RAZGOVOR S MAJOM IZ PETRINJE
Cerebralna paraliza me ne sputava u stvaralaštvu
U tjednu nakon Uskrsa Obiteljsko savjetovalište Dubrovačke biskupije posjetila je Maja Latinčić, prekrasna 21-godišnja djevojka vedrog duha, iz Petrinje. Mnogi ljudi posjete Dubrovnik no ovaj posjet je bio po mnogo čemu izuzetan. Maja je djevojka koja se kreće pomoću invalidskih kolica i ovdje je stigla zahvaljujući podršci i ogromnoj ljubavi svoje obitelji. Razlog njezinog posjeta velikim dijelom bio je susret s voditeljicom Obiteljskog savjetovališta Dubrovačke biskupije Silvijom Sokal Gojavić, s kojom Maja od potresa u Petrinji održava online psihološka savjetovanja. Nije joj bilo teško prijeći sve te silne kilometre da bi je upoznala bez virtualnih posrednika nego onako neposredno, uživo.
Majo, molim te, predstavi nam se.
Maja: Ja sam Maja Latinčić, imam 21 godinu i imam cerebralnu paralizu. U invalidskim sam kolicima od rođenja. Dolazim iz nažalost potresom pogođene Petrinje, ali utjehu u tom svom crnilu grada mi daje pisanje. Uz pomoć asistentice pišem mnoge pjesme i priče. Trenutačno radim na jednom romanu za mlade. Inače, jako volim španjolski jezik. Pričam uz to i engleski i nešto malo njemačkog jezika, a dosta razumijem i talijanski jezik.
Završila sam Opću gimnaziju u Petrinji. Poslije gimnazije nisam još upisala fakultet, u postupku sam odlučivanja. Odlučila sam se za studiranje španjolskog jezika i književnosti, ali pošto je španjolski jezik dvopredmetni studij moram još razmisliti koji bi drugi jezik uzela uz španjolski.
Obitelj mi je zbilja velika potpora u svemu što radim, uvijek podržavaju moje aktivnosti. I ovo putovanje do Dubrovnika smo realizirali uz veliki trud moje obitelji, uz moju veliku želju da ovdje dođem, pogotovo radi Silvije. Imam dva brata: brata blizanca i jednog mlađeg brata, koji je nedavno navršio 18 godina.
Kako si došla u kontakt s Obiteljskim savjetovalištem Dubrovačke biskupije i našom psihologinjom Silvijom?
Maja: Naše upoznavanje dogodilo se preko Maje Jakšić, osobe koju ja zovem svojim ”splitskim anđelom” koji mi je na neki način otvorio svijet. Maju je naš župnik u Petrinji predstavljao na misi i rekao da je iz Splita te da je došla pružati psihološku pomoć nakon potresa, a putem projekta Caritasa iz Linza koji je omogućio da ona, kao psihoterapeut, djeluje na terenu. Javila sam joj se iza mise i tako je sve krenulo. Spojila me sa svojom kolegicom Silvijom, s obzirom na to da se Obiteljsko savjetovalište Dubrovačke biskupije, čija je ona voditeljica, stavilo na raspolaganje za online razgovore i psihološka savjetovanja osobama s potresom pogođenog područja.
Sa Silvijom sam jako otvorena, stvarno pričamo i o intimnim temama i ničeg me nije sram pred njom. Imam totalno povjerenje u nju i ti razgovori mi jako puno znače.
Možeš li nam ispričati nešto više o svojem romanu u nastajanju?
Maja: Roman trenutno ima radni naslov,a pisan je u dva rokovnika na način da ja diktiram mojoj asistentici, pošto ne mogu pisati s rukama. Moramo prvo svih 300 stranica pretipkati na laptop, pa onda dati na lekturu i naći izdavača. Izgubila sam dosta teksta romana. Sve je bilo pretipkano na starom laptopu, koji mi se pokvario i čitava građa je izgubljena. Sad se sve mora ponovno prepisivati. Puno prepreka, ali sve će se to riješiti. Bit će to ipak dobro.
Radnja romana odvija se u Splitu, u 1980-im godinama. Pisan je u formi dnevnika.
Pomoć mi je obećala moja Udruga osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije. I od njih imam zbilja veliku potporu u svemu. Počela sam pisati već sa 6 godina uz pomoć moje logopedice iz Udruge. Ona mi je otvorila svijet stvaralaštva, a to se onda samo nastavljalo dalje i nadograđivalo. 2010. godine sam, također uz pomoć moje Udruge, izdala slikovnicu koju su ilustrirali ostali članovi udruge. Zove se ”Čarobne priče i slova ima Mala kuća ova”.
Našem razgovoru pridružila se i psihologinja Silvia.
Silvia: Maja je posebna, cura koja fascinira. Jako je direktna.
Maja: Željela bih reći koliko meni znači ovo pričanje sa Silvijom, jer je, na neki način, ona moj ispušni ventil. Sve joj mogu reći i pitati je za savjet. Puno sam opuštenija nego sam bila prije.
Silvia: Maja me fascinirala jednom prigodom. Završila je gimnaziju, a sada želi upisati fakultet: španjolski i još se dvojimo koji drugi jezik. Zbog toga što bi, ako bi studirala u Zagrebu, to iziskuje puno prilagodbe, odlazak i njezine mame kao pomoći s njom u novi grad, Maja je razmišljala i o opciji studiranja online. Jedan dan je sjela na telefon i zvala sva moguća sveučilišta u Španjolskoj i sve na španjolskom jeziku pitala imaju li online programe studiranja. Pričala je apsolutno sve na španjolskom.
Maja: Nažalost, oni imaju nešto izbora online studiranja španjolskog, ali ne odgovaraju mi njihovi uvjeti. Ili traže poznavanje francuskog, kojeg ja ne znam, ili traže višu razinu španjolskog, C1, a ja sam sada završila B2. Ipak sam se onda odlučila za Filozofski u Zagrebu.
Kakav je život u Petrinji za osobu s invaliditetom, pogotovo nakon potresa?
Maja: Život u Petrinji nije lak, pogotovo meni kao osobi u kolicima. I prije potresa su u Petrinji bile svugdje rupe na cestama, gdje kolica nisu mogla lijepo proći. ”Rupe su naša posebna turistička atrakcija! Sad ćemo se barem odmoriti od rupa!” – šali se moja asistentica. U Petrinji je pristup invalidima jako težak. Moja srednja škola kao i osnovna su imale stepenice, pa sam ja bila osuđena na jednu učionicu i još par onih koje su u prizemlju. U knjižnicu nisam mogla ni u osnovnoj ni u srednjoj.
Potres je bio 29. 12. 2020., a Petrinja je i dalje u kaosu. Središta Petrinje nema, razrušena je i moja srednja škola koju sam svom srećom završila 2019. godine, prije svega ovog ludila. Imamo doslovno jedno cijelo kontenjersko naselje gdje su ljudi koji su izgubili svoje domove i nažalost slabo se gradi i nikako da se pokrene nešto.
Ipak, htjela bih ljudima poručiti da svi trebaju slijediti primjer Petrinje i uvijek naći snage u svemu, da se izdignu iz pepela. Kad misle da je najteže, da ne možeš dalje, da ima nažalost još puno gore.
Što misliš, nakon razgleda i obilaska grada Dubrovnika, o pristupu objektima osobama s invaliditetom?
Maja: Prvo, zahvalna sam Silviji koja mi je bila kao vodič Dubrovnikom i stvarno vam je Dubrovnik lijep. Možete slobodno napisati da mi se Dubrovnik sviđa više od Splita. Idući roman bi mogao biti o Dubrovniku, sada znamo gdje će biti radnja.
Sretna sam što sam kao osoba s invaliditetom mogla bar doći na Stradun, ali sam tužna što Dubrovnik nije baš prilagođen. Pozvala bih ljude da moraju više razmišljati o osobama s invaliditetom i sve prilagoditi svima. Npr. u Rimu kad sam bila, tamo je sve prilagođeno i stare građevine imaju rampu. Zamolila bih vaše političare i sve političare u Hrvatskoj da konačno počnu razmišljati da su osobe s invaliditetom tu oko nas i da mi isto imamo potrebu posjetiti sve kao što imaju i ljudi bez ikakvih poteškoća. Dok političari ne počnu razmišljati na taj način, nažalost se neće ništa promijeniti. Ja bih molila vaše političare da u budućnosti probaju Dubrovnik više prilagoditi. Ako je itko zvijezda turizma, to je Dubrovnik. Sramota je što ima tako malo prilagođenog. Teško smo našli i parking za osobe s invaliditetom. Čini mi se da trenutno postoji jedan jedini WC koji je prilagođen za osobe s invaliditetom, koji je do Uskrsa bio zatvoren, a radi sada samo do 17 sati. Od svih crkava jedino ima pristup u Katedralu. Ne znam kako se osobe u Dubrovniku snalaze s kolicima.
Maja, možeš li za kraj ovog razgovora uputiti neku poruku našim čitateljima?
– Život s invaliditetom je kao vožnja bicikla: ide, samo moraš nekad jače gurnuti.
Razgovarala: Tereza Buconić
Fotografije: Obiteljsko savjetovalište Dubrovačke biskupije