INTERVJU UZ MISIJSKI MJESEC
Marinela Banovac je djevojka koju ćete često vidjeti u raznim projektima i akcijama koje organiziraju mladi Dubrovačke biskupije, ali također i koje organizira njezina Župa sv. Marije Magdalene u Mandaljeni. No, njoj to očito nije dovoljno, pa je odlučila zakoračiti i izvan granica svoje župe i biskupe. Čak i preko granica države i kontinenta, te se otisnuti u daleku Afriku kako bi djelovala i u misiji u Ruandi. Nakon povratka iz misije, podijelila je s nama svoje dojmove i iskustva.
Marinela, predstavi se ukratko našim čitateljima, koji je tvoj životni put?
Moj životni put je živjeti u potpunosti ono što mi Bog kroz život donosi, te na taj način svakim danom gradim svoj put!
Što ti vjera znači u životu?
O ovome bih mogla govoriti danima, ali jednom riječju mogu kazati da mi je vjera sve u životu! Alfa i Omega!
Što te potaknulo da se odlučiš otići u Ruandu?
Želja za Afrikom je oduvijek u mom srcu, i činila me sretnom i samo kad bih mislila o tome. No, čak sam se pomirila s tim da je nemoguće da odem tamo, ali evo moj životni put je otvorio i ta vrata. Želja je dovoljno sazrela u meni da se nisam puno mislila već sam odmah odlučila, rekla DA i krenula. I tako nemoguće je postalo moguće, moj san je postao stvarnost, ali moram priznati da se još uvijek ulovim kako samoj sebi kažem: „Hej, ne sanjaj vise, ti živiš svoj san!“ O Africi sam znala sve što i ostali, s interneta i sve što se tamo prikazuje ne privlači čovjeka da krene, ali evo ja sam unatoč tome željela poći tamo, znala sam da ima nešto posebno što možeš otkriti samo ako pođeš tamo. Druga stvar koja me dodatno motivirala i potakla je kada sam vidjela naše misionare tamo, to me još više ohrabrilo. Kad je došao trenutak moje odluke morala sam izabrati u koju državu želim ići, u pitanju su bile tri države, jedan od njih je bila Ruanda, Selo Kivumu, centar Oca Vjeka. Nisam puno znala o tome, ali nisam puno ni razmišljala, odmah sam rekla Ruanda, to je to, tamo želim poći. Počela sam malo istraživati i svakom novom informacijom sam shvaćala da sam dobro izabrala, da je to ono što ja zapravo želim, zemlja s puno brežuljaka i tisuće osmjeha, a kad sam došla tamo onda sam se uvjerila u to, Ruanda je definitivno postala moja Afrika, točnije selo Kivumu je sada moj drugi dom i nosim ga u srcu.
Većina mladih misli da u misije idu samo svećenici i časne. Iz tvog primjera, a i primjera mnogih drugih mladih, vidimo da to nije točno, zar ne?
Ma mislim da je tu pitanje samo malo vise odlučnosti, što je i meni prije nedostajalo. Dana nam je potpuna sloboda u kojoj nigdje ne piše da su misije samo za svećenike i časne, stoga tu slobodu trebamo koristiti i potpuno je živjeti.
Kako bi opisala Ruandu nekome tko nikada nije bio tamo(dakle za preko 99,99% naših čitatelja)?
To je jako teško opisati riječima, kako bi fra Ivica rekao “Dođi, pa vidi”. I stvarno je tako. Koliko god da prije pokušavaš zamisliti taj svijet nije ni blizu onoga što tamo doživiš. Ruanda je jedna posebna državica u Africi koja broji preko 12 milijuna stanovnika a površinom je duplo manja od Hrvatske. Pretrpjela je dosta boli i gubitka u sukobima koji su se događali prije 20-ak godina. Nažalost kada se spomene Ruanda odmah se spominje i genocide i strahote koje je taj narod proživio. Čak je i u mom slučaju bilo takvih reakcija, kao “Jesi li sigurna gdje ideš, nije ti tamo baš sigurno”, međutim nisam marila za to, pa i mi smo prošli rat prije isto toliko vremena, pa danas živimo normalno, kako bismo se osjećali kada bi netko govorio tako za naš grad? Ja sam bila smještena u jednom malom selu koje se zove Kivumu i u njemu živi preko 30 000 stanovnika. U toj župi je centar Oca Vjeka, a riječ je o centru koji sada ima dvije škole. Prva je škola do zanata osnovana za života fra Vjeka, koja omogućuje djeci da se mogu podučavati poslije osnovne škole i na taj način osigurati sebi i svojoj obitelji skromnu budućnost. Druga škola je otvorena prije dvije godine, u tu školu studenti mogu ići ako se žele dalje školovati. Škole su pokrenuli naši misionari iz Bosne, prvo fra Vjeko Curić koji je ubijen nakon rata u Ruandi, par godina nakon njega došao je drugi misionar, fra Ivica Perić. Mogla bih vam puno govoriti o tom čovjeku, ono kako se on brine i pazi na nas kada dođemo tamo, može samo roditelj. Kao što je Kivumu moj drugi dom tako su isto i ti ljudi postali moja druga obitelj, osjećala sam se sigurno i sretno s njima. Živjeli smo pravo zajedništvo i svakim danom sam mogla nešto novo naučiti od njih.
Što si sve radila u Ruandi?
Radila sam u školi, s obzirom da je mjesec dana stvarno malo da nešto konkretno napraviš onda sam se bavila kreativnim radom, izradom plakata za učionice, crtanjem i pisanjem, te sam po potrebi pomagala fra Ivici. U slobodno vrijeme smo obilazili okolna područja, upoznavala sam se s Afrikom, njihovom kulturom, ljudima, načinom života. Išli smo u posjetu drugim samostanima.
Koja su tvoja iskustva nakon povratka?
Nešto predivno, i željela bih ići opet, rodila se Afrika u mom srcu, a Afrika je čista ljubav i radost.
Ima li kakve promjene kod tebe osobno, postoji li „Marinela prije Ruande“ i „Marinela poslije Ruande“?
Marinela je uvijek ista, pošla sam potpuna kao osoba, jer drugačije ne možete poći, ali vratila sam se još bogatija u svom srcu. Primila sam blago i otkrila skriveno bogatstvo Afrike: srce puno ljubavi.
Što bi poručila mladima koji razmišljaju o potezu poput tvoga? I koji je uopće način za otići, vjerojatno to nije tako da danas odlučiš, sutra kupiš kartu, a preksutra si usred Afrike?
Sve je jako jednostavno, samo treba biti odlučan, i sve se ostalo samo slaže. Ako to zaista želiš i ako si siguran u tu želju onda samo kreni, čeka te puno lijepih stvari. Nismo ni svjesni da ustvari sve ovisi o nama, zato odvaži se i ostvari svoju zelju. Slažem se da je to skoro na drugom kraju svijeta ali kada dođeš tamo ne osjećaš tu daljinu. Sve informacije o centru Oca Vjeka mogu naći na njihovoj internet stranici i tamo se također mogu pronaći sve upute, a ja stojim na raspolaganju za sva pitanja i voljna sam pomoći.
Šime Zupčić