Slavimo Božić. Volio bih da sam došao ovdje zato da bih vam čestitao. Ali nisam. Ovdje sam večeras da bih zajedno s vama molio za Luku i Danijela, da bih izrazio sućut obiteljima Tolj i Sentić. U ovo misno slavlje želim uključiti i Antonija Maričevića s Lastova i obitelj Maričević, želim moliti i za četvoricu ozlijeđenih, osobito za Božidara Hladila koji je još ostao u bolnici.
Božić je blagdan radosti. Ali ta radost je nasilno prekinuta u životima ovih mladih ljudi, osobito u životima Tolj, Sentić, Maričević, Hladilo… Zapravo, to je stvarnost Božića. Božić nije ispunjen samo radošću, nego je i u prvom Božiću i u prvim jaslama već prisutno otajstvo križa. Govori nam to i današnji blagdan sv. Stjepana. U otajstvu križa koje čitamo s lica božićnog djeteta, u kojem nam Bog pokazuje koliko nas voli, očitavam i ovu drugu stranu našeg dubrovačkog Božića. Božića koji nas je sve zatekao. Znamo da križ i Kalvarija nisu kraj. Znamo da se dogodio i Uskrs. Zato kao vjernici u ovim trenucima boli, trenucima suosjećanja s obiteljima Tolj, Sentić i Maričević jedni drugima možemo izraziti i kršćansku nadu u vjeri da pokojni Luka, pokojni Danijel i pokojni Antonio, makar nisu više fizički među nama, žive u Gospodinu i da ćemo se opet jednog dana zajedno s njima susresti.
Onaj prvi Božić uz onu radost koju sa sobom nosi rođenje, sa sobom nosi i drugu dimenziju. Dimenziju koja se očitovala u rođenju Gospodina, u odbačenosti, u tom da ga je ljudsko društvo smjestilo u štalu koja nije idilična, kao štalice kojima pokušavamo dočarati događaj u Betlehemu. To je bila štala u doslovnom smislu riječi. Koliko takav prostor može ponuditi i odraslom, a kamoli tek rođenom? Da je u Božiću prisutna i druga dimenzija svjedoči i današnji blagdan sv. Stjepana, prvomučenika. Ono što se dogodilo Stjepanu drugačije je od ovoga što se dogodilo Luki, Danijelu, Antoniju. Stjepanova smrt, kolikogod da je tragična, je smrt mučenika, njegova smrt je usklađena s riječima evanđelja koje govore o tome što će se dogoditi onima koji budu slijedili Gospodina. Ako sam ja patio, i vi ćete patiti. Lukina, Danijelova i Antonijeva smrt ne pripadaju takvom svjedočanstvu kršćanskih mučenika. Njihova smrt nam se s pravom čini besmislenom i s pravom se večeras, svi zajedno propitkujući vlastitu savjest, trebamo pitati do kad će to tako biti? Dokad će naši mladi na ovaj način ginuti i jesmo li i što smo mogli napraviti da se ovakve stvari ne ponavljaju? Jer se ponavljaju! Zadnje vrijeme, zadnjih mjeseci, sve češće i češće. Nemojmo upirati prstom u druge. Pokušajmo večeras uprijeti prstom u sebe. Svaki put kad sjednem u automobil a nisam spreman za to jer sam možda pio alkohol, svaki put kad se ne pridržavam pravila na cesti, svaki put kad sam u automobilu posegnuo za mobitelom, svaki put kad sam prekoračio brzinu, pa čak svaki put kad sam signalizirao drugom vozaču da je policija na cesti, i ja sam pridonio ovakvim nesrećama.
Nije ovo što se dogodilo slično mučeništvu sv. Stjepana. Ovo što se dogodilo više sliči jednom drugom blagdanu, također povezanom s Božićem, blagdanu nevine djece. Oni najneviniji među nama iz dana u dan gube svoje živote. I s pravom se možemo pitati kad će prestati taj rat, rat koji se vodi na našim cestama. U tom blagdanu nevine dječice sv. Matej citira, da bi dočarao situaciju Betlehema, jedan tekst iz proroka Jeremije koji glasi: „U Rami se glas čuje, kuknjava i plač gorak, Rahela oplakuje sinove svoje i neće da se utješi jer ih više nema.“ Evo, dozvolite mi da večeras prisvojim ove riječi jer danas se i u Dubrovniku glas čuje, kuknjava i plač gorak, oplakujemo svoje sinove i ne možemo se utješiti jer ih više nema. No, njihova smrt ne smije biti uzaludna. Njihova smrt nam mora biti pouka da konačno „Herodima“ među nama kažemo dosta. Ne želimo više samo plakati i tugovati. Ne želimo više samo rješavati posljedice, želimo riješiti uzroke. I to počinjući svatko do sebe. Od svog načina ulaska u automobil. Od svog ponašanja u prometu. Od svoje odgovornosti.
Da, u Dubrovniku se glas čuje, kuknjava i plač gorak, danas kad bismo se trebali radovati Božiću. Neka nam upravo Božić koji nas je ove godine zavio u tugu pruži utjehu. Utjehu koju pruža ona činjenica da u božićnom djetetu prepoznajemo svog Otkupitelja. Onoga koji reče: „Ja sam uskrsnuće i život, tko živi i vjeruje u me živjet će i ako umre. I nijedan koji živi i vjeruje u me neće umrijeti zauvijek“.
Danijel, Luka i Antonio su umrli, ali oni nisu zauvijek mrtvi. Nisu, zato što su vjerovali. Na svoj mladenački način, ali su vjerovali. Kao oni koji vjeruju uključili su se u pripremu za krizmu. Kao oni koji vjeruju uključili su se u volontere Dubrovačke biskupije u pripravi za Susret hrvatske katolike mladeži. Mi im se ne možemo u ovom trenutku pridružiti u smrti ali možemo im se pridružiti u vjeri. Vjeri u Kristovo uskrsnuće. Vjeri da i oni žive jer njihov Otkupitelj živi. Pokušajmo koliko je moguće u toj vjeri i u ovom tragičnom događaju pronaći tračak nade, zahvalni Gospodinu za sve ono što su Luka, Danijel i Antonio do sada bili.
Izražavajući još jednom iskrenu sućut obiteljima Tolj, Sentić, Maričević, podršku četvorici ozlijeđenih, osobito Božidaru, sućut proširujem na krizmanike ove župe, volontere SHKM-a i na cijelu ovu župnu zajednicu, moleći Gospodina da što prije povrati zdravlje Božidaru, a Luki, Danijelu i Antoniju daruje svoj pokoj, do onog našeg zajedničkog ponovnog susreta u vječnosti.