Misa zadušnica za p. Iva Martinića, ovog poznatog “dubrovačkog” dominikanca koji je za generacije mladih koji su se u to vrijeme okupljali u dominikanskom samostanu u Dubrovniku bio pojam svećenika i mnogima pokazao put prema Bogu, služena je utorak 9. rujna u dominikanskoj crkvi u Dubrovniku, istoj onoj u kojoj je nebrojeno puta misu služio i p. Ivo. Ovaj dominikanac koji je u Dubrovniku ostao posebno zapamćen po radu s mladima, preminuo je u subotu, 6. rujna u 76. godini života u dominikanskom samostanu Kraljice sv. krunice u Zagrebu.
Euharistijsko slavlje predvodio je dominikanac fr. Marko Bobaš. Na početku slavlja svima se obratio mons. Toma Lučić, rektor crkve sv. Vlaha. Krenuvši od poslovice da narod ima vođe kakve zaslužuje, to je preformulirao kazavši da narod ima svećenike kakve zaslužuje, a sudeći prema tome očito je narod ovog kraja bio zaslužan, jer imao je svećenike koji su u teškim „godinama hrvatske šutnje“ svjedočili svojim životima. Poseban među njima svakako je bio p.Ivo, kazao je mons. Lučić, istaknuvši da „je on svojim životom svjedočio ljubav prema Bogu, čovjeku i ovom Gradu“. Posvjedočio je da poznaje osobe iz drugih gradova, a riječ je čak i o pripadnicima drugih vjerskih zajednica, koji su dolazili na mise koje je u dominikanskoj crkvi predvodio p. Ivo.
Propovjednik fr. Marko je izdvojio neke misli p.Iva iz jednog njegovog intervjua, te su se na taj način okupljeni vjernici još bolje i dublje upoznali s likom i djelom ovog velikog dominikanca. „Ovom misom želimo zahvaliti našem Ivu za sve što je učinio, što je bio prisutan u našim životima, ali želimo zahvaliti i dragom Bogu što nam ga je poslao na ove prostore!“, zaključio je fr. Marko.
Na kraju svima se obratio i katedralni župnik don Stanko Lasić, kazavši da p.Iva ovaj Grad pamti i uvijek će ga pamtiti. Posebno je istaknuo da on nije samo okupljao mlade i pjevao s njima, već ih je pripremao i za sakramente, ali to nije radio mehanički, nije stavljao naglasak na znanje, već na milost i življenje vjere. Posvjedočio je da i danas susreće odrasle i zrele ljude, očeve i majke, koji su kao mladići i djevojke „prošli školu p.Iva“, a sada odgovorno žive svoju vjeru.
Prof. fr. Ivo Martinić OP, rođen je 7. srpnja 1939. u mjestu Pražnica na otoku Braču. U dominikanski red stupio je 1958. Diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1965., a zatim na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirao i diplomirao pedagogiju i filozofiju 1975. godine.
Djelovao je među hrvatskim radnicima u Hamburgu. Kroz više desetljeća bio je kateheta srednjoškolske mladeži ponajviše u Dubrovniku. U vremenu kad se je naučavalo kako je religija “opijum za narod” te kako će iščeznuti i odumrijeti, fratar Ivo je s mladima svjedočio suprotno. Godine 1969. osniva vokalno-instrumentalni sastav “Orlandovi dječaci” s kojima prvi u domovini izvodi “beat-misu” u Dubrovniku, potom osniva i održava nedjeljnu “misu mladih” i božićnu “polnoćku mladih” na koju su, za vrijeme komunizma, dolazile tisuće poglavito mladih iz svih dijelova Dubrovnika i okolice.
Glazbeni sastav s vremenom mijenja svoje ime u geslo dominikanskoga reda “Veritas”. Uz suradnju s mladima, kao animator s vokalno-instrumentalnim sastavom “Veritas” objelodanjuje 1981. prvu audio kazetu duhovnih šansona pod naslovom “Tražiš li mir” u izdanju zagrebačke Kršćanske sadašnjosti. Godine 1987. objavljuje i drugu audio kazetu “Ruku treba”», te 1989. video kazetu “Polnoćka mladi”, također u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Tridesetu obljetnicu neprekinutoga rada obilježava izborom duhovnih šansona “Veritas 1969-2000″» u izdanju Hrvatskoga katoličkog radija.
Više puta bio je biran za priora samostana. Za komunističkog režima 16. prosinca 1986. na sudu u Dubrovniku bio je osuđen na kaznu od 6 mjeseci zatvora, uvjetno na rok kušnje od 3 godine.
Zaslužan je za obnovu, proširenje i obogaćenje dominikanskog samostanskoga muzeja u Dubrovniku. Za uspješan pothvat s brojim stručnjacima i izvođačima dobio je nekoliko priznanja među kojima se ističu “Sunčani cvijet” Privredne komore Dalmacije 1989. i “Nagrada Dubrovnika” 1991. Objavio je knjigu “Put prema slobodi” 1995. posvetivši je svima koji su žrtvovali ovozemaljski život za Dubrovnik i njegovu Hrvatsku. Godine 1997. primio je odličje “Red hrvatskog trolista” od prvoga predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana “za osobite zasluge za RH i Dubrovačko-neretvansku županiju stečene u ratu, izravnoj ratnoj opasnosti i u iznimnim okolnostima u miru”.
Poznat je i po višegodišnjoj tjednoj kolumni u “Dubrovačkom vjesniku”. Kroz niz godina bio je i službeni izvjestitelj događaja s područja Dubrovačke biskupije za katolički tjednik “Glas Koncila”. U izdanju Glasa Koncila i Kršćanske sadašnjosti 2008. godine objavio je tri knjige: “Bog govori ljudski”, “Što Bog govori?” i “Aktualnost Božje riječi”. U tim knjigama, uz postojeće odgovarajuće biblijske tekstove za trogodišnji liturgijski ciklus, iznosi osvrte, razmišljanja i komentare uz primjenu za današnje vrijeme.
P. Ivo je pokopan danas, u utorak 9. rujna, na Mirogoju u Zagrebu.
Šime Zupčić / fr. Mihael Mario Tolj OP