Svečanim koncelebriranim euharistijskim slavljem kojeg je u utorak 29. siječnja predvodio dubrovački biskup mons. Mate Uzinić proslavljena je u Dubrovniku 300. obljetnica stavljanja katedrale Gospe Velike u liturgijsku uporabu.
Rekavši kako Isus svojom obitelji proglašava sve one koji vrše Božju volju, biskup Uzinić je u homiliji istaknuo kako Isus ne isključuje iz tog odnosa svoju rodbinu, osobito svoju majku koja je primjer života usklađenog s vršenjem Božje riječi, nego „njihov odnos sa sobom uzdiže na jednu višu razinu.“ Naveo je primjere iz Isusovog života i Svetog pisma koji pokazuju da nova Isusova obitelj nije utemeljena na krvnoj povezanosti nego da je Isusovo opredjeljenje bilo „za Boga Oca i njegovu volju koja je za njega važnija od svega, kako od vlastite obitelji, tako i od vlastitog života.“ Na takav odnos Isus poziva i sve koji vjeruju u njega, da relativizirajući obiteljske veze i vlastiti život, te odnose uzdignu na višu razinu i otvori ih najprije prema Bogu „s čijom voljom smo pozvani usklađivati svoje života, a onda i prema drugima, svim ljudima koje prepoznajemo kao Božje sinove i kćeri, a svoju braću i sestre, bližnje, stvarajući nove veze, jače od onih obiteljskih.“
Biskup je dalje nastavio: „Ove nove veze koje nastaju, a koje nas vršenjem Božje volje povezuju s Bogom i bližnjima i od nas čine novu zajednicu, osposobljuju nas za razumjeti onu ljubav i žar s kojom su naši preci – sami teško pogođeni razornim potresom koji je razorio i njihove domove i ubio njihove bližnje, očeve i majke, braću i sestre, sinove i kćeri – uložili u izgradnju i uređenje ovog Božjeg doma. Po njima lakše razumijemo i onu radost s kojom su na današnji dan – tada blagdan sv. Franje Saleškog kojeg su nazivali ,odvjetnikom naše Republike’, u činjenici da sam imenovan dubrovačkim biskupom na njegov blagdan po novom kalendaru želim prepoznati znak da on to i dalje želi ostati ovom gradu i biskupiji – najprije sazivom Velikog vijeća, zatim svečanom procesijom, predvođeni knezom, Malim vijećem obučenim u najsvečanije crvene odore, kojom je nadbiskup Andrija Roberti u novu katedralu unio Presveti oltarski sakramenat, a bili su uneseni i drugi simboli našeg Grada, moćnik sv. Vlaha i sliku Gospe od Porata, nakon čega je uslijedila svečana euharistija tijekom koje je nadbiskup blagoslovio katedralu – posveta nije bila moguća jer nije bio dovršen glavni oltar – na kojoj je ispjevan svečani Te Deum, a zatim i četrdeset satno klanjanje uz svečanu zvonjavu zvona i topovsku pucnjavu. Vjerujem da je taj dan u gradu, a i u cijeloj dubrovačkoj biskupiji, bila opća radost jer nije tu bila riječ o bilo kojoj crkvi nego o katedrali, središtu života cijele mjesne Crkve, glavi i majci svih crkava u biskupiji, mjestu na kojem se jedna biskupija, tad nadbiskupija, okuplja oko svoga biskupa, tada nadbiskupa, koji je bio i ostaje prvi učitelj i liturg, vidljivi znak jedinstva mjesne Crkve i njezine povezanosti, po dioništvu u biskupskom zboru na čelu s papom, s općom Crkvom.“
Govoreći o zaslužnima za izgradnju katedrale dubrovački biskup je izdvojio Stjepana Gradića. O njemu je rekao: „Taj svećenik i diplomat, a uz to i mnogo drugoga pozitivnog što ga svrstava među najzaslužnije i najpoznatije sinove ovoga grada, zaslužio je zbog svoga doprinosa obnovi ove katedrale i razrušenog grada naslov ‘Obnovitelj našega Grada i slobode’. Sretna je okolnost – ili to nije tek samo okolnost – da ove godine slavimo 400 godina od njegovog rođenja i 330 godina od njegove smrti, tako da se njegova proslava 300. obljetnice ove katedrale i njegova proslava stapaju u jednu jedinstvenu proslavu. Čudni su i veličanstveni putovi Gospodnji!“
Biskup je također potaknuo vjernike da se bolje povežu s Isusom vršenjem volje Božje „koja relativizira sve naše odnose, čak i one najmilije, da bi ih uzdignula na višu razinu,“ te izrazio nadu da će „nam naši preci koji su pokazali svojim odnosom prema ovoj katedrali i u njoj nam ostavili znak i obvezu, biti poticaj i primjer kako to činiti.“ „Jedino to može značiti da će ono što baštinimo i što je, priznajmo to, učinilo ovaj Grad takvim da mu se divimo i da ga volimo, a čemu je ova katedrala jedan od reprezentativnijih znakova, ostati prepoznatljivo i budućim generacijama, našoj djeci, sinovima i kćerima do kojih nam je stalo, ali koje ne možemo pretpostaviti niti pretpostavljamo Bogu, nego ih u svojoj povezanosti s Bogom, ljubimo na jedan nov, dublji i viši način, način koji ne isključuje druge, nego im se otvara u Božjoj ljubavi jer ,nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!’“
Na kraju mise otpjevan je „Zaziv Duhu Svetomu“ s obzirom da je ovim danom započela Godina dubrovačke katedrale, a katedralni župnik dr. don Stanko Lasić predstavio je program proslave te godine. Također je pročitao povijesni dokument koji se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku, a riječ je o dijelu Zapisnika Vijeća umoljenih, koji govori o planiranju blagoslova nove katedrale i svečanostima koje treba organizirati.
Obnovljena katedrala Svete Marije Velike blagoslovljena je u nedjelju 29. siječnja 1713. godine, na blagdan sv. Franje Saleškog, „odvjetnika naše Republike“, u vrijeme dubrovačkog nadbiskupa Andrije Robertija iz Salerma. Prijašnja romanička katedrala stradala je u potresu 1667. Godine. Pet godina nakon potresa, zaslugom opata Stjepana Gradića, počela je izgradnja nove barokne katedrale na istom mjestu koja je trajala više od 40 godina.
Angelina Tadić