Vaša propovijed na Bleiburškom polju ulazi u red onih povijesno izrečenih misli u sudbonosnim vremenima, jer ne stajete ni na jednu stranu, nego na stranu potrebe za istinom?
Mislim da pretjerujete s povijesnom važnošću moje propovijedi. Nisam rekao ništa što već nije bilo rečeno. Zapravo, ponovio sam na svoj način isto ono što su hrvatski biskupi napisali još u svibnju 1995. o pedesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata. Oni su još tada jasno napisali da se glavna težina moralnog pitanja kad su u pitanju žrtve rata i poraća ne nalazi u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice, nego u tome kako žaliti žrtve druge zajednice i kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici. No, naš problem je i dublji. Mi smo i unutar svoje zajednice podijeljeni na „svoje“ i „njihove“. To je ono što smatram osnovnim razlogom naše nacionalne stagnacije u svakom pogledu. I zato mislim da imamo nasušnu potrebu za istinom i oprostom.
Nije li pomalo utopistički danas, u ovakvoj politički podijeljenoj Hrvatskoj, tražiti tu istinu?
Možda, ali ako to i jest utopija svatko od nas je pozvan učiniti ono što može da to prestane biti utopija. Bez toga se nećemo znati nositi sa sadašnjošću i nećemo imati budućnost, odnosno imat ćemo budućnost u kojoj će se i dalje voditi naši stari, nikad završeni ratovi.
Kako, prema Vašem mišljenju, završiti konačno Drugi svjetski rat, tj. kako velite prebrojavanje djece ustaša i partizana, udbaša i ustaša?
Istina i oprost. To je sve što znadem ponuditi. Istina će nas osloboditi zabranjenih tema, kao što je to pedeset godina bila tema Bleiburga i „Križnog puta“, i mitova, kao što je to pedeset godina bila tema Jasenovca. Danas je situacija i gora, jer su ovisno o stranama i Jasenovac i Bleiburg istovremeno i tabui i mitovi. Ne uspijemo li utvrditi potpunu istinu, morati ćemo, želimo li kao narod konačno završiti Drugi svjetski rat, pronaći određeni dogovor oko onoga što se dogodilo u ratu i poraću, ali i svih onih godina komunističke totalitarne vlast. Preduvjet za dogovor je odbacivanje svakog negiranja i svakog preuveličavanja, a danas se s obje strane negira i s obje strane preuveličava. To je preduvjet dostojnog vrednovanja svake žrtve i osude svakog zločina. Tek nakon toga moguć je i oprost u svim njegovim dimenzijama, uključujući i spomenuto prebrojavanje.
Apelirali ste na političare da pozovu povjesničare i stave zajednički to pitanje na svoje mjesto?
Smatram da su političari najodgovorniji što smo danas gotovo jednako daleko od istine kao što smo bili početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Svojevremeno je postojao određeni konsenzus između političkih stranaka koji je davao nadu da se na ovom polju može dogoditi iskorak, ali nažalost to je bio samo pokušaj koji nije urodio željenim plodovima. Želimo li da se „Jasenovac“ i „Bleiburg“ pomire, mora postojati najprije politička volja, oslobođena svih ideoloških podjela, da se objektivno istraži Jasenovac i druga mjesta stradanja nacional-fašističkog režima, ali i da se omogući i financira objektivno istraživanje svih žrtava partizansko-komunističkog razdoblja otvaranjem arhiva i pronalaženjem grobova, grobišta, svih jama i svih drugih mjesta stradanja koja je uzrokovao partizansko-komunistički režim i to ne počinjući od Bleiburga, nego i puno ranije, još od Srba koji neki još i danas slave kao Dan ustanka.
Jeste li sad prvi puta bili na Bleiburgu?
Da, prvi sam put bio u Bleiburgu.
Kako Vas se dojmila atmosfera, npr. crne uniforme koje se iz godine u godinu ističu u medijima?
Riječ je, čini mi se, o marginalnim skupinama. Zapravo, osobno sam primijetio samo jednog muškarca i jednu ženu s ustaškim znakovljem koji su prošli pokraj mene nakon odlaska s mjesta komemoracije i misnog slavlja. Mislim da oni nisu niti sudjelovali u komemoraciji i misnom slavlju i da su u Bleiburgu bili zbog nekih drugih motiva.
Kako gledate na činjenicu da Hrvatski Sabor ne želi biti pokrovitelj bleiburške komemoracije?
Ne sviđa mi se što se ove godine u Bleiburgu ta odluka koristila u političke svrhe, ali istina je kako ostavlja dojam da je ideološki motivirana. Ovo pokazuje svu problematiku naše nacionalne podijeljenosti oko povijesnih tema. Ta podijeljenost je pokrivač za naše nesposobnosti ili nepoštenja, svejedno, i kao takva nas onesposobljuje da se suočimo s konkretnim problemima našeg društva, a ti problemi su teška ekonomska kriza, radnici s malim plaćama i bez plaća, dužničko ropstvo, smanjenje socijalnih prava, besperspektivnost, napuštanje domovine, pad nataliteta i sl.
Pozvali ste i na oprost, kao jednu od temeljnih kršćanskih vrijednosti?
Crkva nema moć donijeti istinu, makar pokušavamo nešto učiniti, ali ima dužnost donijeti oprost i u Bleiburg i u Jasenovac i na sva mjesta ljudskog stradanja. To je oprost koji ima dva lica. Prvo lice je tražiti oprost. Tražiti oprost od Boga i od žrtava i svih koji su trpjeli što se uopće mogao dogoditi Jasenovac i Bleiburg, odnosno Križni put. Drugo lice je oprostiti. Upravo ovo oprostiti smatram ključnim za pomirenje. Oprostiti od nas zahtjeva da ne vidimo samo „svoje“ žrtve i „tuđe“ zločine, nego i „svoje“ zločine i „tuđe“ žrtve – ovo „svoje“ je slikovito i odražava ideološku stranu kojoj smo više naklonjeni, a koja nas čini neobjektivnim za vidjeti cjelinu problema. Bez ovoga će i objektivna istina, koju danas još nemamo, ostati nemoćna pred subjektivnim istinama koje su dominantne, a prema kojima se uvećavaju zločini i umanjuju žrtve jedne, a umanjuju zločini i uvećavaju žrtve druge strane.
Poznato je da ste s episkopom SPC Grigorijem prije nekoliko godina inicirali međusobni poziv na opraštanje. Je li to donijeli rezultat?
Poziv na oprost uvijek daje rezultat, ali do oprosta nije moguće doći odozgo nego odozdo. Odozgo mogu doći poticaji, može se postupno stvarati ozračje u kojemu se može dogoditi oprost, ali se ne može i dogoditi cjeloviti oprost. Dok god naši vjernici ne shvate da oprost nema alternativu, da je Isusov poziv na opraštanje sedamdeset puta sedam puta, na ljubav prema neprijateljima, da svi budemo jedno i sve drugo što je Isus govorio, upućen baš svakome od nas, sva naša nastojanja odozgo, ostati će besplodna, osobito ako bude i onih koji podilaze vjernicima ili se ne usuđuju biti radikalni navjestitelji evanđelja ili jednostavno ne dijele radikalnost evanđelja. Ovo znači da naša nastojanja odozgo, naša zajednička molitva, naš poziv na oprost, naše razbijanje predrasuda o tome da je oprost utopija, da je ekumenizam nemoguć i sl., imaju za cilj postupno stvoriti ozračje u kojemu će se moći dogoditi da više ljudi Isusov poziv na oprost i jedinstvo shvate kao svoju osobnu zadaću.
Usporedili ste svibanj 1945. sa svibnjem 2014. Zašto?
Učinio sam to najprije zato što mi se čini da nam je svibanj 1945. između ostalog bijeg iz svibnja 2014. sa svim njegovim problemima. Zatim sam to učinio i zato što doista smatram da naš svibanj 2014. nije samo posljedica korupcije i kriminala ili nespretnosti i neiskustva, nego i neprevladanih ideoloških razlika koje nas dijele i onesposobljuju da od svoje domovine konačno stvorimo dobro uređeno i ekonomski stabilno demokratsko društvo. Ako smo uspješni i dobri građani svugdje gdje dođemo, onda to možemo biti i u vlastitoj domovini. Naša nam domovina može pružiti puno više mogućnosti nego li tuđe domovine, ali da bi se to i dogodilo moramo se prestati svađati. Svoju kreativnost trošimo na ideološke podijeljenosti umjesto da je upotrijebimo za stvaranje bolje sadašnjost i budućnosti.
Je li moguće prevladati aktualni svjetonazorski jaz u Hrvatskoj?
Uvjeren sam da je moguće jer u suprotnom ideološki rat će se nastaviti. A ako se nastavi bojim se da će se, prije ili kasnije, nastaviti i u novim ratovima jer to bi značilo da iz starih ratova i starih svađa ništa nismo naučili. Jednostavno, narod koji nema jedinstvenu interpretaciju vlastite prošlosti ili se ne trudi oko toga da je pronađe, ne može imati budućnost.
Kako komentirate stalne prozivke Crkve da je nedovoljno socijalno osjetljiva, npr. da se sada nije dovoljno angažirala financijskom pomoći u ovim tragičnim poplavama?
Možda bi trebalo vidjeti odakle dolaze te prozivke i jesu li i one ideološki obojane? Kako bilo, mislim da za to postoji više razloga. Prvi je što se u javnosti stvorio dojam da Crkva puno ima, a onaj tko puno ima treba puno i dati. Crkva, međutim, nije izišla u susret nastradalima u poplavama, a niti može izići, s milijunskim iznosima. Drugi je taj što Crkva ne zna a i ne želi onome što čini na ovom području dati prevelik publicitet. To je donekle zbog onog evanđeoskog da ne zna lijeva ruka što čini desna ruka, a donekle i zato što mi jednostavno nemamo medijsku potporu kao što je imaju drugi. Treći je razlog što Crkva konstantno pomaže pa je situacije poput ove s poplavama ne uzbuđuju, kao što se to dogodilo s ostatkom javnosti koji se sada najednom probudio. Crkva se i u ovu situaciju uključila koliko može, govorim ovo iz iskustva vlastite biskupije, a ona će ostati na terenu i pružati pomoć i kad odu kamere, i kad o svemu prestanu pisati portali i novine, kao što je uostalom to činila i u svim ranijim sličnim situacijama. Ovome bih tek dodao pitanje, a tko je to Crkva? Do sada sam govorio o institucionalnoj Crkvi, ali Crkvu najvećim dijelom čine vjernici – od kojih se brojni odriču od svoga da bi priskrbili ono najnužnije potrebnima, od kojih su brojni pružili i pružaju pomoć kao volonteri! Možemo li svi zajedno više? Možemo i moramo!
* Intervju je objavljen u tiskanom izdanju Večernjeg lista u svibnju, vodio ga je novinar gospodin Darko Pavičić, uz čije dopuštenje je intervju i preuzet na stranice Dubrovačke biskupije.