Isusovac pater Roko Prkačin pokopan je u isusovačkoj grobnici na Gradskom groblju Boninovo u Dubrovniku u srijedu, 17. lipnja u nazočnosti subraće isusovaca, rodbine, drugih svećenika, redovnica i vjernika. Misu zadušnicu u crkvi sv. Petra predslavio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, a obred pokopa predvodio je provincijal Družbe Isusove p. Dalibor Renić. Uz pjesmu „Do nebesa nek se ori“ za koju je tekst napisao o. Petar Perica, čiji život je p. Roko brižljivo proučavao i za čiju se beatifikaciju zauzimao, posmrtni ostaci pokojnika u pobožnom ozračju ispraćeni su iz crkve do groblja.
Biskup je na početku mise izrazio sućut ocima isusovcima, rodbini kao i svima koji su u pokojniku pronalazili ispovjednika i duhovnika.
U propovijedi se osvrnuo na čitanja dana otkrivajući u njima poruke za trenutak oproštaja od pokojnog p. Roka koji je ove godine iz dubrovačke Rezidencije Družbe Isusove trebao poći u Zagreb, no „Gospodin je želio drukčije, želio je da ostane ovdje i da mu ovdje bude posljednji počinak, zajedno s ocima isusovcima koji počivaju na dubrovačkom groblju, a on je bio najpovezaniji s o. Petrom Pericom, mučenikom s Dakse, o kojem je dosta govorio, o kojem je i pisao, a njegova knjiga o padru Perici je doživjela dva izdanja“.
Ta knjiga je bila na neki način njegovo promišljanje, a ja bih rekao i njegovo učenje od padra Perica, kazao je biskup, prema kojemu je on oblikovao i svoj život.
Prvo čitanje o Ilijinom uznesenju na nebo nosi poruku uznesenja i uskrsnuća, ali i poruku o odnosu duhovnog oca i duhovnog sina, Ilije i Elizeja. Elizej prati Iliju i na njegovom posljednjem putovanju, želi biti blizu u tom trenutku kad Ilija napušta ovozemaljsku stvarnost i Elizej moli Iliju da mu dade, ako je moguće, od obilja njegovog duha. Vidjeli smo na kraju, nastavio je biskup, da je ta molitva bila uslišana, da je Ilijin duh počinuo na Elizeju, i onaj duh koji je od Ilije napravio velikog proroka napravio je to i od Elizeja.
„Iako padre Perica nije bio u izravnom smislu ovdje na zemlji duhovni otac pateru Roku ja vjerujem da je postojala, i da je to značajka istraživanja i života padra Roka s padrom Pericom, ta duhovna povezanost koja je na kraju uzrokovala to da je od obilja duha padra Perice u svom redovničkom i svećeničkom životu, kojeg je dijelom živio i ovdje u Dubrovniku, primio i pater Roko“, ustvrdio je biskup Uzinić.
Potom je pročitao misao p. Anzelma Grüna koja govori o povezanosti preminulog duhovnog oca sa svojim duhovnim sinom: „Povezanost koja se dogodila između duhovnog oca i njegovog učenika u smrti dobiva novu dimenziju. Otac učenika zagovara kod Boga, odande mu je blizu, prati ga na nov i nevidljiv način, postaje mu trajni sudrug.“ To se dogodilo s padrom Pericom i padrom Rokom, ustvrdio je biskup Uzinić. Padre Perica je kroz pater Rokovo istraživanje i proučavanje njegovog života i još više njegovog svetačkog i mučeničkog primjera, postao i zagovornik patera Roka, ali i njegov sudrug koji ga je oblikovao.
Kako ga je oblikovao?, upitao se biskup te ponudio odgovor kroz tri religiozne prakse milostinje, molitve, posta o čemu je govorio evanđeoski ulomak u kontekstu toga da je Isus kroz upečatljive slike preporučio da se pri tome izbjegava licemjerje.
Rekavši kako se u pateru Roku primjećivala „tiha i svjedočka prisutnost“ biskup je dodao kako se kod pokojnika nije ništa posebno isticalo. „On je, uvjeren sam, davao milostinju a da nije okolo trubio. Znam da je bio čovjek molitve iako ga nismo mogli stalno vidjeti kako negdje stoji i moli. Znam i da je bio čovjek posta. I zato su mnogi od nas u njemu prepoznavali duhovnog oca kojem se mogu povjerovati i od njega dobiti savjet za svakodnevni život.“
Kao da evanđeoski ulomak opisuje patera Roka, istinskog učenika Isusa Krista koji nije tražio priznanja od ljudi nego da kroz blizinu ljudima bude blizu Bogu, primijetio je biskup. Ma zapravo je taj ulomak i opis samog Isusa koji je davao milostinju, molio i postio u skrovitosti, a što je i pater Roko, uvjeren sam znao itekako živjeti, i vjerujem da sada za to ima pravo na plaću, dodao je te naglasio kako smo svi pozvani tako živjeti.
Biskup je nadalje napomenuo kako je u Dubrovačkoj biskupiji u četvrtak, 18. lipnja, Dan molitve i posta za posvećenje svećenika, uoči svetkovine Srca Isusova, koji neće biti obilježen zajedničkim okupljanjem, te je pozvao sve da u skrovitosti mole i poste kako bi onda u skrovitosti i svoj život mogli staviti u službu drugih. To je odgovor i na ono Isusovo: Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.
Taj jaram je pater Roko uzeo na sebe, kazao je biskup Uzinić, učio se od Gospodina, učio se i od drugih svjedoka koji su taj križ nosili prije njega, poput padra Perice, „i sam je onda postao i krotak i ponizan, i uvjeren sam da je sada našao spokoj svojoj duši u Gospodinu“.
Propovijed je zaključio riječima kako se za sve nas može dogoditi ono što se dogodilo s Elizejom i Ilijom, o čemu je govorilo prvo misno čitanje. „Danas pater Roko biva uznesen na nebo, zamolimo ga da nam u dio padne od obilja njegovog duha, zamolimo da nam se dogodi ona duhovna povezanost, kao između padra Perice i padra Roka, da naš odnos sad dobije novu dimenziju, kako je napisao Anselmo Grün, da nas on kod Boga zagovora, da nam odande bude blizu, da nas sve prati na nov i nevidljiv način, da nam, iako više nije fizički s nama, ostane trajni sudrug.“
Provincijal Renić na kraju mise podsjetio je na životni put pokojnika rekavši, uz ostalo, i kako je pater Roko njemu bio prvi ispovjednik i prvi rektor u isusovačkom sjemeništu. Izrazio je sućut pokojnikovoj rodbini koja je došla na pokop kao i onima koji nisu mogli doći. Zahvalio je i svima koji su došli na ispraćaj kao i onima koji su se za pokojnika brinuli u njegovim posljednjim danima.
„Meni, a vjerujem i svima vama, ostaje u uspomeni kao vjeran isusovac, vrstan duhovni vođa i poznavatelj duhovnosti, vedar i komunikativan subrat, koji je ustrajno i bez pritužbi radio do kraja, trošeći se za Kraljevstvo Božje i ne mareći za sve one tegobe koje je sam nosio. Pater Roko je bio čovjek iskren, jasan. Bio je direktan kad je trebalo biti, na pravi kršćanski način. Jednu stvar je od njega bilo teško čuti, a to su njegove potrebe“, kazao je provincijal. Spomenuo je i kako su pokojnog patera privlačile misije, no imao ih je u svojoj domovini gdje ih je i ispunjavao. „Bio je čovjek zdravog razuma, razboritosti koja je bila i ljudska ali oplemenjena kršćanstvom kakva je i trebala biti. Blag, jednostavan, vedar, takvog ga pamtimo. Ostao je dosljedan svome mladomisničkom geslu: ‘A ja ću vrlo rado sve žrtvovati i sama sebe za duše vaše’ (2. Kor 12,15). Gospodin ga je nagradio tako da svećenički put dovrši u Dubrovniku, gdje ga je i počeo, te počine na Boninovu u društvu svoga uzora o. Petra Perice.“
Životni put p. Roka Prkačina
Roko Prkačin preminuo je u ponedjeljak, 15. lipnja u Općoj bolnici u Dubrovniku u 89. godini života, 69. godini redovništva i 59. godini svećeništva.
Rođen je 16. kolovoza 1931. u Crnićima (općina Stolac), u obitelji pobožnih roditelja Ivana i Mare rođ. Bošković. U obitelji je bilo osmero djece. Njegova majka je u tajnosti molila da barem jedan od sinova bude svećenik.
Osnovnu školu započeo je u zavičaju, ali ju je zbog izbjeglištva pred četnicima morao završiti u Gradecu kraj Križevaca. Klasičnu gimnaziju započeo je u isusovačkom sjemeništu u Travniku 1944. godine, a kad su te zime partizani 1944. protjerali isusovce iz Travnika i oteli gimnaziju, nastavio je školovanje u sjemeništu na Šalati u Zagrebu. U novicijat Družbe Isusove stupio je 4. kolovoza 1951. u Zagrebu na Fratrovcu. Studij filozofije i teologije završio je u Zagrebu, a za svećenika je zaređen 30. srpnja 1961.
Svećenički rad započeo je u Dubrovniku najprije kao odgojitelj, a zatim kao duhovnik đaka u sjemeništu (1961-1965). Licencijat iz teologije postigao je na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Poslije toga imenovan je učiteljem isusovačkih novaka (1968.-1974.). Bilo je to teško razdoblje krize duhovnih zvanja, a on je u novicijatu savjesno i odgovorno poduzeo promjene koje su ga trebale prilagoditi odredbama Drugog vatikanskog sabora. Pokazivao je mnogo strpljenja i razumijevanja u odgoju, na čemu su mu mnogi ostali vrlo zahvalni.
Nakon mandata učitelja novaka, započeo je doktorski studij na Institutu za duhovnost Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu te je 1980. obranio disertaciju pod naslovom: “Uloga i razvoj kristologije duhovnih vježbi Ignacija Loyola prema tumačenju Ericha Przyware”. Nakon doktorata nastavio je rad u školstvu i odgoju. Bio je duhovnik bogoslova na Jordanovcu, a potom trajno predavao duhovnu i dogmatsku teologiju na Teološkom studiju i Odjelu za kršćanski nazor Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove, a zatim i na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, do umirovljenja.
Deset godina bio je tajnik i zamjenik isusovačkog provincijala. Zatim je ponovno je bio duhovnik, pa šest godina rektor malog sjemeništa Družbe Isusove na Fratrovcu u Zagrebu i ravnatelj Doma duhovnih vježbi (1993-1999). U tom razdoblju, pod njegovom upravom obnovljena je zgrada sjemeništa. Bio je i poglavar Rezidencije Presvetog Trojstva („Centro Alleti”) u Rimu. Po povratku iz Rima, od 2004. djelovao je ponovno u isusovačkoj zajednici u Dubrovniku, kao ispovjednik, voditelj duhovnih vježbi i pisac.
Na znanstvenom području, uz redovita predavanja, objavio je niz znanstvenih članaka iz područja duhovnosti. Vodio je mnoge tečajeve duhovnih vježbi i organizirao nekoliko seminara o njima. Dok je bio u Dubrovniku, osobito se posvetio proučavanju života i mučeništva o. Petra Perice, a rezultate tog rada objavio je u dvama izdanjima knjige “O. Petar Perica, DI. Pjesnik i mučenik” (2014., 2019.). Neumorno se zauzimao za pokretanje procesa njegove beatifikacije.
Angelina Tadić
