Različiti darovi i službe u Crkvi, koji su znak njezinog bogatstva, imaju isti izvor i isti cilj. Njihov je izvor Duh Sveti, a cilj im je dobro i napredak crkvene zajednice i onog poslanja koje je Isus povjerio Crkvi u prostoru i vremenu.
Duhovi, 2020.
Evanđeoski ulomak koji nam nudi liturgija Duhova nas ponovo vraća u večer onog prvog dana u tjednu kad se uskrsnuli Isus prvi put očitovao svojim učenicima. U tom prvom susretu susrećemo mnoge važne detalje za kršćanski život i život Crkve. Pokušat ću ih kratko spomenuti.
Prvi detalj kojega je važno primijetiti i zapamtiti je zajedništvo učenika. Učenici su u dvorani posljednje večere zajedno. Na ovaj detalj podsjeća i ulomak iz Djela apostolskih kad kaže da su na Pedesetnicu svi učenici bili zajedno na isto mjestu. Ne znamo jesu li i tad još uvijek bili prestrašeni i iza zatvorenih vrata, ali to zapravo nije niti važno. Važno je da su bili zajedno. U ovom drugom slučaju s njima je, to sv. Luka izričito spominje, bila i Marija. Za pretpostaviti je da je bila i prvi put. Zašto je važno primijetiti ovo da su učenici bili zajedno? Zato što, kad smo zajedno, uskrsnulom Isusu nisu prepreka ni naš strah, ni naša zatvorena vrata. Kad smo zajedno on uvijek i ponovo dolazi među nas i kaže nam: „Mir vama!“
Upravo je ova Isusova poruka mira sljedeći detalj koji moramo primijetiti. To je poruka koju je Isus uputio učenicima koji su ga napustili u najvažnijem trenutku njegovog života i poslanja koje mu je Otac povjerio. Očekivali bismo da će im prigovoriti. A on im umjesto toga nudi mir: „Mir vama!“ Prva posljedica grijeha koji je čovjek počinio je bio gubitak mira, ponajprije onog s Bogom, a zatim i u sebi samima, s drugim ljudima i sa svom stvorenom stvarnošću. Isusovo je poslanje bilo da ponovo uspostavi mir Boga s čovjekom i čovjeka s Bogom. U Isusu i vazmenom otajstvu njegove muke, smrti i uskrsnuća se ponovo uspostavio taj mir. On ga, kao uskrsnuli Gospodin, nudi ponajprije svojim učenicima kako bi ga oni, čut ćemo to kasnije, mogli ponuditi i svima drugima.
Znakovi tog mira su treći detalj koji bismo trebali primijetiti u ovom evanđeoskom ulomku. To su znakovi Isusove muke, njegove probodene ruke i njegov probodeni bok. Oni nisu nestali Isusovim uskrsnućem. Postali su preobraženi. Uvijek mi je zanimljivo kako to da nam Isus raspet na križu, koji je strašno stratište na kojemu su ubijane oni koji nisu imali nikakvih prava i nikakvog dostojanstva, u nama ne izaziva odbojnost. Razlog je što križ na kojemu je Isus raspet preobražen Uskrsom prestao biti stratište, a postao znak Božje beskrajne ljubavi. Zato i Isusovo proslavljeno tijelo na sebi nosi trajno znakove križa, koji nisu tu zato da nas uznemire, a jesu i ostaju tu da nas podsjete kako i koliko nas Bog u Isusu ljubi. I jesu tu zato da te Isusove rane primijetimo na svojoj patničkoj braći i sestrama, na žrtvama gladi, nasilja, rata, korupcije i nepravde, bolesti i nesreće… i da ih svojim služenjem u ljubavi, slijedeći Isusa i njegov put služenja, preobrazimo i učinimo znakovima njegovog uskrsnuća.
Ovo je, zapravo, naše kršćansko poslanje, poslanje Crkve. I to je sljedeći važan detalj koji moramo primijetiti u današnjem evanđeoskom ulomku. Ponavljajući svojim učenicima poruku mira, uskrsnuli Isus im daje poslanje. To je poslanje identično onom poslanju koje je on dobio: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ Isus je dovršio svoj dio poslanja. Čuli smo ga kako na križu kaže: „Dovršeno je!“ Sada je red na njegovim učenicima. I drugima nakon njih. Danas je red na nama njegovim današnjim učenicima. Mi trebamo nastaviti njegovo djelo ondje gdje su došli oni koji ga živjeli prija nas. I tako do krajeva svijeta i do kraja svijeta i vremena. U nastavku ćemo vidjeti da je to poslanje uvijek i prije svega drugoga poslanje mira i pomirenja. To poslanje je i trajna zadaća svih kršćana. Mir koji počiva na pomirenju koje smo poslani, ali i osposobljeni nuditi svima u Božje ime, kako bi se svi ljudi pomireni s Bogom, mogli pomiriti sa sobom, s drugima i sa stvorenom stvarnošću, nije tek odsutnost rata. To je mir koji počiva na pravdi. Taj mir je ozračje sklada u kojemu svatko može biti ono što jest, sa svim onim što mu je potrebno za život. I nitko nije isključen zato što je drugačiji ili, možda, zato što ne pripada našoj zajednici. Mir je to koji našim ljudskim zajednicama omogućuje da mogu biti odraz one temeljne zajednice iz koje sve proistječe i kojoj sve vodi. To je ona zajednica koju zovemo Bog. To je zajednica Oca i Sina i Duha Svetoga.
Naravno da nam se ovo čini nemogućom misijom. I da nam se stvarnost svijeta dvije tisuće godina kasnije, a sa svijetom i Crkve i nas kršćana u svijetu, čini daleko od tog ideala. Znao je to i Isus. Zato u današnjem evanđelju moramo uočiti još jedan detalj bez kojega bi to bilo doista nemoguće, ali s koji to uistinu postaje moguće. Taj detalj je Duh Sveti. Kaže Isus svojim učenicima, kaže Crkvi svih vremena, kaže nama: „Primite Duha Svetoga.“
S Duhom Svetim, naravno dozvolimo li mu, sve postaje moguće. S njim se, kako nam to lijepo opisuje evanđelist Luka u spomenutom ulomku iz Djela apostolskih, rastvara nebo i postaje dio naše ovozemaljske stvarnosti i naša ovozemaljska stvarnost postaje odraz neba, srca koja su sumnjala ponovo je zapalio je oganj ljubavi, a prestrašeni ljudi su postali hrabri svjedoci. Sv. Pavao u ulomku iz Prve poslanice Korinćanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, pokazuje kako se to što se dogodilo u onoj povijesnoj Pedesetnici prenosi na onu trajnu Pedesetnicu koju Crkva rođena na Pedesetnicu živi u svojoj svakodnevici. U osnovi se to događa na dva načina. Duh Sveti u Crkvi svih vremena djeluje nadahnjujući bogatstvo različiti darova i službi u Crkvi. Ti različiti darovi i službe Crkvu čine živim organizmom u kojemu svatko, u skladu s vlastitim darom i vlastitim poslanjem, daje svoj osobno doprinos u korist svih. Riječ je ovdje o bogatstvu u različitosti, legitimnom pluralizmu, koji ne dozvoljava bilo kome, uključujući i crkvenu hijerarhiju, monopol nad Duhom Svetim. Crkvena hijerarhija ima kompetenciju procijeniti kršćansku autentičnost pojedinih karizmi i službi, to je njezina karizme i služba, ali nema pravo i ne smije postati prepreka bogatstvu u različitosti darova i službi u Crkvi. Osim ovog bogatstva u različitost darova i službi u Crkvi, Duh Sveti je u Crkvi i trajni princip jedinstva. Različiti darovi i službe u Crkvi, koji su znak njezinog bogatstva, imaju isti izvor i isti cilj. Njihov je izvor Duh Sveti, a cilj im je dobro i napredak crkvene zajednice i onog poslanja koje je Isus povjerio Crkvi u prostoru i vremenu. Neki su od nas pozvani u to se poslanje uključiti kao svećenici predvodeći kršćansku zajednicu u ljubavi. Drugi su to pozvani kao posvećene osobe, živeći evanđeoske savjete u velikom bogatstvu različitih redovničkih karizmi. Neki su to pozvani činiti kao muževi i žene, kao obitelj. Neki imaju posebni poziv i poslanje to činiti uključivanjem u Crkvi. Drugi opet imaju poziv i dar da to poslanje vrše dajući svoj kršćanski doprinos boljitku i napretku društvene zajednice, svijeta i vremena u kojemu živimo. I svi imamo isti izvor svoga poslanja, ali i potrebne darove da ga možemo vršiti, u Duhu Svetome kojega nam je Isus ostavio kao prvi dar od Oca da on, kako molimo u Četvrtoj euharistijskoj molitvi, u svijetu djelo njegovo dovrši i izvrši svako posvećenje.