„Ta vidješe oči moje … svjetlost na prosvjetljenje naroda!“
Gledajući u dijete Isusa ove je riječi izgovorio čovjek imenom Šimun za kojega evanđelje kaže da bijaše „čovjek, pravedan i bogobojazan“, dakle čovjek koji zaslužuje da mu se vjeruje. On koji „iščekivaše Utjehu Izraelovu“ i na kojemu bijaše „Duh Sveti“ svojim staračkim okom u slabom djetetu, koje su roditelji donijeli u hram da ga prikažu Bogu, vidi svjetlost i spasenje kojeg je Bog „pripravio pred licem sviju naroda“, pretvarajući jedan, u ono vrijeme sasvim običan događaj poput događaja našeg krštenja, u veličanstven događaj u kojemu je Bog odabranim slugama objavio svoj plan spasenja, plan spasenja koji daleko nadilazi Šimunova očekivanja. Šimun „iščekivaše Utjehu Izraelovu“, a evo pred njim Utjeha ne samo za jedan narod, nego za sve narode svijeta, jer „vidješe oči moje spasenje tvoje koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda“. Bog, drugim riječima, po starcu Šimunu objavljuje da se njegov plan spasenja odnosi na sve ljude. Svi su uključeni u njegovo spasenje i on se radi svih utjelovio, radi svih je postao „svjetlost“ koja samu sebe daje i izgara da bi svijetlila i svjetleći izgarala i izgorjela na križu za spasenje svih ljudi. U svjetlu ove „svijetlosti“ i prosvjetljenja koje je imao Šimun, možemo sagledati čitav Isusov život. U svakom trenutku svog zemaljskog života Isus Krist je bio „svjetlost na prosvjetljenje naroda“, kako je to on sam ustvrdio govoreći: „Ja sam svijetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života“ (Iv 8, 12).
Osim što smo i mi, i kao pojedinci i kao narod, uključeni u one koje je Šimun vidio među narodima pred kojim je i na čije prosvjetljenje Bog pripravio svoje spasenje, mi smo kao kršćani otajstveno također uključeni i u Isusa Krista kojega je Šimun gledao i ono spasenje kojeg je Šimun u njemu vidio. Svi smo, naime, kao kršćani u Krista kršteni i u Kristu pozvani biti „svjetlost na prosvjetljenje naroda“. „Vi ste svjetlost svijeta“ (Mt 5, 14), poručiti će nam i sam Isus tijekom svog govora na gori, da bi nam zatim preporučio: „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima“ (Mt 5, 16). Svijeće koje danas blagoslivljamo, a koje su ovom blagdanu dale naziv Svijećnica, trebaju nas prisjetiti svijeće koja je zapaljena na našem krštenju da bismo otkrili je li i kako još gori, te da bismo je, ako se ugasila, ponovo zapaliti, odnosno da bismo je, ako se na njoj skupilo previše voska koji guši svjetlost, očistiti ili, ako je stijenj postao prekratak, da bismo ga produžiti.
Budući da je danas i Dan posvećenog života htio bih spomenuti ulogu svjetiljki osoba posvećenog života, redovnika i redovnica, pa i nas svećenika, jer u starcu Šimunu koji „ponukan od Duha, dođe u Hram“ i proročici Ani koja je „postovima i molitvama danju i noću služila Bogu“ želim prepoznati svakog od nas. Nismo li i mi, svatko na svoj način i u svojoj ulozi, ponukani od Duha da dođemo u Hram da bi svima, svojim životom i životnim svjedočenjem ukazivali na Isusa Krista, „svjetlosti na prosvjetljenje naroda“, nismo li, zapravo, mi oni koji su, zbog posebnosti svog poziva, pozvani postovima i molitvama danju i noću služiti Bogu kako bismo s uvjerenjem, a ne samo zbog dužnosti, hvalili Boga „i svima koji iščekuju otkupljenje“ i kojima smo poslani, radosno pripovijedali o Isusu Kristu? Odgovor je pozitivan. Pa ipak, čini se da nas je sve manje. To se, to da nas je sve manje, događa s jedne strane zbog promjene mentaliteta našeg društva koje sve manje cijeni ljude poput nas i život koji mi predstavljamo. Nije to, međutim, sve. Postoji i druga strana. Draga strana je naš neautentični život kojim dajemo povoda za to da nas se sve manje cijeni. Ne živimo onako kako bi trebali živjeti, a trebali bismo živjeti kao oni koji svojim riječima i životom ukazuju na Isusa Krista, kao što je to činio starac Šimuna i starica Ana. Naša osnovna zadaća je vlastitim životom pokazivati Krista „svjetlost na prosvjetljenje naroda.“ Zadaća je to koja od nas svećenika i Bogu posvećenih osoba traži da u našoj svakodnevici – bez obzira koliko godina imamo i što u životu činimo, jesmo li redovnica ili svećenik, radimo li u kuhinji, praonici, na oltaru ili u ispovjedaonici – na temelju osobne vjere i susreta s Gospodinom i njegovim otajstvom, druge usmjeravamo, otvaramo im oči za otajstvo, pokazujemo im put prema Bogu i upozoravamo na životne poteškoće kojih ničiji život nije i ne može biti lišen. Izvršimo li tu zadaću uvjeren sam da će to ponovo promijeniti onaj pogled kojim nas gledaju drugi i da ćemo, bez obzira na sve protivštine s kojima se susrećemo, onda kad na nas dođe red i bez obzira hoćemo li tad biti stari ili mladi, jer to je nevažno, mirnije gledati na budućnost svojih zajednica i Crkve u cjelini i sa starcem Šimunom reći: „Sad otpuštaš slugu svojega (sluškinju svoju) Gospodaru, po riječi svojoj u miru! gledajući svojim očima onog zbog kojeg je Ana hvalila Boga i koga su gledale Šimunove oči, Isusa Krista „svjetlosti na prosvjetljenje naroda“ koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.
Možda bi ovdje moglo završiti današnje razmišljanje. Danas, međutim, ne slavimo samo Dan posvećenog života, nego i života uopće. Naime, već devetnaest godina se u ovoj prvoj nedjelji veljače obilježava Međunarodni dan života. To je pravi povod da bar nekoliko riječi kažemo i o toj, za naš narod, bolnoj temi. Hoće li to i ostati bolna tema ovisi o tome hoćemo li se mi, kao pojedinci i članovi tog naroda, svojim svakodnevnim djelovanjem prikloniti logici „kulture života“ ili ćemo i dalje biti zarobljenici „kulture smrti“ koja nas je i dovela do ovoga do čega smo došli, a ovo je samo prva faza našeg ponovnog nacionalnog nestajanja sa svjetske pozornice. Logika kulture života sastoji se u otvorenosti životu znajući da svaki ljudski život u ovaj svijet donosi puno nove, neponovljive radosti, ljubavi i topline, da svaki novi život ima u sebi moć mijenjati i obogaćivati druge živote, da svaki novi čovjek ostavlja svojim životom neponovljivi, originalni trag u ovom svijetu, da je svaki čovjek drugačija, autentična slika Božja. Logika kulture smrti, iza koje stoji bogatstvo sa snažnom propagandnom „mašinerijom“, velikim profitima i političkim utjecajem, život – osobito život nerođenih, starih i nemoćnih – ne smatra srećom i vrijednošću, nego zaprekom ostvarenju vlastitih ciljeva, a što za posljedicu ima osporavanje prava na život navodnim „pravom na izbor“ i „pravom na smrt“.
Primili smo dar života od Boga i svojih roditelja. Možda im nikad nismo rekli hvala. Ako nismo, danas je prava prilika da im to kažemo, da kažemo svoj veliki hvala Bogu i svojim roditeljima, kao i svima koji su pomogli našem dolasku na svijet, poput naših djedova i baka i svih onih koji su ih prethodili. Ne zaboravimo da su se naši roditelji mogli voditi i drugačijom logikom, logikom svijeta, logikom komotnost, ali i da to, hvala Bogu, nisu učinili. Reći hvala nije, međutim, dovoljno. Tom svom hvala, trebamo pridružiti svoj vlastiti dar. Dar života traži uzdarje. To uzdarje je život koji treba dalje darivati darivanjem one posebnosti koju je u ovaj svijet i vrijeme unio naš život i po kojoj su ovaj svijet i vrijeme postali bogatiji.