„Tada mu netko iz mnoštva reče: ‘Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.’“ Možda bi se u ovoj zamolbi mogle prepoznati sve one naše molitve što smo ih upućivali Bogu devedesetih godina prošlog stoljeća, a nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i drugim zemljama bivše Jugoslavije koje su do tada živjele u tzv. „bratstvu i jedinstvu“ i otvorene velikosrpske pobune zbog rezultata tih izbora koja se nakon krvavog Uskrsa 1991. pretvorila u pravi agresorski rat. I tad nam je Isus, umjesto magičnog odgovora na naš zahtjev – a svi smo se u Boga zaklinjali smatrajući da je on ipak na našoj strani – jasno poručio: „Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.“ Nažalost, neki ga nisu poslušali. Pohlepa koja je prekrajala granice i planirala agresiju uzrokovala je najstrašniji rat na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata. Sjetimo se Vukovara, Škabrnje, sjetimo se Dubrovnika i mnogih drugih mjesta napadanih da bi se realizirao zloglasni projekt Velike Srbije kojemu je „zapadna granica“ bila zamišljena zemljopisna crta Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Sjetimo se, u okvirima tih zamišljenih granica, Sarajeva, osobito Srebrenice, a njima bismo mogli pridružiti i Bihać i tko zna koja još mjesta da se 5. kolovoza 1995. – spomen na taj dan se slavi kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti – nije dogodila Oluja kojom su oslobođeni okupirani dijelovi Hrvatske, a Bosne i Hercegovine, čim je omogućena koliko toliko poštena podijela ‘baštine’ južnoslavenske ‘braće’, iako se neki, što zbog toga što je u nekim dijelovima pohlepa nagrađena teritorijem, što zbog toga što u nekima još uvijek ima pohlepe, ni danas ne mogu i ne žele složiti oko toga koliko je sve to pošteno. Uostalom, Hrvatske još nije uspjela riješiti granice ni sa jednim svojim susjedom iz bivše Jugoslavije. Ovom osjećaju da sve nije pošteno donekle doprinosi i činjenica da pohlepa i ono što ona poduzima da bi postigla svoj cilj – a bili smo svjedoci i još smo njezinih razornih i ubilačkih rezultata od kojih se još desetljećima nećemo osloboditi – rađa osvetu, a s osvetom i novu pohlepu. Nažalost, koliko god da svaki put ponovno ponavljamo da je akcija Oluja „čista kao suza“, na toj akciji ostaje mrlja koja će nam, dok god se s tom mrljom ne suočimo u duhu istinoljubivosti i dubokog poštovanja prema svakoj nevinoj žrtvi, ostavljati gorčinu u ustima u prigodi svake proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, koji ipak ove godine, a nakon oslobađajuće presuda hrvatskim generalima u Haagu, po prvi put možemo slaviti znajući da ta akcija u svom planiranju i izvođenju nije bila zločinačka – kako su nas optuživali i kako nas i dalje optužuju oni kojima još uvijek gospodar pohlepa – nego da je doista bila oslobodilačka, kako smo s ponosom uvijek isticali.
Ne bih želio da shvatimo da su samo naši neprijatelji bili pohlepni ili da se naša pohlepa očitovala samo u osvetoljubivosti i u zločinima nakon Oluje koje, ma kako danas bili ponosni, ipak moramo priznati. Mogli smo se do 5. kolovoza 1995., pa recimo i do potpune mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravi poredak RH, opravdavati agresijom, ali na i nakon toga. Nakon toga nam nisu krive tuđe, nego naše pohlepe, koje su se očitovale, a i još se očituju, u zaboravljanju na Boga i planiranju svog života mimo, a čak i protiv njega, što je – makar su se neki zaklinjali u svoje kršćanstvo – imalo i uvijek ima negativne posljedice na bližnje. Sve ove naše pohlepe možemo prepoznati u prispodobi o bezumnom bogatašu koji sam sa sobom – ne i s Bogom jer mu Bog nije potreban – ovako razgovara i planira: „Što da učinim? … Srušit ću … Podignuti … Zgrnuti … Reći duši svojoj … Počivaj, jedi, pij, uživaj!“ Nisu li nam poznata ovakva razmišljanja? Ne vidimo li – na nacionalnoj i na međunarodnoj razini – njihove razorne posljedice koje su dovele do toga da se jedni guše od obilja, dok drugi oskudijevaju i najosnovnijem? Bezumni bogataš koji cilj i smisao vidi u onom „počivaj, jedi, pij i uživaj“, a suvremeni svijet je sve više pod upravom njihovih pokvarenih lobija koji preko multinacionalnih kompanija i banaka koje svoje bogatstvo povećavaju zahvaljujući korumpiranim političarima koji ih štite i koji im prilagođavaju zakonske propise i na račun izrabljivanja sirotinje, ne vidi nikoga doli sebe i svoj materijalni interes, uporno zaboravljajući da će sve to, zbog njihovog načina gospodarenja možda i prije nego se nadaju, postati prašina. I naša domovina je od oslobođenja do danas, vrvjela takvima i klanjala se takvima, često na štetu baš onih koji su se izborili za njezinu slobodu i koji nisu bili samo kolateralne žrtve, nego često i smetnja koju treba ukloniti. I oni, zajedno s bogatašem iz naše prispodobe, smisao vide samo u ovozemaljskoj stvarnosti, u onom imati, u investicijama i svemu onomu što te investicije znače na Srđu i bez Srđa, a kojima smo se svi, kad kažem svi onda sebe ne izuzimam, nekako zarazili, dozvolili da nas zahvati logika planiranja bezumnog bogataša: „Što da učinim? … Srušit ću … Podignuti … Zgrnuti … Reći duši svojoj … Počivaj, jedi, pij, uživaj!“, zaboravljajući zajedno s njim da resursi nisu neiscrpni i da sve to ima svoj kraj, da stečeno bogatstvo, ma kako bilo korisno, jednom neće imati nikakvo značenje jer, kako kaže papa Franjo, „mrtvački pokrov nema džepove“. „I to je ispraznost i velika nevolja“ – veli Propovjednik.
Isusa nas zato danas poziva da budemo drugačiji, da sebi ne zgrćemo blago na zemlji, nego da se bogatimo u Bogu. Zato prije od investicija i kapitala tražimo, kako nas uči Pavao, „što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu“, da bi se, „kad se pojavi Krist“, i mi s njime mogli pojaviti u slavi. „Za onim gore težite, ne za zemaljskim!“, ponavlja Pavao pozivajući nas da umjesto onoga „počivaj, jedi, pij, uživaj“, umrtvimo „udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu – to idolopoklonstvo!“ Ne varajte – nastavlja Pavao, a Isusu u Pavlu – jedni druge! Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja!“ Ovo je poziv svima nama, a danas osobito vama draga katolička mladeži koji ste se okupili u Dubrovniku na Forumu + koji je nastao „kao potreba za vremenom i prostorom, u kojem i na kojem će se okupiti mladi ljudi iz čitave domovine, koji aktivno žive i svjedoče svoju vjeru, te će moći zajedno promišljati, raspravljati, educirati se i informirati o stanju u društvu, te otvoriti srce da prepoznaju odgovor na potrebe koje se javljaju“. Osvrnite se danas, u povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, a u duhu poruke današnjeg evanđelja, na našu prošlost. Preuzmite iz nje ono što je dobro, ono na što danas sa zahvalnošću gledamo spominjući se svih onih koji su koji su svoje sposobnosti i svoje živote, od prvog hrvatskog predsjednika i ratnog političkog vodstva, preko hrvatskih branitelja, pa do svake pojedinačne civilne žrtve, ugradili u našu slobodu. Istovremeno pokušajte uočiti i ono što je bilo i jest loše, one zamke u koje nas je uvukla pohlepa i želja za bogaćenjem bez Boga, ona želja za „počivaj, jedi, pij i uživaj“ koja je zahvatila i nažalost zarobila i mnoge vaše vršnjake, da ne biste ponovili naše pogreške, nego da biste ujedinjeni i međusobno povezani, jer „kada se zajedno uhvatimo u koštac sa izazovima – poručio vam je u Rio de Janeiru papa Franjo – tada smo snažni, otkrivamo resurse za koje nismo ni znali da ih imamo”, mogli dosegnuti, osobno usvojiti, a onda i svima posvjedočiti, vrijednost evanđelja, noseći – kako to voli reći papa Franjo na kojega se opet rado pozivam – „Krista u sve sredine, sve do egzistencijalnih periferija (ovog našeg hrvatskog društva), i onima koji se čine najudaljenijima, najravnodušnijima.“ Znam da i vi to možete, da u toj zadaći – koja je sasvim drugačija, ali ne manje važna od one prije dvadeset godina –želite biti na razini one mladosti koja je devedesetih godina prošloga stoljeća, nesebično i s krunicom oko vrata, ne sa željom da ubije, nego da obrani vrijednost slobode i demokracije, a s njima i svoje najbliže, sebe i svoje živote stavila na branik domovine. Baš zato što znam da vi to možete ponovo vam, zajedno s papom Franjom, poručujem: „Ne dopustite da vam ukradu nadu!“, jer to je ono najgore što nam se može dogoditi, nego budite „u svijetu, ali ne od svijeta“, preuzimajući odgovornost za Crkvi i društvo, uključujući se u svijet medija, politike, poduzetništva, sindikalizma, školstva…, pokazujući i dokazujući svima da je moguće i drugačije društvo, da je, recimo i to, moguća i drugačija i bolja Crkva, ma da je moguće „žeđ za novcem, vlašću, korupciju, rascijepe, zločine protiv života i protiv stvorenoga“ – ta zla koja pogađaju današnjicu i kojima je pohlepa jedan od osnovnih uzroka – pobijediti „s Isusom, s dobrotom.“