Poštovani oče biskupe Roko, u ime obitelji i svih laika Dubrovačke biskupije, čestitam Vam na Vašem današnjem biskupskom ređenju i uvođenju u službu dubrovačkog biskupa.
U svom govoru na svečanosti objave imenovanja dubrovačkim biskupom 30. studenoga 2021. godine u Šibeniku, posebno ste istaknuli jednu skupinu vjernika u našoj Dubrovačkoj biskupiji. Tada ste, između ostalog, izrekli i sljedeću rečenicu: „Moje misli, srce i molitve idu u prvom redu do svih obitelji – majki, očeva i djece.“ Od novoimenovanog biskupa bi se možda očekivalo da u prvom redu spomene svoje buduće najbliže suradnike: svećenike, redovnike i redovnice, ili djelatnike Ordinarijata. No, Vi prvo spomenuste nas obitelji – majke, očeve i djecu. Nama, vjernicima laicima Dubrovačke biskupije, bilo je to jako drago čuti.
Jedna od stvarnosti naših obitelji, s kojom ste se vjerujem i vi sami tijekom vašeg pastoralnog rada u šibenskoj biskupiji susretali, je ona obitelji pomoraca. Poput mnogih drugih, i moj suprug je u ovim trenucima na brodu, te vam prenosim kako njegove, tako i pozdrave svih naših pomoraca.
Poštovani biskupe Roko, imamo velika nadanja i veliko povjerenje u Vas. Nadamo se da će naša mjesna Crkva i pod vašim vodstvom, u zajedništvu sudjelovanja i poslanja, nastaviti stavljati naglasak upravo na nas vjernike laike.
Vi ste naš novi pastir. Predvođeni Vama, želimo živjeti vjeru na ovom konkretnom području i u ovom konkretnom povijesnom trenutku. No, Vi niste samo pastir. Zajedno s nama, kao i svećenicima, redovnicima i redovnicama, dio ste Božjeg stada. U duhu sinodalnog hoda, želimo svi zajedno koračati za onim jedinim savršenim i jedinim pravim Pastirom, onim kojega kršćanska tradicija naziva Dobrim pastirom. Jer jedino zagledani u Njega, zajedno kao braća i sestre hodeći za Njim u vjeri, nadi i ljubavi, možemo koračati prema ostvarenju Kraljevstva Božjeg već ovdje na zemlji, ne ostavljajući ostvarenje tog Kraljevstva tek za vječnost.
Živimo godinu posvećenu obitelji. U svijetu i društvu u kojima živimo obitelj je suočena s brojnim izazovima. Nećemo kukati i govoriti da nam je teže nego prethodnim generacijama, jer nije, budući da svako vrijeme nosi svoje poteškoće i svoje radosti, svoje velike petke i svoja uskrsnuća. No kao i prethodnim generacijama, potrebna nam je Crkva koja nas razumije. Drugi vatikanski sabor u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes piše da „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu“. Može li se to primijeniti i na biskupa u odnosu na povjerene mu vjernike? Svakako da može. Stoga bismo ovu poznatu koncilsku misao mogli i ovako izraziti: „Radost i nada, žalost i tjeskoba vjernika Dubrovačke biskupije, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba i našeg novog pastira, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njegovu srcu“.
Želeći vam da u svom biskupskom služenju i poslanju to i ostvarite, nudimo vam našu pomoć, suradnju i zajedništvo u molitvi. Pratila nas na našem zajedničkom hodu zaštita nebeske majke, Gospe od Porata, i zagovor svetog Vlaha. Nek’ Vam je, tj. nek’ nam je blagoslovljeno!