Druga po redu tribina „Ususret sv. Vlahu“ imala je kao temu „Barokno uređenje Moćnika dubrovačke katedrale“, a ugostila je dr. sc. Daniela Premerla, višeg znanstvenog suradnika Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. Tribina je održana 28. siječnja u katedrali Gospe Velike, a mogla se pratiti putem internetskih kanala Dubrovačke biskupije.
Na samom početku predavač je kazao da je prostorija Moćnika u katedrali završena 1721. godine te da se nalazi preko puta sakristije, a u nju se ulazi iz prezbiterija. Dodao je kako je tu riječ o jedinstvenom, povijesnom spomeniku europske i naše baštine koji je malen, a tako skladan.
Zanimljivo je istaknuti da je moćnik prva „u dahu“ izrađena stvar u unutrašnjosti katedrale, koja je izvana dovršena uključujući i pročelje, te je bilo važno da zasja u svojoj veličini, prema gradu, prema posjetiteljima kao simbol vjere i državnosti. Uređenje unutrašnjosti katedrale u Dubrovačkoj Republici išlo je sporo jer su tadašnja vlast vrlo pažljivo i racionalno raspolagala sredstvima, kazao je predavač.
Moćnik dubrovačke katedrale svakako se gleda i u svijetlu naglašavanja katoličkog identiteta, ali i u naglašavanju dubrovačkog identiteta mjesne Crkve i Republike jer su te moći bile važne u toj sredini.
Prva zanimljivost dubrovačkog Moćnika u koju je dr. Premerl uveo gledatelje bio je retabl, koji izgleda kao oltar ali on to nije nego je to ormar ili polica s pretincima za relikvije. Izrazio je zadovoljstvo vraćanjem izvorne plave boje stupova u zadnjoj obnovi retabla, koja u kombinaciji sa zlatnom bojom daje posebno svečani izgled. Retabl je rađen prema projektu venecijanskog arhitekta Marina Gropellija, koji je poznat u Dubrovniku kao projektant crkve sv. Vlaha te mu je sama dubrovačka sredina omogućila ono što njegova nije, a to je da se kao arhitekt razvije. Taj retabl je vrlo kvalitetan i nalikuje na arhitekturu oltara toga vremena i zanimljivo je da su ga zapravo uradili drvorezbari.
Druga zanimljiva vrijednost dubrovačkog Relikvijara je mramorni pod i ograda, balustrada, koja se nalazi na ulazu. Taj mramorni dio je vrlo vrijedan i zanimljiv u kontekstu Jadrana, istaknuo je predavač. U to doba u Dalmaciji nema više puno domaćih radionica i naručuju se većinom stvari iz Venecije, a u dubrovačkoj katedrali se nalaze neke stvari rađene u Napulju. Godine 1719. realizirao se i oltar sv. Bernarda koji je bio testamentalno ostavljen od dubrovačkog svećenika Bernarda Đurđevića koji je osnovao zakladu i po toj zakladi se oltar realizirao. Taj oltar pokazuje karakteristike napuljskog baroka koji je poseban i po mramornim inkrustracijama tj. lijepljenju raznobojnih komadića finog kamena i mramora u jednu cjelinu. U Moćniku je u tom kontekstu najzanimljivija balustrada u ulaznom predprostoru koja je tipična za Napulj, pa ju je stoga neobično vidjeti u našim krajevima.
Predavač se dotaknuo i jedne zanimljivosti kazavši da je bitno lučiti odnos između donatora i naručitelja umjetnina jer je donator uglavnom bila Republika, dok je naručitelj bio onaj koji je tražio majstora, izabirao ga i angažirao. U ovom slučaju to je bio jedan napuljski konzul. Takvim ljudima, konzulima, Senat je pisao da im pronađu nekoga tko će nešto napraviti za određeni iznos.
Uz objašnjenja glavnog retabla i mramornih dijelova Moćnika dr. Premerl se zaustavio i na dvije slike, radove domaćeg umjetnika Petra Matejevića. Slika pod nazivom „Alegorija mučeništva“ prikazuje, uz ostalo, mladića s palminom granom što je simbol mučeništva i ženu s križem što je personifikacija vjere, a druga slika pod nazivom „Alegorija vjere“ prikazuje vojnika u oklopu koji pruža ruku i uspinje se prema Alegoriji vjere s uobičajenim atributima križa i kaleža, odnosno anđelčića koji drži taj kalež. Vojnik je prikazan kako gazi neka znamenja svjetovne vlasti, a anđelčić nad njim drži lovorov vijenac što je znak pobjede. Predavač je protumačio i rješenje svoda Moćnika, koji ima pozlaćena rebra svoda, medaljone a u središtu također ima sliku.
Uime organizatora predavaču dr. Premerlu zahvalio je moderator tribine povjesničar umjetnosti Ivan Viđen koji je pozvao na praćenje svih događaja vezanih za Festu sv. Vlaha na stranicama Dubrovačke biskupije i Feste sv. Vlaha 2021.
Moćnik katedrale Gospe Velike dovršen je 1721. godine, osam godina nakon blagoslova sadašnje barokne katedrale (1713.) izgrađene nakon Velike trešnje iz 1667. godine. U nju su upravo na blagdan sv. Vlaha 1721. godine svečanom pokorničkom procesijom vraćene svetačke relikvije spašene iz ruševina stare romaničke katedrale koje su se 54 godine čuvale u kapitulu dominikanskoga samostana. Svečani prijenos svetačkih moći simbolički je označio konačni dovršetak izgradnje nove katedrale, ali je istodobno bio i važna potvrda kontinuiteta.
Bogato urešeni katedralni Moćnik važan je spomenik kršćanske duhovnosti starih Dubrovčana, ali i remek-djelo barokne umjetnosti u Hrvatskoj. Na njegovome uređenju radili su talijanski i domaći majstori (drvorezbari, klesari, pozlatari, kipari i slikari), među kojima slikar Petar Mattei Matejević (1670.-1726.), arhitekt Marino Gropelli (1662.-1728.) koji je projektant nove barokne crkve sv. Vlaha, marmoraro Carlo delli Frangi, a ikonografski program najvjerojatnije je osmislio isusovac o. Bernard Zuzorić (1683.-1762.). Matejević i delli Frangi u katedrali su zajednički ostvarili i monumentalni bočni oltar sv. Bernarda, financiran iz ostavštine kanonika arhiđakona Bernarda Đorđića (Giorgi).
Restauratorski radovi na Moćniku dubrovačke katedrale traju više od deset godina, vodi ih Hrvatski restauratorski zavod iz Zagreba, nadzire Konzervatorski odjel u Dubrovniku, a financiraju se većinom sredstvima Ministarstva kulture i manjim dijelom same katedralne župe.
Predavanju u katedrali nazočio je apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić, rektor crkve sv. Vlaha don Hrvoje Katušić te ovogodišnji festanjuli Ivica Đurđević-Tomaš i Ivica Vrlić.
Mario Mioč Vuletić
