Obiteljska škola Dubrovačke biskupije s temom “Obitelj – mjesto slavlja i iskustva vjere” završila je u nedjelju, 25. studenog u dubrovačkom hotelu Park misnim slavljem koje je predslavio generalni vikar don Hrvoje Katušić. Na slavlju su sudjelovale sve obitelji s djecom koje su bile na cjelokupnom trodnevnom programu kao i oni koji su iz svojih domova dolazili na pojedine dijelove.
Predavač na jedanaestoj školi profesor liturgike dr. don Ivica Žižić prijepodne je govorio bračnim parovima o „Molitvenom ritmu obiteljskog života“. Voditeljica Obiteljskog savjetovališta Silvia Sokal Gojavić održala je radionicu „Razlike u odgoju između mame i tate“. A sudionici su na plenumu imali prigode iznijeti svoja razmišljanja i postavljati pitanja. Program je moderirao Krešimir Marković.
Djeca su u radionicama po dobnim skupinama također imala raznovrsne programe. Radeći s članovima biskupijskog Vijeća za život i obitelj Jelenom i Stijepom Gleđ pripremila su i izvela dječju himnu obiteljske škole, a u radionici s Anom Marčinko i animatorima biskupije proširivala su spoznaje o liturgiji. U skupini djece vrtićke dobi s odgojiteljicama su razvijala kreativnost kroz razne vježbe.
Članovi obitelji su ‘svećenici’ jedni drugima
U uvodu predavanja „Molitveni ritam obiteljskoga života“ profesor Žižić je rekao da ako je obitelj „svetište Crkve“, „crkva u malom“, ona po svojim molitvenim činima vrši djela bogoslužja i raste u krsnoj svetosti. „Obitelj aktualizira Kristovu svećeničku službu u svijetu te sami članovi obitelji po snazi zajedništva, ljubavi, po molitvi postaju ‘svećenici’ jedni drugima. Snaga krsnog svećeništva nigdje nije na tako jasan način očitovana kao u molitvenoj upućenosti članova obitelji. Obitelj je slika Božjega naroda koji moli i slavi u vremenu“.
Kazao je i kako se obiteljski molitveni čini nadahnjuju na liturgijskim slavljima, ali oni su i njihov produžetak pa je molitva unutar obitelji priprava ali i produžetak crkvenoga slavlja. U kršćanskoj obitelji molitva je snaga oplemenjivanja međusobnih odnosa koja očituje i čuva zajedništvo života. U životu obitelji makar kratka molitva može biti djelotvorna.
Predavač je rekao kako je nekada ognjište bilo središte obiteljskog života, dok danas obiteljski stol postaje sve rjeđe mjesto susreta jer svi idu za svojim obvezama. No, unatoč tome stol ipak ostaje središnje mjesto, ali i mjesto molitve obitelji.
Govoreći o dnevnoj razini molitve u obitelji dr. Žižić je kazao kako je ona osobito važna za rast i život u vjeri. „Zajednička molitva obitelji, nadahnuta liturgijskom molitvom sveopće Crkve, predstavlja glavni oslonac obiteljskih gesta zajedništva i vjere,“ istaknuo i dodao kako hrvatski biskupi u „Direktoriju za obiteljski pastoral“ kažu da su u obiteljskoj službi kršćanski supružnici jedno drugome i vlastitoj djeci ‘svećenici’, nositelji ‘svete službe’. U korijenu stoji krštenje i ženidba, kao temeljni poziv i poslanje na tu svećeničku službu. Obiteljski trenuci molitve stoga nisu nešto privatno i sporedno, nego bitno u poslanju obitelji.
Male geste su škola vjere
Predavač je objasnio i važnost obiteljskih pobožnosti koje prate dnevni ritam, ali i životni ritam, još od prve „molitve nade i iščekivanja“ koje prati dijete u utrobi majke, preko slavlja krštenja, prvog roditeljskoga znaka križa na čelu djeteta, prvih molitvenih riječi na djetetovim usnama, pa sve do roditeljskih blagoslova a koje su neophodna sredstva poslanja obitelji. Čest oblik obiteljske molitve je krunica u kojoj se razmatraju Kristova otajstva.
Male geste poput znaka križa mnogo govore. One su kadre sažeti u isti mah vjeru roditelja i njihovu ljubav za djecu. Male geste su škola vjere, poručio je. Uz male geste tu su i sakramentalna slavlja u koja je obitelj unesena pa su svi članovi na neki način uključeni u slavlje jednog člana obitelji.
Obiteljski blagoslovi
Govoreći o obiteljskim blagoslovima koje roditelji izgovaraju nad svojom djecu kazao je kako oni mogu biti jednostavni i svakodnevni, oblikovani u kratkom blagoslovnom zazivu i znaku križa na čelu, primjerice prije odlaska u školu, na noćni počinak ili na završetku molitve. No, postoje i svečani blagoslovi predviđeni za posebne trenutke života u obitelji, primjerice kod vjenčanja ili ređenja.
Uputio je supružnike na obrednu liturgijsku knjigu „Blagoslovi“ u kojoj se nalazi lijepi obrazac „Blagoslov djece u obitelji“ te neki drugi blagoslovi. Obiteljska dimenzija postoji i u svakom od slavlja sakramenata.
Zrelost i zajedničko življenje vjere osposobljuju članove obitelji da budu Crkva u malom, ustvrdio je predavač. Odgoj djece za crkvenost započet će, bez sumnje, molitvom prije počinka i molitvom kod obiteljskoga stola. U obitelji u kojoj je molitva redovita, zajednička, otvorena potrebama i životnim trenucima svih članova, potrebama bližnjim, ta molitva postaje slavljem.
„Za roditelje je vjerujem najsretniji trenutak onaj u kojem vide vlastito dijete kako umije moliti i njegovati duh pobožnosti“, rekao je dr. Žižić. U hodočašćima kao posebnim trenucima pobožnosti može se dogoditi da obitelji bolje razumiju svoje poslanje, da obitelj prevlada probleme, hrabrije kroči u budućnost. „Svetišta imaju golem duhovni potencijal, a hodočašća se ne bi smjela svesti na turističku atrakciju i znatiželjno razgledavanje“.
Živjeti kućnu crkvu
Kršćani žive svoj vjernički identitet počev od obitelj, a križ i sveta slika u njihovim prostorima svjedoče o vjeri kršćana, o tome tko su i kome pripadaju. „Obiteljski život je prvo mjesto euharistije, jer se tu lomi kruh kao život, tu se živi vjera. U euharistijskom daru ljubavi kršćanska obitelj ima svoje utemeljenje“. Predavač ja potom opisao kako kršćanska obitelj blagujući i živeći u zajedništvu daje svjedočanstvo vjere te naglasio kako ljudi kroz život nose sa sobom svoj dom i njegove vrijednosti. Ono što čovjek primi u domu to postaje dijelom njegova bića, karaktera, pogleda na svijet.
„Za vjernike, ma gdje god bili, Crkva je dom u kojem se susreću s Kristom i s braćom u vjeri. Crkva je dom vjerničkih obitelji. I zato se u Crkvi nitko ne bi smio osjetiti strancem, još manje beskućnikom. Za sve koji u svojem srcu otvaraju prostora Bogu ima mjesta u Crkvi – Božjem domu i obitelji. Crkva je susretište s Bogom ljubiteljem života, zajedništva i obitelji, mjesto u kojoj se ljudi otvaraju životu vjere i uče gestama humanosti. Nekoć se crkvu nazivalo domus. Danas je Crkva pozvana sabirati ljude da dođu i vide gdje stanuje Gospodin, da dade svjedočanstvo gostoljubivosti u odnosu Bogu i zato velikodušnosti u odnosu prema čovjeku“, zaključio je predavač.
Kako se središnje euharistijsko slavlje slavilo na Nedjelju Krista Kralja propovjednik Katušić na misi je djeci i roditeljima govorio o tome na koji način je Isus kralj te poručio kako kršćani imaju kralja koji služi, koji je toliko čovjeka ljubio da je dao svoj život za njega. Pozvao je okupljene da nasljeduju Krista u služenju i ljube jedni druge onako kako Krist ljubi.
Generalni vikar prenio je pozdrave dubrovačkog biskupa mons. Mate Uzinića koji ove godine zbog drugih obveze nije mogao biti na obiteljskoj školi. A sudionike škole obišli su i svećenici koji su u proteklih deset godina bili aktivno uključeni u organizaciju škola don Stanko Lasić i don Ivo Zečević.
Trodnevna obiteljska škola u Dubrovniku ušla je u drugo desetljeće svoga postojanja, a organizira je Vijeće za život i obitelj Dubrovačke biskupije. Potrebe za ovakvim školama odnosno višednevnim programima koje osnažuju obitelji u njihovom odgovornom poslanju očuvanja međusobne ljubavi i vjernosti te odgoja djece u vremenu u kojem živimo uočene su i na drugim razinama društva ali se u praksi rijetko organiziraju. Dubrovačka obiteljska škola s kvalitetnim predavačima i modelom koji funkcionira pokazuje da je ovako nešto u hrvatskom društvu i Crkvi ipak moguće organizirati i ponuditi zainteresiranim obiteljima.
Angelina Tadić