U novom broju lista katedralne župe Gospe Velike „Naša Gospa“ objavljen je detaljan intervju s umirovljenim svećenikom don Božom Baničevićem koji se nakon niza dugih godina vratio u Grad. Intervju je vodio Petar Maria Radelj a cijeloga prenosimo u nastavku.
Ima nade da me Gospodin prihvati
Don Božo Baničević ponovo je naš sugrađanin, a njegova je subesjeda za Našu Gospu dobra, zanimljiva, pregledna, iskrena i poučna.
Rođeni ste u Smokvici na Korčuli jednoga petka prije Drugoga svjetskoga rata. Iz kakve obitelji dolazite? Koliko Vas je formirao obiteljski odgoj?
Dolazim iz vinogradarske obitelji (a nekad i pomorske) koja se u Smokvici spominje sredinom XVI. st., a u Žrnovu i Korčuli još i ranije. U mom djetinjstvu proizvodili smo iz šesnaest vinograda više od dva vagona vina. Sijalo se žito, sve vrste variva, sadilo povrće. Imali smo dvije mazge, kozu, nekoliko ovaca, prasce i kokoši. Išlo se u sušanj i drva i uvijek se nešto gradilo ili dodavalo na brojnim objektima. Imali smo i barku, mreže, vrše… Naša je obitelj bila posvećena veliku radu, veliku trudu. Djed je umro kad sam pošao u sjemenište 1951. On je objedinjavao brojnu obitelj.
Svi smo išli na Misu, ženske na malu, a muški na velu Misu. A poneko, a osobito djeca, popodne i na ruzarij i na druge pobožnosti. Tu je odgoj bio jednostavan. Radnim danom rad, nedjeljom Misa, pobožnost. Što čine stariji, to isto čine i djeca. Sve se shvaćalo kao dar godišnjega vremena koje prolazi i donosi svoje plodove i vodi prema budućnosti koju se čeka.
Kad sam poslije pošao u sjemenište i bogosloviju, tek sam ponešto trebao dodavati u svoj ritam crkvene godine. Znao sam sve obrede, sve melodije, a njih je bilo dosta. Crkva u Smokvici sa svoje tri bratovštine imala je izvrsnu liturgijsku tradiciju. Moj otac bio je u bratovštini Gospe od Ruzarija. Poznavao je sve obrede, pa i najkompliciranije one kroz Veliki tjedan.
Rođeni ste na Badnjak 1937. Kojih se božićnih običaja sjećate iz djetinjstva?
Božić se izdaleka očekivao i brojili su se dani u kominu uz oganj. Na Badnji su se dan blagoslivljale kuće. U božićnoj noći iza tri sata išli smo na Matutin koji je završavao s Tebe Boga hvalimo i dvije uzastopne Mise. Prva (Bambina) je bila pjevana. Izašli bismo iz crkve oko 6 sati i okupili se oko velikoga ognja. To je badnjik. Mladići su skupljali drva u noći i donosili ispred crkve gdje bi naložili oganj malo prije izlaska iz crkve. Plamen bi bio visok po 6-8 m. Vela Misa bila je u 10 sati. Tu se u dnevnoj svjetlosti očitovalo božićno Otajstvo i božićno veselje. Na prikazanju se za ljubljenja križa za župnika skupljalo suho voće: mindele, suhe smokve, suho grožđe i drugo. Mladići bi kolendavali kuće uoči Mladenaca, uoči Nove godine i uoči Triju Kraljeva. Taj sam običaj objavio u Sv. Ceciliji. Na Božić, Novu Godinu i Tri Kralja popodne se u crkvi pjevala Večernja.
Upravo u zadnjem mjesecu u godini slavite zapravo dva rođendana, 24. prosinca onaj od majke rođenjem, i 1. prosinca onaj po polaganju biskupovih ruku za svećenika. A na Božić slavite i imendan. Kako kršćanin treba slaviti svoje rođendane i imendane?
Držim da te datume treba slaviti skromno i jednostavno. Pri tome je glavni Bog koji daje vrijeme i datume i Njemu ide slava. On je Gospodar i djelitelj dobara u vremenu.
Poodavno u vremenu, prije 65 godina, prvi ste put doselili u Dubrovnik. Kako Vas se tada dojmio Grad? Što se sve od tada u njemu promijenilo na bolje, a što na gore?
Došao sam 1951. u Sjemenište, gdje je već bio moj rođak Ante Kunjašić, po školi godinu stariji. U veljači sljedeće godine, kad je nadbiskup Stepinac imenovan kardinalom, Sjemenište je imalo problema. Uz to nam je organizirana rulja razbijala prozore na spavaonicama, a puhala je jaka bura. Spavali smo nekoliko noći na uraganskoj buri.
O Gradu sam već čuo pripovijedati mnogo. Otac mi je u vrijeme njemačke okupacije bio odveden u Dubrovnik. On je znao mnoge lokalitete, svečanosti i oduševljavao me. Kad sam došao, upijao sam Grad, njegove vizure zidina, prostore, prilaze, vidikovce, valove, bonace, crkveni namještaj, umjetničku arhitekturu, pjevanje mješovitoga zbora (maestro Gjivanović, padre Kuničić), pontifikalne i Mise s asistencijom biskupa itd. Tada je Grad bio životan i glavni, a svi ostali dijelovi bili su neznatni i kao u nastanku. Komunikacije prema Gradu, one iz antičkih vremena, bile su veoma vidljive i primjetne.
Danas je Dubrovnik nešto drugo. Ispraznio je mnoga sela iz bliže i daljnje okolice, pa i staru gradsku jezgru, i umnožio nova naselja, išao u disperziju. Unatoč svemu Dubrovnik zadržava i uspijeva objediniti sve svoje nove dijelove.
Kako se sjećate govorničkoga umijeća biskupa Pavla Butorca i sjaja pontifikalnih službi u stolnoj crkvi Gospe Velike?
Mene je biskup Butorac zaredio za svećenika 1. prosinca 1963. Prvi sam ga put vidio na krizmi u Smokvici 1948. Došao je iz Čare jašući na magarcu. Putnički se kamion to popodne zadržao na kolodvoru. Neki su Smokvičani molili vozača i konduktera (obojica su bili komunisti) da ukrcaju Biskupa do Blata, ali to je bila molitva pred bezdušnim idolima; prije bi izgradili most do Lastova nego to postigli. Teta Marija je na magarcu Biskupa odvela (equitando), kako je to bilo i tijekom prošlih stoljeća. Kao maturant Biskupu sam posluživao na Misi ujutro u 6 sati i s njim ulazio u raznovrstan razgovor.
Kad smo studirali govorništvo, upitali smo prof. dr. Đura Gračanina, koji su najbolji živući propovjednici u Hrvatskoj. On je odgovorio: biskup Butorac i isusovac pater Mijo Škvorc.
Spominjem se pontifikala u Katedrali (bio sam štaponoša), pjevanih misa (Griesbacher), moteta (p. Kuničić), Tebe Boga hvalimo itd. U koru bi bilo svećenika, dominikanskih klerika i starijih sjemeništaraca. Biskup je govorio s propovjedaonice (i ja sam jednom, prije njezina žalosna uklanjanja, kao majkovski župnik u korizmi otud propovijedao). Biskup bi u svečanim zgodama čitao sastavljeno. Teme su bile o Crkvi, poteškoćama i njihovu prevladavanju, nadmoći duhovnoga, jakosti crkvenoga ustrojstva itd.
Jedna je propovijed na kraju svakoga odlomka imala: sufficit! Ovo sufficit nije samo značilo da je dosta rečeno o toj temi, nego i: Imamo i za vas protivnike duhovnu nadmoć; neka je zasad i vama dosta! A tada ih je bilo koliko hoćeš… Pontifikal biskupa Butorca pružao je veliko duševno zadovoljstvo i snažan duhovni ponos i sklad među vjernicima. Ove godine mu je 50. obljetnica smrti.
Većinu svećeničkoga života proveli ste u doba komunizma. Kako ste se nosili s Udbom?
U vrijeme komunizma išao sam u sjemenište, u vojsku, završio studije i normalno da me u tom režimu ništa nije iznenadilo. Kad bih dolazio iz Dubrovnika za božićne praznike, kondukter me ne bi ukrcao ni na dan dolaska u Korčulu, ni sutradan na Badnjak, pa sam skupa s rođakom pješke odlazio iz Korčule u Smokvicu i tamo dolazio oko 6 sati uvečer. Više puta, osobito dok sam bio u Janjini, dolazio bi po neki od Udbe u crkvu, a ja sam o tome bio obaviješten. Nisam ništa do toga držao jer sam se uvijek osjećao slobodnim da zastupam dva glavna identiteta, tj. pripadnost Katoličkoj Crkvi i hrvatskomu narodu. A za te se identitete treba izboriti jer ti ih nitko ne poklanja. Nisam se bojao jer sam uvijek prianjao uz Istinu koja daje veliku slobodu mišljenja, postupaka i rada.
Jedan ste od samo sedam živućih svećenika Dubrovačke biskupije rođenih na njezinu području. Zašto je u dubrovačkom kraju tako malo domaćih duhovnih zvanja?
Naša je biskupija od Lastova i Vele Luke, otokā pa do Vitaljine veoma raznolika u mnogim segmentima. A u svoj toj raznolikosti nema zvanja. Uzrok tomu je, dakle, posvuda isti. Nekad je Korčula sa svojim župama davala znatan broj svećenika. Isto i Konavle. Sredinom XVIII. st. na Korčuli je bilo 45 svećenika.
Problemi nastupaju sve agresivnije u obitelji, društvu, okolnostima, raseljavanjima, zaposlenjima, kao i slabom društvenom shvaćanju vjere koja više nije glavni pokretač u ljudskim nastojanjima. Nastupaju drugotni faktori.
Jednom dok sam bio na jednoj večeri u Korčuli još u vrijeme komunizma, jedan će komunist: Morali bismo odrediti da iz svakog mjesta na Korčuli pošaljemo u Bogosloviju od 2-4 kandidata, jer nam fale domaći svećenici, a oni su nositelji domaće tradicije i povijesnih vrjednota. A ja sam tada rekao: Otkuda to sada? A kad sam ja išao na studij bogoslovije što niste činili samo da me odvratite? A ovaj je odgovorio: Sada drukčije mislimo, nego onda.
Kako se očitovalo Vaše zvanje?
Moje se zvanje, koje je Bog usadio od majčina krila, očitovalo dok sam bio u staroj i poznatoj obitelji Kunjašić u Blatu. To se zvanje lako razvijalo u našoj kući i među mojom svojtom. Trebalo je proći vojsku. Tamo sam se učvrstio. A zbog slaba vida na desno oko, nisam ni trebao tamo poći kako su mi kasnije rekli na specijalnoj komisiji. A uzeli su me u vojsku samo iz despeta da me odvrate od svećeničkoga zvanja. Ojačao sam zvanje, ali izgubio dvije godine. U vojsci su držali da imam samo šest razreda osnovne škole, iako sam već imao veliku maturu u sjemeništu.
Kao mladomisnik pošao sam u babe Matije, bake po majci, i ona će meni: Znaš li ti, moj sinko, da sam znala da ćeš ti reći Misu! A ja odgovorim: Kako to, kad ni ja nisam to sasvim znao? A ona: Kad sam ti bila noseća s materom, sanjala sam čisti put prema crkvici na vrh brežuljka. Otvorena vrata širom, sviće goru, svećenik sam govori Misu. Promislila sam da ću roditi muško dijete i da će ono biti ili fratar ili pop. Ali kad sam rodila žensku, to sam zanemarila. Ali kad si pošao u sjemenište i bogosloviju, sjetila sam se sna, počela moliti i vidiš da sam znala! Nisam joj ništa mogao odgovoriti, ali sam već tada, a poslije i iz brojnih događaja počeo shvaćati Božje programe.
Za svećeništvo ste se pripremali pokraj svježega groba blaženoga Alojzija Stepinca. Što Vam on znači u životu?
Dolaskom, nakon vojske, u Zagreb, početkom ljetnoga semestra 1959., otvorio mi se novi svijet. Kaptol, katedrala, brojni čuveni profesori, katedralni muški zbor, brojni bogoslovi, mnoge župe, brojni redovi različitih redovnika, odjeci crkvenih vijesti iz Austrije, Italije, kazalište, glazbeni zavod itd. U Krašiću je boravio kardinal Stepinac koji je slijedeće godine u veljači i umro. Ta je vijest naglo došla na Kaptol jednoga dosta lijepoga popodneva. Svi smo postali drugotni i puni najrazličitijih domišljanja isprepletenih s ono malo vijesti koje su išle ususret Kardinalovu pokopu.
Kad je odlučeno da će se pokopati u katedrali, otvorila se kripta iza oltara. Ušao sam u kriptu i vidio ostatke hrvatskih junaka Petra Zrinskoga i Frana Krsta Frankopana. Kad su donijeli tijelo pok. Kardinala, izložili su ga u sredini katedrale otkrivena lijesa i mi smo dežurali sve dok nije pokopan. Neki su ga svećenici i ljubili. Nadbiskup Šeper je održao sprovodnu misu i propovijed, a masa svijeta nije sva ni mogla u katedralu. Bilo je puno i stranoga svijeta. Naš zbor pjevao je četveroglasnu misu od Jacobusa de Kerlea (a capella) koju smo izvodili u adventu i korizmi kad orgulje šute.
Nakon pokopa počele su se na Kardinalovu grobu umnažati mramorne pločice sa zahvalom raznih vjernika za dobivene milosti. Kripta ima otvor u koru iza oltara, a tamo smo svake nedjelje imali pjevanu Večernju. Tako je Kardinal svojom blizinom davao jednu duboku pomoć koja je zvučala moćno i pobjedno.
Filozofiju i teologiju u Zagrebu su Vam predavali neki svjetski ugledni stručnjaci. Koje su Vaše uspomene?
Među profesorima, većinom starijih (Bakšić, Oberški, Gahs, Lach, Kozelj, Buturac, Gračanin, Škreblin itd.) i sasvim mladih (Duda, Šagi, Tomić pa i Vidaković), naročito se isticao Jordan Kuničić. Njega sam poznavao još iz Dubrovnika jer je bio orguljaš u Katedrali. Za vrijeme Feste sv. Vlaha dočekao bi procesiju u crkvi sv. Vlaha sve svirajući i preludirajući, a onda bi požurio u katedralu i tamo činio isto. Razlijegali su se zvukovi brojnih preludija i kroz sva rastvorena vrata dok se polako procesija smirivala dolazeći u Gospu. A i umro je za orguljama u Zagrebu.
Svi smo znali za njegova djela u znanstvenim časopisima iz teoloških disciplina na latinskom jeziku i za njegove glazbene kompozicije. Bio je magister in sacra theologia. Predavao je moralno bogoslovlje, sociologiju i kozmologiju. Na blagdan sv. Tome održao bi propovijed u sjemenišnoj kapelici. Bio je jedan od profesora na ispitima za licencijat i doktorat.
Kao profesor (četiri semestra moralke, četiri njegova sveska skripata) bio je više nego zanimljiv. Dobro pripravljen, višestruko citirajući brojne autore, s brojnim primjerima iz života, često govoreći i latinski, uživali smo u njegovoj živosti, sveobuhvatnosti, argumentima te u primjerima kazuistike. To je bio profesor i učitelj u pravom smislu riječi, drugim profesorima primjeran, ali kao animator nedostižan. U spoznaji i prijenosu znanstvene materije posjedovao je prirodnu vedrinu, nastupnu lakoću i neoborivu i uvjerljivu dubinu. Tako i ono što je strogo i teško, ide s posebnim poletom i lakoćom.
Napunjeni tim poletom i lakoćom šest ste godina (1965.–1971.) bili župnikom u Majkovima…
Majkovi su bili moja prva župa. Za to mjesto ranije nisam ni znao. Biskup Butorac me poslao početkom ožujka nakon što sam diplomirao u Zagrebu. Bila je korizma. Odmah sam upro svim silama da stečeno znanje provedem u djelo. Do Uskrsa i po Uskrsu ispovjedio sam trista trideset pokornika. A do kraja godine elektrificirao sam župnu kuću i izgradio gustijernu za vodu. Narod me je prihvatio.
Idućih godina branje i pečenje lovorike (tri i pol vagona) da bismo dobili lovorovo ulje. Nakon toga isplatili smo pola dobiti narodu za trud, a pola je ostalo crkvi. Tako je majkovska župna crkva Presv. Trojstva postala „bogata“ i mogli smo pristupiti uređenju te crkve, njezina dvorišta, nutrine itd. Nakon tri godine opet smo sjekli i pekli lovoriku. Kasnije smo obnovili crkvu sv. Stjepana, sv. Petra gdje sam uspostavio i blagoslovio novo groblje. Držao sam s djecom redovito vjeronauk, učio ih pjevati. Onda su tamo bile i dvije časne sestre Bezgrješnoga začeća s Danača. Dok sam bio u Majkovima upisao sam romanistiku u Skopju, jer su oni tamo priznali diplomu Bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu.
U Majkovima sam stvorio obrasce za mnoge župničke aktivnosti. U to vrijeme glavni autobusni promet više nije išao kroz Majkove nego magistralom. Kroz Majkove je prolazila stara rimska cesta via maritima i kasnije napoleonska i austrougarska cesta koja je služila prije magistrale kao glavna.
U dva ste navrata službovali u Korčuli (1971.–1978. i 1991.–1996.). Kolika je prednost što ljudi žive na zbijenu prostoru, a kolika nevolja što je to grad, i to tako malen?
Kad sam iz Majkova došao u Korčulu u ožujku 1971. dobio sam od biskupa Severina dužnost i naziv katehete. Držao sam svima vjeronauk, osim prva dva razreda osnovne škole. Većina tadašnje djece živjela je u Starom gradu te je bila laka komunikacija prema katedrali i dvorani. Uveo sam vjeronauk na Glavici sv. Antuna radi tamošnje djece. A kako su se mnoge obitelji baš tih godina tamo okućile, uveo sam ondje i Misu za djecu, jer mi je bilo žao da prvopričesnici ne dolaze na Misu u grad. Prednost male i stare Korčule je ta što je tu dnevna komunikacija mnogostruka, veoma česta, a slabo je to što su stambeni objekti u slabom i zbijenom stanju. U to vrijeme bili su naleti komunističke ideologije u školi i trgali su ti djecu iz ruku. Bio sam utemeljio i mandolinski sastav (1975.) i uspješno ga vodio kao i tamburice u Žrnovu od 1972. Imao sam Misu za mlade koji se okupljalo uz brojne suprotnosti (sport, uređenje grada, izleti na Badiju, kino, priredbe, razne sekcije, vaterpolo itd.) i do 40 gimnazijalaca. Grad se počeo širiti u veliku dužinu više od 3 km., a s time su se rodile i poteškoće približavanju crkvenim objektima i bratovštinama. Išlo se ipak naprijed.
Drugi moj dolazak bio je iz Janjine 1991., u ratno doba. Trebalo je pohraniti izloške iz Riznice zbog opasnosti bombardiranja od strane JNA. Tada sam uredio krov katedrale, obnovio riznicu i ponovno je namjestio izložbenim predmetima itd. Prošle godine dobio sam nagradu grada Korčule za životno djelo. Župnik u manjem gradu lakše i bolje radi jer su sve akcije bliske i neposredne, a u disperziji ima mnogo „džepova“ koji ostaju po strani ni krivi ni dužni. Kad sam vidio da turistički vodiči nemaju sadržaja o kojima treba govoriti, sastavio sam Vodič za riznicu i katedralu (hrvatski, talijanski, engleski i njemački).
Zrele ste godine (1978.–1991.) posvetili Janjini, a mirovinu dočekali u Žrnovu (1996.–2015.). Postoje li posebnosti između Primorja, Pelješca i otoka Korčule radi dušobrižničkoga djelovanja, ili su razlike više uvjetovane vremenima u kojima se živi, konkretnim pojedincima i izazovima?
Velike su razlike biti dušobrižnik u Primorju, na Pelješcu, na Korčuli. Pa i na samoj Korčuli jedno je zapadni dio, a drugo istočni dio otoka. Isto je i na Pelješcu. Janjina je međaš. Ali zapravo svako je mjesto od drugoga različito, po prostoru, predaji, zanimanju, blizini prometnica, prohodu ideja itd. A na to nas već upućuju i sami crkveni objekti i vjekovna vjerska praksa kao i međumjesne komunikacije. Ako nismo ništa očuvali od starih oblika pobožnosti, znači da smo nešto izgubili. Župnik treba osmisliti strategiju vjere uporabom staroga i donosom novih načina u oblikovanju sadržaja. To vjernici moraju zapaziti, prihvatiti i s time živjeti. Župnik je istom tada uspješan.
Uz dušobrižničku ste službu s odobrenjem biskupa Severina Perneka dodatno studirali, i to romanistiku…
Romanistiku sam upisao u Skopju, jer na drugim sveučilištima u tadašnjoj državi nisu priznavali vjerske škole, a tamo sam se upisao s diplomom Bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu. Nakon što sam položio prvu godinu u Skoplju, prebacio sam se u Sarajevo (diplomski radovi: Arhaizmi u Salustijevim djelima; Epigrafi tumače roman Crveno i crno). Tijekom svojih godišnjih odmora zamjenjivao sam francuske svećenike u Parizu i Lyonu.
Uz romanistiku kasnije su se otvorili i posebni obzori u lingvistici, etimologiji, toponimiji, povijesti i muzikologiji, čime se bavim do danas. Tako je nastalo šezdesetak radova, mnoga predavanja, sudjelovanja na skupovima (povijest, pasionska baština, latinitet itd).
Godine 2000. objavili ste Rječnik starinskih riječi u Smokvici (207 stranica), a 2013. monografiju Smokvica kroz vjekove (728 str.). Godine 2003. tiskali ste monografiju o Korčulanskoj biskupiji, koja je postojala od 1300. do 1830. (446 str.), a 2009. objavili ste knjigu Dalmato-romanski ostaci u toponimiji Hrvatske (479 str.). Pisali ste i o pučkom crkvenom pjevanju. Pripremate li još štogod?
S umirovljenjem u Blatu sam izradio Rječnik starinskih riječi u Smokvici, II. prošireno izdanje (320 str.) i dodao još više od 2000 novih pojmova, sveukupno oko 7100 riječi., zatim Osvrt na važnija obiteljska prezimena u Smokvici, a izradio sam i studiju Korčulanska katedrala sv. Marka, stara i nova. Pišući o toj novoj, naš veliki povjesničar umjetnosti Cvito Fisković mislio je da je stara srušena i na tom mjestu sagrađena nova. Isto je mislio i za zvonik kojemu nema ni traga. A ja sam ustanovio da je stara u cijelosti očuvana, da je nova nakon 1406. samo produžena stara za jedan travej, da je izravnana sa zvonikom i obložen joj južni zid, a tako i tri apside. Dužina i širina srednje lađe počiva na polustupovima i polukapitelima sa simbolima četiriju Evanđelja. Vjernici se dakle u katedrali miješaju s evanđelistima, s dvanaest apostola i Gospodinom Isusom, duboka simbolika. Tu se sadi i razvija vjera. To sam djelo dao u tisak. A imam u računalu rad Dalmato-romanski ostatci u toponimiji Dubrovačke Republike i to stoji netiskano već osam godina.
Živjeli ste pod osam papa. Koji Vam je najviše omilio i zašto?
Isto kao što raste čovjekova misao u čovjeku tako raste i osmišljavanje crkvenih poglavara. Kad si u sjemeništu, papa je iznad biskupa. Kad si u bogosloviji, papa je nešto bliži jer ti ga je nauka približila. Zaređen sam kad je bio Pavao VI., a i biskup se zvao Pavao. Ali kad si u Rimu, kad ti papa govori, kad ga gledaš, to nije neki biblijski, teoretski ili povijesni papa. Zato od svih papa najveći je onaj s kojim sam se rukovao, s njim razgovarao, koji mi je dao krunicu. To je Karol Wojtyła, Ivan Pavao II. sa svojim slavenskim šarmom i humanim pogledom. Moji župljani i ja podigli smo mu brončani spomenik uza župnu crkvu u Žrnovu.
Što mislite o župnom vjeronauku zadnjih desetljeća i o njegovim potrebama za ubuduće?
Misao o vjeronauku uvijek je u nastanku, evolutivna. Takva su djeca i mladež. Ono što si prošle godine govorio sedmašima, to već znaju novi sedmaši. Moraš činiti nešto drugo, nešto novo. Župni vjeronauk pokazuje se kao najbolja osovina u temeljitosti shvaćanja Objave i vjerskih otajstava.
Kakva su postignuća sadašnjega vjeronauka u školama?
Ono što se postiže u školi je mreža, bačena ne uz kraj, nego na široko i duboko, u daljinu. Treba spojiti jedno i drugo, ali ono što je naučeno u crkvi rađa veću ljubav i veću trajnost.
Kad si mlađi, misliš da tvoj sat vjeronauka ima trajati do sljedećeg susreta; a kad si stariji, misliš da tvoj sat vjeronauka svojim sadržajem ostaje trajno vrijedeći za cijeli život.
Čemu biste, s 53 godine iskustva, željeli poučiti mlađe svećenike i u čemu ih ohrabriti?
Među mlađim svećenicima ima onih koji misle da im ne treba pouke. Takvi su i mladi u obiteljima.
Bolje je za njih da ta faza razmišljanja što brže završi. Treba manje biti u vožnji, više u župi, više u razgovoru s raznim vjernicima upogled njihovih potreba. Treba više meditirati Crkvu i povezati je s Gospodinom Isusom Kristom i usmjeriti veliku pozornost prema sveopćosti Božjega poslanja u Isusu Kristu. Tako se dolazi do jakosti u vjeri i za vjeru u kojoj obavljamo poslanje. Ali svaki od nas na svoj načini to mora otkrivati i opsluživati, uzimajući najprije ono što je bliže i lakše, a poslije i sve ostalo što nameće Objava i život po vjeri.
Nedavno ste ponovo doselili u Dubrovnik. Budući da u Svećeničkom domu nije bilo slobodna mjesta, otac Biskup primio Vas je k sebi, u Biskupski dvor u Gospinu polju. Kako je živjeti s biskupom?
Život župnika u svakoj je župi drukčiji jer dolaziš u novu slobodu i nova ograničenja. Tako je i s dolaskom u biskupove dvore i komunikacija s biskupom, pa izgleda kao da je to već apsolvirano. Čovjek je prilagodljiv na mjesto i okolnosti kao i svako živo biće, a naročito ako je usvojio red i rad, tj. ljudsko razmišljanje o danim okolnostima pa i svojim bližnjima.
Ušli ste u 80. godinu. Prema Psalmu 90, 10 to je „zbroj naše dobi“ i to za „snažne“, iako je prema Knjizi Postanka 6, 3, ljudska dob ograničena na 120 godina. Razmišljate li o smrti? Bojite li se pravednoga suda Božjega?
Smrt bi trebala biti proslava čovjeka kršćanina kao što je bila smrt i Gospodinu Isusu. Nezrelo bi bilo reći da se ne bojim pravednoga suda Božjega. Tko je bez grijeha? Ali kad se sjetim Isusa Spasitelja i njegova milosrđa, mojih 22.820 sv. Misa, brojnih homilija, molitava, sprovoda, brojnih dobrih djela, željene i neželjene pokore, trpljenja baš zato što si svećenik, sve to u pravoj vjeri i duhovnom pozivu od Isusa Krista, onda ima kršćanske nade da me Gospodin prihvati. Kao čovjek gledam proroke, čitam knjigu Propovjednik (misli o prolaznosti, ispraznosti), slušam Mozartov Dies irae (Dan od gnjeva), mnoge epizode iz Isusovih govora, općenito namirim i svoju ljudsku razinu, naročito prema životima svetaca koji nisu bili bezgrješni, a ipak su sveti. Sv. Jeronim je pobjegao iz Rima, kako sam piše, iz straha od pakla, tj. da izbjegne blizinu grijeha. Sladio se prijevodom Biblije i brojnim znanstvenim radovima: Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum! A tu je i carinik iz Evanđelja: Milostiv budi meni grješniku! I otiđe opravdan kući svojoj. A treba i vjerovati i nadati se…