Ne znam tko je birao današnje liturgijske tekstove, ali mi se taj izbor čini vrlo prikladnim opisom stanja i našeg naroda u ovom vremenu, dvadeset i jednu godinu nakon stravičnih događaja u Vukovaru, koji su nas užasnuli i još užasavaju, označavaju našu Pashu ili Vazam, naš nacionalni izlazak iz Egipta, odnosno naš Veliki petak. Doista i prvo čitanje iz Knjige Izlaska, a i evanđelje koje opisuje stanje dvojice učenika u uskrsno jutro na putu iz Jeruzalema u Emaus, slika su našeg trenutnog stanja, kako ovdje u Vukovaru, tako i diljem domovine, uključujući i moj Dubrovnik koji se ponosi s tim da je grad prijatelj Vukovara. Izuzetak od ovog stanja, koji nam je u srca vrati malo radosti i nade u bolji i pravedniji svijet bila je, a i jest, tek veličanstvena drugostupanjska oslobađajuću presudu hrvatskim generalima u Haagu. Ponosno spominjanje ove presude, a ja je doista s osobitim zadovoljstvom spominjem upravo ovdje gdje smo najviše stradali, ne znači da ne priznajemo da je i na drugoj strani bilo nevinih žrtava zbog kojih iskreno žalimo i koje također imaju pravo na to da se sazna što se dogodilo i da se krivci kazne, nego znači da smo sretni što nepravednom presudom i osudom nevinih, nisu nastale nove žrtve. Tom je, naime, presudom obrisana ljaga s lica dvojice generala i njihovih obitelji, s lica hrvatske vojske koja je bila izjednačena s agresorskom vojskom koja je ovdje u Vukovaru i svemu onom što u sebi uključuje taj pojam – dakle i u Borovom Naselju za čije žrtve danas osobito molimo – u Škabrnji, a i mnogim drugim mjestima u Hrvatskoj i osobito u Bosni i Hercegovini, učinila stravične zločine, s lica domovinskog obrambenog rata i osobito prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji mu je bio na čelu, ali i s lica cijele Hrvatske i svih nas, a usuđujem se reći bar djelomično i s lica međunarodne zajednice i Haaškog tribunala. Kažem djelomično, polazeći od vaše situacije jer vaše žrtve, čuli smo pred nekoliko dana stravičan komentar osobe koja je tome kumovala i koja ne zaslužuje da joj s ovog mjesta spomene ime, tom sudu nikad nisu bile važne. Ovo mogu djelomično posvjedočiti i iz situacije Dubrovnika jer su tom sudu, a i međunarodnoj zajednici u cjelini, bile važnije njegove zidine koje su lijepe i s kojima se s pravom ponosimo, nego ljudska patnja i ljudske žrtve za koje također nitko nije odgovarao, a koje su daleko vrjednije i važnije od zidina.
Tu sliku našeg hrvatskog društva, kojoj je spomenuta presuda tek izuzetak, prvo čitanje sažima u izjavu naroda koji mrmlja protiv Mojsija i Arona, a u konačnici samoga Boga: „Oh, da smo pomrli od ruke Gospodinove u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje“, a evanđelje u komentaru Isusove muke i smrti dvojice bjegunaca iz Jeruzalema: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela“. Ne želim u ovom trenutku analizirati stanje u našem društvu koje dokazuje da su ova mrmljanja i razočaravajući komentari i naša mrmljanja i naši komentari, jer su stvari poprilično očite, ali bih htio da sebi, vodeći se između ostalog i izjavom generale Ante Gotovine: „Rat pripada prošlosti. Okrenimo se svi zajedno budućnosti“, posvijestimo razorne posljedice takvog stanja zbog kojeg ne uspijevamo završiti rat ili, parafraziram liturgijske tekstove, izići iz pustinje i konačno zakoračiti u Obećanu zemlju, odnosno vratiti se u Jeruzalem i vidjeti stvarnost u svjetlu uskrslog jutra.
Da bih predočio te posljedice, a one su razorne za Vukovar, za Dubrovnik, a i za cijelu Hrvatsku koja je upala u neko depresivno stanje koje je posljedica ne samo teške socijalne situacije u koju smo dovedeni zbog lošeg vođenja ekonomije ove države u posljednjih petnaest godina – to nije tek posljedica svjetske ekonomske krize nego i loših zakonskih rješenja i odluka – poslužiti ću se izjavama dviju djevojaka, jedna od njih je vukovarka koja je nedavno doselila u Dubrovnik, s prošlonedjeljnog skupa „Sjećanje na Vukovar“ održanog u Dubrovniku, u organizaciji Vijeća za mlade dubrovačke biskupije. Koristim ovu priliku da vam zahvalim za gostoprimstvo koje svake godine uz ove dane iskazujete mladima dubrovačke biskupije. Kako te dvije djevojke opisuju današnji Vukovar, odnosno Dubrovnik?
Vukovarka Aleksandra Mišljenović ovako opisuje Vukovar: „Pitaš me kako je u Vukovaru sada? Pa spomen na Vukovar u mnogima budi bolna sjećanja, pogotovo u ove dane mjeseca studenog. Ali svi se Vukovara sjete samo 18. a Vukovar živi cijele godine. Ako posjetiš grad u bilo koje drugo doba godine vidjet ćeš njegovu pravu ljepotu. Osim ratne povijesti Vukovar ima i onu puno stariju i ljepšu povijest iz doba baroka. Vukovarci su nastavili sa svojim životima, ali posljedice rata još uvijek su prisutne. Npr. ne znam hoće li ti ovo biti čudno ali u mojoj školi, kao i u nekoliko drugih škola u Vukovaru, djeca idu odvojeno. Posebno Hrvati, a posebno Srbi. I naravno da grad još nije obnovljen i ne znam hoće li ikada biti. Jer možeš obnoviti građevine, ali kako ćeš obnoviti sjećanja u ljudima? Prošetaj gradom. Zimi je pust. Možda susretneš pokoje lice i male su šanse da će ti se itko nasmiješiti. Jer Vukovarci su postali istrošeni ljudi od svagdašnjih problema. Ali prošetaj ljeti, već je drugačija slika. Grad je pun nas mladih i odzvanja smijeh. Mi smo odbili postati turobni i istrošeni i svaki put iznova probudimo grad.“
Dubrovkinja Tea Kuzek ovako opisuje Dubrovnik: „Zidine, palače, ulice i krovovi pričaju priče iz bogate dubrovačke povijesti, ali svaki namjernik u Dubrovniku otkriva svoju priču u kamenu ili moru, na Stradunu ili Porporeli. Priča ljudi koji su osjećali onih teških dana kada se Placa činila crno-bijelom ili je bila u dimu i pepelu zasigurno ima jednake ili barem slične motive. Borilo se, tugovalo, pomagalo i suosjećalo. Osjetilo se zajedništvo i snaga koja je svima nama omogućila da danas sretni i sigurni uživamo u slobodi. No, kakva je današnja priča? Što bi mogao reći namjernik danas? Ne znam kakve te uspomene vežu za ovaj grad, ali možemo ti reći naš doživljaj Dubrovnika danas. Upravo me prekjučer prijatelj upitao žive li uopće mladi zimi. Pa i ja se to pitam… Prošetati Stradunom navečer po buri i hladnoći nije nimalo zamamno kao što je ljeti probijati se među tisućama nepoznatih ljudi, ali ne shvaćam takvo raspoloženje. Volim osjećaj kada je Placa samo moja i onih 5-6 ljudi što prođu, skoro sve ih poznaš, uljudno ih pozdraviš i nastaviš uživati išao na posao, u školu ili na kavu. Je li zaista zapanjujuće vidjeti četiri cruisera ispred gradske jezgre, 3000 turista na jednom mjestu i nimalo prostora za one koji tu žive i rade? Mislim da se ne živi ni ljeti ni zimi, Dubrovnik samo preživljava i to vrlo dobro i unosno, samo bez velikih plodova. Osjećam da se ovdje, danas, sve odrađuje, bez pretjeranih emocija i poštovanja, samo neka se obavi. Dubrovnik to ne zaslužuje, a ni Dubrovčani, bili oni mladi ili stari. Za ovaj grad se borilo, ovaj grad ima neprocjenjivu ljepotu, predivnu baštinu i tople i srdačne ljude. Samo gdje smo sve to sakrili? Skrivamo se jedni od drugih dok ne dođe nešto što bi nas opet onako ujedinilo“.
Ostaje, nakon ovakvog pogleda na naša dva grada, pitanje je li ovo ono za što su se borili branitelji Vukovara, Dubrovnika i jesu li imale smisla brojne nevine žrtve, ali i nemjerljiva patnja njihovih obitelji – osobito želim istaknuti patnju onih obitelji koje još ne znaju sudbinu svojih najdražih – kao i patnja zatočenika logora i mnoštva nevinih civilnih žrtava i njihovih obitelji? „Rat pripada prošlosti. Okrenimo se svi zajedno budućnosti“ – kaže naš ponosni general, ali mi ovdje u Vukovaru, a djelom i u Dubrovniku, znademo da je to lakše reći, nego li prihvatiti, ali znamo i da moramo prihvatiti ako ne želimo da žrtva branitelja ovog grada i brojnih nevinih žrtava ne bude uzaludna. Što nam je činiti? Liturgija ponajprije sugerira sjećanje na prošlost. Evo zašto je važno ovo naše godišnje okupljanje u Vukovaru, da bismo se prisjećanjem na žrtve sjetili veličanstvenih djela koja nam je u toj prošlosti upravo zahvaljujući njima učinio Gospodin. „Poznati da vas je Gospodin izveo iz zemlje egipatske“, kaže Knjiga Izlaska, a evanđelist u evanđelju dodaje da im je Uskrsnuli protumačio „počevši … od Mojsija i svih proroka … što u svim Pismima ima o njemu“. Iz tog sjećanja na prošlost, koje u vjeri treba biti prožeto zahvalnošću da bi, u skladu s psalmom, bilo predano „budućem koljenu … da u Boga ufanje svoje stave i ne zaborave djela Božjih“, može se dogoditi i nama susret s Uskrsnulim koji će u naš strah unijeti hrabrost, u našu nevjeru vjeru, u beznađe nadu, u mržnju ljubav i potaknuti nas da prekoračimo granice Obećane zemlje, da se vratimo iz Emausa u Jeruzalem i tamo susretnemo braću i sestre, da bismo svi zajedno, s osmjehom na licu tijekom cijele godine bez obzira na nacionalne, vjerske, političke i bilo kakve druge razlike, mogli konačno iza sebe ostaviti izopačeni poganski život koji je doveo do stravičnih zločina i mržnje i, zagledani u Kristov primjer, početi graditi bolju budućnost živeći, kako nas i poziva drugo čitanje, „sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću … dostojno poziva kojim (smo) pozvani, (podnoseći) jedni druge u ljubavi (i trudeći se) sačuvati jedinstvo Duha svezom mira“.