Svetkovina Presvetog Srca Isusova svečano je proslavljena u petak 12. lipnja kod isusovaca u Dubrovniku središnjim koncelebriranim euharistijskim slavljem koje je predvodio generalni vikar i rektor crkve sv. Vlaha mons. Ivica Pervan.
Danas slavimo jednu od najljepših svetkovina naše svete vjere, svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, kazao je na početku propovijedi mons. Pervan i dodao kako „nije slučajno da Crkva upravo Srce stavlja u središte našega razmatranja“. Protumačio je biblijsko poimanje srca i govorio o Srcu Isusovu kao središtu njegove osobe.
Osvrnuo se zatim na desetak dana ovogodišnjeg mjeseca lipnja spominjući neke događaje u svijetu, među kojima i posjet pape Lava XIII. Španjolskoj, te neke događaje u Hrvatskoj, među kojima su razni hodovi i povorke. Ocijenio je kako hod ili hodočašće u sebi sadrži nešto životno, životvorno, lijepo i plemenito, nešto uzvišeno i sveto, dok povorka „u sebi ne nosi život ni životnost, ni biološki ni duhovni život“. „Vjerujem da moj narod nije za povorku koja u svom imenu nosi oholost, ime prvog grijeha, iskonskog grijeha. Vjerujem da moj narod poštuje različite i drugačije, ali se ne može pomiriti da ti i takvi ne poštuju ono što je našem narodu sveto i što ga je čuvalo i sačuvalo kroz sva stoljeća bura i oluja. A on je unatoč svemu ostajao čvrsto na svojoj stijeni od stoljeća sedmoga jer je bio na strani života i božanskoga“, kazao je i nastavio: „Grešnika, ma kakav i koliki bio, prihvaćamo i volimo, ali grijeh kao takav ne možemo voljeti niti ga odobravati. Stoga stojmo na strani hoda i hodočašća, a nikako na strani oholih smrtonosnih povorki.“
Generalni vikar se potom spomenuo Isusova hodočašćenja u Jeruzalem gdje mu je „na križu probodeno Srce iz kojega je potekla krv i voda“. „Krist nam daruje svoju ljubav i svoje Srce, daje nam se bez uvjeta i kredita, bez interesa i ugovora. Daje nam se, a ne traži ništa zauzvrat. Kada nam je dao sve, i kada nije znao što i kako nam se još više dati, dopustio je da mu se i Srce probode kako bi posvjedočio neizmjernu ljubav“, opisao je te naglasio: „Bogočovjek se predaje u ljubavi, iz ljubavi, za ljudsku ljubav. Daje svoje srce. Daje puninu samoga sebe.“ Potaknuo je nadalje na promišljanje o tome kako čovjek na takvu Isusovu ljubav odgovara.
Naveo je tekst bl. kardinala Stefana Wyszyńskog o ljudskom srcu te, tumačeći misna čitanja, skrenuo pozornost na to kako je Bog sklopio savez s izraelskim narodom koji nije bio najbolji narod, ali ga je Bog ljubio. Povezao je to s hrvatskim narodom:„I mi kao narod koji voli za sebe reći da je narod koji pripada Bogu, Gospi i Petrovim nasljednicima, nipošto nismo beznačajan narod. Malobrojni jesmo! Nadam se da će i naše majke biti otvorenije životu i da se naše obitelji neće bojati života i da će rađati djecu jer su Božji dar. Narod smo s kojim Bog računa. Narod smo koji je i Mariji drag, narod smo koji je i Petrovim nasljednicima odan. Zaslužujemo biti odabran narod, Božji narod. I kao takvi ne možemo i ne smijemo iznevjeriti Božju ljubav.“
Govoreći o Božjoj neizmjernoj ljubavi prema čovjeku, istaknuo je kako ova svetkovina daje jasan odgovor na to da je svaka osoba u Božjim očima neizmjerno vrijedna, važna i bitna. „Bitan si Bogu, jer on ima svoj plan s tobom. Nitko od nas nije slučaj, niti je slučajan na ovom svijetu. Toliko si vrijedan da je Krist za tebe dao svoj život“, rekao je i nastavio tumačiti veliku Božju ljubav prema čovjeku.
Spomenuo je i poznate evanđeoske riječi: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ te poručio: „Poziv je to svima nama, braćo i sestre. Nema među nama onog koji se nije osjećao umornim. Umoran od posla, umoran od odnosa u obitelji i među rodbinom, umoran od života, umoran od spletkarenja, umoran od samoće i usamljenosti, umoran od bolesti, umoran od tuge, umoran od raznoraznih tereta, umoran od grijeha i stila života, umoran od raznih borbi sa sobom i s drugima, umoran, umoran… Isus ne kaže da ovakvih i sličnih tereta i umora neće biti. On ne obećava život bez križa ili bez tereta i briga, problema i izazova. Ali obećava da nitko ne mora nositi svoj križ sam.“
Nadalje je predvoditelj slavlja potaknuo na zahvalnost Bogu za njegovu ljubav i potaknuo na molitvu za narod, domovinu, obitelji, svećenike, redovnike i redovnice te nova duhovna zvanja. Za kraj je citirao stihove pjesme isusovca padra Petra Perice „Do nebesa nek se ori“ napisane točno prije 126 godina.
Superior isusovačke rezidencije u Dubrovniku, p. Marijan Bešlić, koji je predvodio trodnevnicu, na kraju je izrekao riječi zahvale svima koji su sudjelovali i pridonijeli organizaciji proslave. Pjevanje je predvodio zbor Marija pod vodstvom Božidara Butigana.
Slavlje je završilo procesijom s Presvetim kroz crkvu i molitvom Srcu Isusovu.
Angelina Tadić
