KATOLICI NE TREBAJU BITI ZBUNJENI NI ZABRINUTI
ZBOG RIJEČI PAPE FRANJE
Nedavni razgovor s papom Franjom objavljen u nekoliko isusovačkih publikacija ne prestaje izazivati komentare i rasprave zbog izjava danih u njemu. Prisjetimo se samo svih raznih interpretacija onih riječi Pape da “Crkva ne može inzistirati samo na pitanjima vezanima uz abortus i gay brakove”. Razgovarali smo s biskupom dubrovačkim mons. Matom Uzinićem o njegovom doživljaju nje, kao i drugih važnih izjava koje je Papa dao.
– Većina medija opisala je intervju s papom Franjom kao “izravan i otvoren”, onakav kakve Pape obično ne daju. Kako ste vi doživjeli taj razgovor i Papin način komuniciranja u njemu?
Osobno bih bio iznenađen da je drugačije. Izravna i otvorena komunikacija je jedna od prepoznatljivih značajki pape Franje. To je on! I to je, zapravo, njegova novost koja plijeni pozornost ne samo medija, nego i sveukupne javnosti. Pri tom je najzanimljivije to da papa u svom intervjuu, koji ga inače pokazuje kao čovjeka velike izobrazbe i široke kulture, ne govori ništa novo. Njegova novost je način na koji govori. I upravo je taj način ono što kod mnogih stvara doživljaj novosti i plijeni pozornost. Istina je da ovakav način komuniciranja ima svoje prednosti i nedostatke. Mogući nedostatak vidim u tome da je ovakav izravan, slobodan, otvoren, pa i provokativan govor, ponekad nedovoljno „izbrušen“ i ostavlja mogućnost krivog tumačenja, vađenja iz konteksta, i odudaranja od onog što je sam papa htio reći. S druge strane prednost je toplina izričaja i blizina sa životom. Ovaj intervju se gotovo čita kao roman. Ono što je možda najvažnije jest da ovakav način govora jasno stavlja naglasak na ono što je bitno, koliko god teška bila pitanja i životne situacije, bez straha od krivog razumijevanja i kritike, imajući pred sobom uvijek čovjeka koji je u potrebi.
– Zanimljivo je kako je Papa kao svoj uzor iz isusovačkog reda uz sv. Ignacija i sv. Franju Ksaverskog spominje i bl. Petra Fabera i kao njegovu važnu karakteristiku spominje njegov “dijalog, pa i s najvećim protivnicima”. Zvuči kao neka vrsta “duhovnog programa” Pape?
Cijeli intervju odiše isusovačkom duhovnošću. U intervjuu se papa isusovac obraća najprije svojoj subraći isusovcima. Zato intervju pretpostavlja određena predznanja o isusovačkom redu i isusovačkoj duhovnosti. Ne možemo, ipak, reći da je dijalog jedina označnica papinog programa. Bl. Petra Fabera papa opisuje ne samo kao čovjeka dijaloga, nego i kao čovjeka jednostavne pobožnosti, određene naivnosti, neposredne raspoloživosti, pažljivog nutarnjeg razlučivanja, velikih i snažnih odluka i osobito blagosti koju papa posebno podcrtava. Svaka od ovih značajki je poželjna za svakog od nas, a neke od njih, poput jednostavne pobožnosti, možda i određene naivnosti, svakako neposredne raspoloživosti i osobito blagosti, smo već vidjeli u načinu na koji papa Franjo djeluje. Nadam se da ćemo uskoro vidjeti i one druge, poput spomenute dijaloške, a onda i one velikih i snažnih odluka, koje su neophodne za obavljanje papinske službe. One, međutim, trebaju vremena, kako to jasno pokazuju misli o razlučivanju kao načinu na koji želi vršiti svoju papinsku službu. Kako bilo, otvorenost misli kojom papa progovara o teškim pitanjima, neposrednost u komunikaciji, osobito u svojim službenim nastupima, govori kako je papi dijalog uistinu prioritet, kako unutar tako i izvan Crkve. Prije svega to je molitveni dijalog s Bogom, a onda i sa svima drugima. Uostalom, u svijetu koji karakterizira multikulturalnost, dijalog je tema koja treba biti prioritet Crkvi koja je otvorena i želi biti otvorena svima.
– U razgovoru Papa progovara i o načinu na koji želi donositi odluke, uz konzultacije sa svojim savjetnicima. Kako vi, kao biskup Katoličke crkve koji imate upravljačko iskustvo iza sebe, komentirate njegova razmišljanja?
Imamo papu koji priznaje da je grješnik – tako se definira – i papu koji kaže da je pogriješio! To je onaj njegov fascinirajući način koji sve razoružava. I koliko god se to može činiti čudno, njegovo priznanje da je grješnik i da je znao pogriješiti, velika su novost u načinu vršenja papinske službe. Veliki iskorak na ovom planu dogodio se ipak ranije, još u vrijeme pontifikata Pavla VI. On je prvi koji je tražio oprost od odijeljene kršćanske braće. Ovakav put traženja oprosta nastaviti će se u poznatim javnim ispovijedima povijesnih grijeha Crkve i traženju oprosta od strane bl. Ivana Pavla, pape, kao i u molitvi za oprost od Boga i žrtava zbog pedofilskih skandala koju je više puta ponovio papa u miru Benedikt XVI. Papa Franjo, međutim, ide još dalje. On se ne samo javno ispovijeda zbog grijeha Crkve kojoj je na čelu, nego javno priznaje i vlastite pogrješke. Ona pogrješka koju, uz priznanje da je grješnik, izdvaja je pogrješka autoritarizma, tj. grubog i personalističkog načina donošenja odluka bez ikakvog savjetovanja. I želi učiti iz svojih pogrješaka! Odavde proističe želja da papinsku službu vrši drugačije, da se, ne samo formalno nego i stvarno, savjetuje prije donošenja važnih odluka. I sam u svom radu osjećam koliko je potrebno pustiti da odluke sazriju te da je u tom procesu razlučivanja iznimno važno biti okružen iskrenim, dobronamjernim ljudima (suradnicima, savjetnicima). Moram, međutim, reći i to da to ipak ne mora uvijek biti tako. Sve ovisi o tome koga se uzme za savjetnika i suradnike i s kim se savjetuje. Uspije li papa Franjo pronaći ljude koji dijele sličan pogled na Crkvu koji on dijeli, one kojima je dobro Crkve i njezinog poslanja u povijesti iznad vlastitih interesa i vlastite karijere, ljude koji su mu spremni uvijek govoriti ono što misle, a što znači također biti kritični i ne laskati mu, onda to savjetovanje može biti plodonosno. Samo tako to savjetovanje može biti realno, a ne ostati samo formalno. Ako papa ne uspije pronaći takve ljude, onda bi bilo bolje da posluša savjet onih koji mu kažu da se ne savjetuje previše, nego da odluči. Vijeće osmorice kardinala je velika i iznenađujuća novost. Molim se da papa u tom Vijeću pronađe dobre suradnike i savjetnike koji će mu pomoći obnoviti Rimsku kuriju kako bi ona, sa svojim dikasterijima, postala ono što treba biti ‡ sredstvo pomoći papi i biskupima u vršenju njihove pastirske službe. Inače, sviđa mi se promišljanje pape Franje o učenju sinodalnosti od pravoslavne braće. Mislim da bi mu u smjeru tog promišljanja od velike pomoći moglo biti i iskustvo koje Katolička Crkva već ima s istočnim katoličkim Crkvama i osobito Zakonik kanona istočnih Crkava. Pitanje je samo koliko su za to pojedine biskupske konferencije spremne i jesu li dorasle toj zadaći.
– “Osjećati s Crkvom” kako je to sv. Ignacije opisao, Papa definira kao “ne samo osjećanje s hijerarhijom Crkve nego kao osjećanje s Božjim narodom”. Ono u čemu je većina vidjela Ignacijevu deklaraciju poslušnosti Crkve, Papa definira kao sjedinjenost s njom. Kako to komentirate?
Sve proizlazi iz načina na koji shvaćate Crkvu. Papa Crkvu ne shvaća kao instituciju koju treba braniti po svaku cijenu, niti Crkvu prepoznaje samo u njezinoj hijerarhiji, nego je, na tragu Drugog vatikanskog koncila i mnogih drugih crkvenih dokumenata, shvaća kao narod Božji. Ako se, uzimajući u obzir sve značajke Crkve, zadržimo na ovoj slici Crkve kao naroda Božjeg, onda se i pojam osjećati s Crkvom veže za osjećati s narodom Božjim, ali i sa svakim pojedinim članom tog naroda. Onog trenutka kad ste to napravili događa se svojevrstan kopernikanski preokret koji nam je, čini mi se, ponekad nedostajao. Češće smo vidjeli Crkvu instituciju ili je prepoznavali u njezinoj hijerarhiji, a zaboravili smo je vidjeti kao Božji narod i prepoznavati u svakom njezinom članu. „Osjećati … cum Ecclesia ‡ kaže papa Franjo ‡ za mene znači biti u tom narodu.“ Biti u tom narodu i osjećati s tim narodom nadilazi Crkvu kao instituciju ili pojedine skupine u Crkvi koje se smatraju njezinim predstavnicima i zahvaća Crkvu u cjelini i na svim razinama, ali zahvaća i svakog pojedinog člana Božjeg naroda, osobito one koji najviše trpe i najpotrebniji su našeg suosjećanja. I to mora biti izmjenično, jer kad, parafraziram misao sv. Pavla, trpi ili se raduje jedan ud, trpi i raduje se čitav organizam. Ovdje prepoznajemo i onu poruku pape Franje nama pastirima da moramo „mirisati po ovcama“ i onaj njegov trajni poziv svim kršćanima da krenu na periferije. Na periferijama se, više negoli u našim crkvama i vjeronaučnim dvoranama, nalazi Crkva s kojom treba osjećati i suosjećati.
– Najkomentiraniji dijelovi intervjua bili su oni u kojima Papa govori o uspostavljanju “nove ravnoteže između pastorala i moralnog nauka”. To što je Papa rekao da “Crkva ne može govoriti samo o gay brakovima i abortusu” mnogima je upalo u oko? Kako vi shvaćate tu izjavu?
Zadaća i put Crkve je biti u službi čovjeku i čovječanstvu. Ovo znači da nam, koliko god da smo pozvani davati svoje sudove o etičkim pitanjima i iznositi moralne principe, temeljna zadaća nije i ne smije biti svedena na obranu moralnosti u svijetu zahvaćenom nemoralnom, nego u navješćivanje evanđelja svima, što uključuje i one koji su na rubu, zapravo osobito njima. Kad papa Franjo govori o novoj ravnoteži između pastorala i moralnog nauka onda želi reći da je na prvome mjestu navještaj evanđelja, navještaj one milosrdne, bezuvjetne, sveobuhvatne ljubavi Božje i da onda iz tog navještaja evanđelja sama po sebi proizlaze i moralna načela kao putokaz u našem odgovoru na tu ljubav. Čestim govorom o moralnim temama, osobito ako to činimo osuđujući one koji ne žive u skladu s moralnim principima i ako pri tom ni sami ne živimo u skladu s onim što drugima propovijedamo, mi zamagljujemo evanđeosku poruku o Bogu ljubavi, tjeramo ljude od sebe, od Crkve i od Isusa Krista. A trebali bismo im, to je naša prvotna zadaća, navijestiti evanđelje Isusa Krista i po evanđeoskom navještaju ih približiti Isusu Kristu i njegovoj Crkvi. Evanđelje je uvijek i za sve radosna vijest o Bogu koji ljubi čovjeka i koji sa svakim čovjekom ima plan spasenja. Ovu poruku je osobito važno ponijeti u današnje društvo obilježeno moralnim relativizmom koje neće uočiti vrijednost evanđelja koje im stalno spočitava način na koji ljudi žive i osobito onog evanđelja koje se silom nameće ‡ dapače s pravom će ga i s gnušanjem odbaciti jer je svako nametanje evanđelja negacija samoga evanđelja ‡ nego onoga koje se predlaže i živi, usmjeravajući čovjeka i čovječanstvo prema njegovoj pravoj budućnosti.
– Sekularni mediji su očekivano interpretirali Papine izjave, vidjevši u njima najavu “liberalizma u Crkvi”? Vaš komentar?
Od svog prvog javljanja na prozoru bazilike svetog Petra papa Franjo jasno je pokazao jedan novi pristup u obnašanju papinske službe, posebno u načinu komunikacije. Tumačiti to kao liberalno u odnosu na drugu krajnost koju zovemo konzervativno, čini mi se pretjeranim. Papa je u svom nauku dosljedan učenju Crkve. Ne zadirući u niti jedan ekstrem, on ostaje vjeran poruci evanđelja i pologu vjere koji mu je dan. Ono što papa Franjo govori, a što svjetovni mediji shvaćaju kao liberalizam, nije ništa drugo doli program nove evangelizacije, odnosno produbljenje onog značenja koji je tom pojmu dao tvorac pojma nove evangelizacije bl. Ivan Pavao II. koji ju je definirao kao evangelizaciju koja je „nova u svom žaru, metodama i izrazima“. Papa Franjo unosi ovaj novi žar, govori o novim metodama i predlaže nove izraze. Kažem da je ovo nešto novo, ali istovremeno i vrlo staro, jer je ovdje zapravo riječ o Isusovom pristupu problematici grijeha koji svjetovni mediji tumače kao liberalizam. U tom duhu bi se možda i moglo reći da je ovo jedan liberalniji pristup, jer sam Isus je bio liberalniji u ovom pogledu od svojih prethodnika, ali i od Crkve u nekim povijesnim razdobljima. Isus, naime, za razliku od Ivana Krstitelja i starozavjentih proroka, a i onog što mi ponekad činimo, nikad nije u svojim javnim nastupima izravno spočitavao nemoralno ponašanje ‡ jedini izuzetak je licemjerje koje bi moglo biti i naš problem ako se prepustimo moraliziranju ‡ nego je svima navješćivao evanđelje. Isto je činila i prva Crkva. Možda smo mi s vremenom zaboravili ili u najmanju ruku zapostavili jedno u korist drugoga. Zato nam je potrebna nova ravnoteža koje nema i ne može biti bez evanđeoskog navještaja. Evanđeoski naviještaj to nije ako iznošenjem moralnih principa skrivamo Boga koji nam se objavio u Isusu Kristu kao onaj koji nije došao zvati pravednike nego grešnike. Onaj tko se susretne s evanđeljem, kojemu je evanđelje doista radosna vijest, lako i sam uvidi svoje grijehe, ono što nije u redu u njegovom životu, i odlučuje se za promjenu, za život usklađen s evanđeljem.
– Među katolicima bilo je onih koji su na Papine izjave reagirali s zbunjenošću, pa čak i zabrinutošću? Ima li, po vama, ikakvih razloga za takvu zabrinutost?
Ne, dapače! Papa Franjo razbija mnoge stereotipe, kako vezano uz papinsku službu, tako i uz bitni sadržaj naše kršćanske vjere. Malo prije ste spomenuli da mnogi sekularni mediji u papinim izjavama vide najavu liberalizma u Crkvi. Ovim pitanjem se pitate nad zbunjenošću i zabrinutošću mnogih vjernika koji papino djelovanje i izjave vide kao znak prekida sa tisućljetnom tradicijom Crkve, čak i neko novo naučavanje. Mišljenja sam da se istina nalazi negdje u sredini. S jedne strane se stvari ne mogu promatrati samo pod vidom sadržaja, jer se novost ne tiče samo sadržaja, nego i načina na koji se sadržaj iznosi. S druge strane se ne može niti ignorirati sadržaj i zaustaviti se samo na načinu. Bila bi to onda tek dobra predstava. Bit poruka koje netko iznosi se ipak nalazi u sadržaju. Način iznošenja nam, međutim, pomaže ili otežava shvatiti tu bit. Papa Franjo iznosi onaj bitni sadržaj na novi način. I mnogima koji do sada nisu razumjeli sadržaj, taj sadržaj čini razumljivim. Tu novost u načinu iznošenja uvijek istog sadržaja kojemu Crkva, to uključuje i papu, nije gospodar nego tumač i služitelj, najbolje izražava njegova rečenica: „Govor Crkve, uostalom, se zna, i ja sam sin Crkve, ali nije o tome potrebno neprestano govoriti.“ To da se „govor Crkve … zna“, to je to pitanje sadržaja, dok je to da „nije o tome potrebno neprestano govoriti“, jedna od novosti načina na koji pape Franjo govori i djeluje. Evo zašto katolici ne trebaju biti ni zbunjeni ni zabrinuti.
– Pojedini analitičari ističu kako na Papu i njegove stavove još uvijek presudan utjecaj ima kulturološki i duhovni kontekst Latinske Amerike iz kojih dolazi, te da u svijetlu toga treba isčitavati njegove izjave. Slažete li se s takvim procjenama?
Neminovno je da papa sa sobom nosi iskustvo i probleme društva i Crkve iz koje dolazi. Jasno je i da se Crkva Latinske Amerike ne nalazi u jednakoj situaciji kao Crkva u Europi. Važno je razumjeti kako je Crkva danas većinski prisutna na južnoj sferi zemaljske kugle, što kontekst iz kojeg papa dolazi čini njegovom prednošću u razumijevanju i vođenju Crkve. Papino iskustvo ne trebamo gledati kao nešto što bi moglo narušiti našu sliku Crkve, nego ono što je obogaćuje. Čini mi se, u duhu ovog promišljanja, osobito važnom usporedba mladih Crkava i starih Crkava, s mladima i starima u jednom društvu. Inače papa Franjo znade koristiti tako divne usporedbe! I jedni i drugi, kaže papa, grade budućnost, ali to čine na različite načine. Dok to mladi čine svojom snagom, stari to čine svojom mudrošću. I ovdje su, kao i u odnosu među članovima društva, mogući sukobi. Oni se ponekad iščitavaju u onoj zbunjenosti među kršćanima o kojoj smo maločas govorili. Mladi, naime, mogu pomisliti da su samodostatni, da im nije potrebna mudrost starih, a stari su u opasnosti mladima nametati vlastite kulturne modele, da ih pretvore u svoje kopije. Papa Franjo je očito izdanak mlade Crkve, one Crkve koja u sebi ima snagu mladosti. Nadam se da on neće zanemariti niti onu mudrost starih Crkva, kao što, očito, neće dozvoliti postojećim kulturnim modelima stare i umorne Crkve u Europi, s kojima se od početka svog pontifikata pomalo bori, da uguše svaku promjenu i iskorak prema jednoj novoj Crkvi koja će naučiti komunicirati sa svima izvan Crkve, ali i svima unutar Crkve, osobito onima koji su se, makar Crkvi tradicionalno pripadaju, od Crkve udaljili.
– Na koncu, koji je dio razgovora najviše progovorio vama, kao svećeniku i biskupu?
Dojmio me se govor o osjećanju s Crkvom, a koji i sam razumijem na način na koji je o njemu progovorio papa Franjo, jer sam i sam svojevremeno promišljao o tome da upravo to bude moje biskupsko geslo, ali sam se na kraju, zbog drugih razloga i nadahnuća tog povijesnog trenutka, odlučio za geslo „Od ljudi za ljude“ koje, po mom mišljenju, izražava istu poruku. Ovu poruku izražava i slika Crkve kao poljske bolnice ‡ zanimljivo je što je to bolnica koja se kreće u potrazi za pacijentima ‡ kojoj je temeljno poslanje vidati rane, liječiti, grijati srca, biti blizu čovjeka našeg vremena, navješćujući mu spasenje koje se dogodilo u Isusu Kristu. Rado dijelim, jer i sam želim „osjećati s Crkvom“, njegov san o Crkvi Majci i Pastiru i molim Boga svemogućeg da mu dade dobro zdravlje i dobre suradnike, ali i otvorenost svih nas na svim razinama, kako bi je i ostvario, „sve na veću slavu Božju“, kako to izražava i geslo sv. Ignacija, ali i dobro ljudi našeg vremena, osobito onih za koji se, kako to kaže papa Franjo, nalaze na periferijama.
Jakov Ivić | Bitno.net