Godina vjere koju smo na razini opće Crkve počeli prije dva dana, a sada se u nju želimo uključiti i kao mjesna Crkva, nije tek godina u kojoj ćemo se prisjetiti velikih obljetnica – na razini opće Crkve pedesete obljetnice početka Drugog vatikanskog koncila i dvadesete obljetnice KKC, a na razini mjesne Crkve 300. obljetnice naše katedrale i 10. obljetnice dolaska u Dubrovnik počasnog građanina Dubrovnika bl. Ivana Pavla II., pape i proglašenja blaženom bl. Marije Propetog Isusa Petković – nego je još više godina u kojoj bi trebalo oživjeti u čitavoj Crkvi tu pozitivnu napetost, tu težnju ponovno navijestiti Krista suvremenom čovjeku kakva je vladala u Crkvi u vrijeme otvaranja i odvijanja Drugog vatikanskog koncila. Da bismo to mogli, trebamo prije svega suočiti s činjenicom da se u našem svijetu i vremenu proširila duhovna pustinja jer je Bog nestao s ljudskog obzorja. Prema riječima pape Benedikta, a koristim navode iz njegove propovijedi u prigodi otvaranja Godine vjere, u ovoj bismo godini koju on vidi kao iskustvo pustinje, trebali ponovno otkriti radost vjerovanja, njegovu životnu važnost za nas muškarce i žene. U pustinji se – ističe on – ponovo otkriva vrijednost onoga što je doista bitno za život; tako su u suvremenom svijetu bezbrojni znakovi, često izraženi u implicitnom ili negativnom obliku, žeđi za Bogom, za smislom života. I u pustinji su osobito nužne osobe vjere koja, sa svojim vlastitim životom, pokazuju put prema Obećanoj zemlji i tako održavaju budnom nadu. Življena vjera otvara srce Milosti Božjoj koja oslobađa bližnje. Danas više nego ikad evangelizirati znači svjedočiti novi život, preobražen od Boga, i tako pokazivati put. Polazeći od ovoga Sveti otac ističe da Godinu vjere možemo opisati kao hodočašće po pustinjama suvremenog svijeta, tijekom kojega treba sa sobom ponijeti samo ono najbitnije: nije to štap, niti torba, niti kruh, niti novac, niti dvije haljine – kako Gospodin poručuje apostolima u prigodi poslanja (usp. Lk 9, 3) njego je to Evanđelje i vjera Crkve, kojima su dokumenti Drugog vatikanskog koncila svijetli izričaj, kao što je to i Katekizam Katoličke Crkve koji je objavljen prije dvadeset godina.
Isti problemi iskustva pustinje koji muče opću Crkvu, ali su i izazov općoj Crkvi za novu evangelizaciju, su problemi i izazovi naše mjesne Crkve. Želimo li da se u Godini vjere situacija promjeni na bolje, trebamo ponovno otkriti važnost i vrijednost vjerovanja, a onda – sljedeći časni primjer naših predaka koji su nakon strašnog potresa koji je razorio ovaj grad s vjerom, nadom i ljubavlju podizali novi grad i novu katedralu i slijedeći tragove naših blaženika, počasnog građanina ovoga grada bl. Ivana Pavla II. i bl. Marije od Propetoga – kao ljudi vjere, s Evanđeljem i vjerom Crkve u ruci, kojima su, kako kaza Sveti otac, dokumenti Koncila i Katekizam svijetli izričaj, pokazati put onima koji su se u ovom gradu i biskupiji izgubili u pustinji života, jer im je Bog nestao s … obzorja, a svakim danom ih ima sve više, osobito među našim mladima. To bi značilo onaj naš osobni Vjerujem!, koji znači vjeru Crkve što je osobno ispovijedamo i kojoj smo postali dionik po sakramentu krštenja, pretvoriti u Vjerujem! Crkve koja je naša majka, koja odgovara Bogu svojom vjerom te nas uči govoriti: ‘Vjerujem’, ‘Vjerujemo‘. Ta zadaća je teška. Ne možemo je ispuniti bez milosti koju ćemo dobiti jedino ako vjera koju ispovijedamo, bude i življena vjera. Tu nakanu da se vjera koju ispovijedamo pretoči u vjeru koju živimo, a neposredno prije nego li se zajednički prisjetimo onoga što vjerujemo služeći se Ispoviješću naroda Božjeg koju ju je u ime i u zajednici s cijelom Crkvom izrekao Sveti otac Pavao VI. u prigodi Godine vjere 1967., želim staviti pod moćni zagovor Blažene Djevice Marije, zaštitnice vjere, koju u našoj katedrali slavimo kao Gospu od Porata. Pod njezinu zaštitu želim staviti i sve pastoralne projekte kojima ćemo na biskupijskoj i nižim razinama pokušati odgovoriti toj zadaći. Dok se sa ženom iz mnoštva divimo njezinoj blaženoj utrobi koja nam je darovala najveći mogući dar, Isusa Krista, u kojemu s vjerom prepoznajemo svoga Boga i Spasitelja, želimo slijediti njezin primjer vjere u slušanju i čuvanju riječi Božje, da bismo i mi bili uvršteni među blažene o kojima govori Isus i bili oni koji će, ne štedeći svoga života poput Judite iz prvog čitanja koja je pralik Blažene Djevice Marije, ovom svijetu i vremenu, osobito našem gradu i dubrovačkoj biskupiji, svjedočiti novi život, preobražen od Boga, i tako pokazivati put prema Bogu koji nam je, makar nam se i čini da je nestao s našeg obzora, ipak dohvatljiv, a dohvatljiv nam je jer Vrata vjere … koja vode u život zajedništva s Bogom – ta ‘Vrata’ su sam Isus Krist koji kaže: Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se – u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena.