo svi dio velike Božje obitelji. Nedjelja danas vjernika izvodi iz ropstva svakodnevice u slobodu i vedrinu djece Božje. Ona je više od zapovijedanog blagdana, ona je zapovijedana sloboda. A sloboda se živi u dodiru s drugima.
Za vrijeme predavanja, izlaganja, radionica i plenuma za djecu su organizirane radionice prilagođene dobi djece. Voditelji radionica su bile odgojiteljice u vjeri za one najmanje te animatori biskupije za malo veće.
Nakon molitvenog završetka sudionici su mogli zajedno pogledati film.
Obiteljsku školu na temu „Obitelj – mjesto slavlja i iskustva vjere“organizira Vijeće za život i obitelj Dubrovačke biskupije a uz sudionike koji borave u hotelu i sudjeluju u kompletnom programu na predavanja i radionice dolaze i drugi vjernici i svećenici.
Angelina Tadić