Događaj u Kani Galilejskoj u kojoj je Isus Marijinim posredovanjem pretvorio vodu u vino i pobudio vjeru učenika – kako molimo u drugom otajstvu svjetla – pun je značenja i za razmišljanje nam nudi brojne teme. Zaustaviti ćemo se na jednoj od njih, a to je tema darežljivosti, darivanja, dara…
Dati i dati se, pokloniti i pokloniti se – božićno vrijeme bilo je po sebi vrijeme darivanja, poklanjanja – pojmovi su koje često čujemo, pa i osobno izgovorimo. Nije samo božićno vrijeme, vrijeme u kojemu smo pozvani davati i darivati svoje vrijeme, znanja, imovinu, ljubav, sebe same. Za takvo što je svako vrijeme pravo vrijeme. Svi smo čuli, a nadam se i iskusili, svetopisamsku uzrečicu: Blaženije je davati nego primati (Dj 20, 35). Želimo li biti Isusovi učenici ta uzrečica nam nije i ne smije ostati samo uzrečica, nego nam treba postati životni program, ono po čemu smo bili, po čemu jesmo i po čemu ćemo biti prepoznatljivi. Nažalost, tu dimenziju našeg biti kršćani mnogi olako zaboravljaju, a i mi kršćani se na nju nedovoljno usredotočujemo. Još gore od toga, u našem društvu, pa i u Crkvi, se razvila praksa da se stalno ističe i naglašava ono što loše, a olako zaobilazi ono što je dobro. Želio bih zato danas, dok govorim o darežljivosti i daru, istaknuti stvarnosti života mnogih ljudi u Crkvi koji su svoj život pretvorili u dar, darivanje. Budući da smo na pragu ulaska u Europsku uniju, uzet ću za samo kao primjer europske kršćane i Katoličku Crkva u Europi koja je, svi smo tome svjedoci, sve umornija, a što je, između ostalog, i razlog da je proglašena Godina vjere u kojoj osobito promišljamo nove evangelizacijske putove. Često se, naime, ističe ono loše što se događali, a i događa kršćanima u Europi – prije ratovi i međusobne svađe, danas napuštanja Crkve zbog poreza, afere s pedofilijom, prazne crkve i sl. – dok se istovremeno zaboravlja veliko dobro koje su na karitativnom planu europski kršćani učinili i čine za potrebne u zemljama trećeg svijeta i bivšeg istočnog bloka preko Caritasa, Adveniat-a, Kirche im Not, Missio, Malteških vitezova itd., kao što se – spomenimo i to jer se nalazimo u tjednu molitve za jedinstvo kršćana u kojemu pred Bogom, kroz zajedničku molitvu i promišljanje, želimo produbiti i učvrstiti ono što nas povezuje i umanjiti ono što nas dijeli – olako zaboravlja uloga koju su upravo europski kršćani koji su stvorili temelje Europske unije imali, a današnji kršćani u Europi i dalje imaju, u zalaganju oko pomirenja, tolerancije, uvažavanju drugih i drugačijih. Ovo, međutim, nije značilo i ne može značiti odustajanje od istine i vlastitih vjerskih uvjerenja da bi se drugima lažno dodvorili nego, naprotiv, znači trud oko toga da se ono što smo spoznali i onoga koga smo upoznali kao Spasitelja koji doista može vodu, ono naše, pretvoriti u vino, sredstvo spasenja, navijesti i drugima. Upravo ovo je razlog da mnogi kršćani, danas kao i jučer, ne daruju samo nešto od sebe, nego daju i daruju sami sebe. Kako ne spomenuti brojne misionare i misionarke, svećenike, redovnike i redovnice, volontere i volonterke koji na različitim poljima i različitim mjestima svijeta, nekad tu kraj nas, a nerijetko i daleko od svoga doma i domovine, sebe i svoj život pretvaraju u dar za druge. U svima njima i onomu što oni čine ponovno se događa čudo iz Kane Galilejske, Isus vodu ovog svijeta, po zagovoru svoje nebeske majke Marije, zaštitnice i majke Crkve, pretvara u vino, najbolje vino ovoga svijeta, jer svi oni kroz ono što daju ili daruju, ako su sami dar, onda kroz sebe same, ukazuju na onaj najvrjedniji dar, dar Boga koji se dogodio u Isusu Kristu, a o čemu smo imali priliku posebno razmišljati u božićnim danima.
Premda svaki dar – osobito darivanje sebe samih učinjeno sa željom da se slijedi Isusa Krista – ukazuje na Božji dar ljudima, ipak postoji jedno darivanje koje to pokazuje na osobit način. To je ženidbeno darivanje muža i žene. Već je Stari zavjet, kako nas poučava ulomak iz prvog čitanja, u ženidbenom darivanju vidio sliku Božjeg darivanja izabranom narodu jer kao što se mladić ženi djevicom, tvoj će se graditelj tobom oženiti; i kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati. Novi zavjet je tu sliku primijenio na odnos Krista – Zaručnika i Crkve – zaručnice. O tome u svojim poslanicama dosta govori sv. Pavao, a to na svoj način potvrđuje i današnji evanđeoski ulomak u kojemu je Krist – Zaručnik na ljudskoj svadbi – koju je uzdigao na višu razinu pretvaranjem vode, ljudskog dara i ljubavi, u vino, sakrament u kojem i po kojem milosno djeluje Bog – samoga sebe objavio svojoj zaručnici – Crkvi, koja se počela rađati i koju predstavljaju učenici u kojima je pobudio vjeru.
Ženidba i ženidbeno darivanje jednog muškarca jednoj ženi i obrnuto – sve ostale kombinacije su isključene jer one ni nisu dar nego uzimanje – od Boga su izabrani kao darivanje koje na najbolji način predočuje njegovo darivanje ljudima. Nažalost, taj sakrament je danas u krizi. Mnogi su izvanjski, a i unutarnji uzroci tog stanja. O vanjskim uzrocima na koje često možemo malo utjecati – ovo ne znači da ne trebamo sve pokušati – ne treba ovdje govoriti. Radije spomenimo unutarnje na koje možemo i moramo utjecati. Jedan od unutarnjih razloga na koji moramo utjecati, a možemo samo ako se obratimo, je to što mnogima ženidba više nije dar, nije potpuno darivanje sebe muža ženi i žene mužu, u zajedništvu s Bogom koji to blagoslivlja i u otvorenosti daru trećega, djece. Zašto nije? Nije zato što smo zakazali u osobnom svjedočenju ljepote dara i u odgoju za dar. Kako se može očekivati od onih koje se i primjerom i riječima uči da je jedino važno zaštititi i da mogu i trebaju probati i uzeti sve ne dajući ništa, a naše mlade se danas tako uči i želi učiti, da će jednom kad sklope ženidbu promjene stil ponašanja i početi se darivati? Da ne bismo ovo shvatili kao govor drugima, jer ovo nije govor drugima nego nama samima, pokušajmo razmisliti o tome kakvi smo kao roditelji, odgajamo li i kako svoju djecu za ženidbu, obitelj, kakav im primjer pokazujemo ili, ako je sakrament ženidbe naša budućnost, kako se pripravljamo za svoju budućnost. I obratimo se da bi ono što činimo bilo usklađeno s onim što vjerujemo i što drugima propovijedamo.
Mnogi imaju problem darovati se, a tek dar sebe može vodu, ono naše, pretvoriti u najbolje vino, vino ljubavi i Božjeg blagoslova. Dao Bog da se svima nama – na nama svojstven i od Boga ponuđen način jer različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima – to i dogodi, da Bog po Duhu Svetomu koji djeluje u nama ovo naše, vodu, pretvori u najbolje vino kojim će ugasiti žeđ svijeta i vremena u kojemu živimo, da bi se i danas onima koji su s Kristom povezani u međusobnoj ljubavi moglo reći: Ti si čuvao – odnosno vi ste čuvali i očuvali – dobro vino sve do sada.