Evanđelist Marko nam u ovoj prvoj nedjelju došašća i prvoj nedjelji nove liturgijske godine nudi poziv koji se naslanja na pozive Matejevih evanđelja posljednjih nedjelja liturgijske godine. To je poziv na bdijenje i budnost. U želji da naglasi i da nam približi potrebu bdijenja i budnosti, Isus se poslužio slikom iz svakodnevnog života koju je Marko svojim evanđeljem prenio i svima koji će postati Isusovi učenici: ‘Čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovijedi da bdije’. Ovo prenošenje poziva na budnost i bdijenje svim učenicima osobito naglašava posljednja rečenica današnjeg evanđelja: ‘Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!’ Među ovim ‘svima’ nalazimo se i mi, kao što su se nalazile i generacije kršćana prije nas i kao što će se, nadam se i vjerujem, naći generacije kršćana nakon nas.
Isusova prispodoba odnosila se najprije na njegov skori odlazak. On je čovjek koji polazi na put – put je to muke, smrti i uskrsnuća – ostavljajući svoju kuću na upravu slugama sa zadaćom da se o njoj brinu. Učenici nisu shvatili ozbiljno ovaj Isusov poziv na bdijenje i budnost. Nastavljajući evanđelje koje smo pročitali Marko nas izvješćuje da dva dana kasnije bijaše Pasha tijekom koje će Isus biti uhićen i predan. A učenici spavaše! On ih triput poziva da bdiju i triput ih pronalazi pozaspale. I tad im kaza: ‘Samo spavajte i počivajte! Gotovo je!’ Srećom učenici su se probudili. Probudilo ih je uskrsnuće. Dana im je nova prilika i oni su je kvalitetno iskoristili, otvoreni Duhu Svetomu i njegovom djelovanju. I ostali su budni sve do kraja. Plod njihove budnosti je i ovo evanđelje. Po tom evanđelju koje se nastavilo navješćivati ‘svima’ plod smo također mi i naša vjera.
Isusova prispodoba o dolasku nije se odnosila samo na taj odlazak, nego se odnosila i na sve njegove buduće dolaske. U skladu s ovim prispodobu možemo shvatiti kao Isusovu poruku upućenu svim ljudima, ali je možemo promatrati i kao poruku upućenu isključivo nama kao kršćanima u našoj posebnosti.
Isusova poruka kroz prispodobu svim ljudima je poruka da je Bog gospodar svega stvorenoga. Sve što jest njegovo je djelo, njegova ‘kuća’. On nam ju je ostavio da njom mudro i odgovorno upravljamo do njegovog povratka. Misleći na ovo Izaija kliče u prvom čitanju: ‘Gospodine, ti si naš otac, mi smo glina, a ti naš lončar – svi smo mi djelo ruku tvojih’. Uistinu, sve što jesmo i imamo njemu pripada, a nama je povjereno. To od nas zahtjeva budnost i vjerno upravljanje s povjerenim u skladu s Božjom voljom. Zaboravimo li ove dvije činjenice – da mi nismo gospodari ni sebe, ni ičeg oko sebe i da smo i sobom i svim oko sebe dužni upravljati u skladu s Božjom voljom – u ‘kući’ koja nam je povjerena će vladati nered. A gospodar može bilo kad, pa i u ovom trenutku, doći i od nas zatražiti račun o našem upravljanju. U ozračju ove dimenzije možemo promatrati na naš odnos prema zemaljskoj domovini što uključuje i poziv da slijedeće nedjelje ne stojimo skrštenih ruku nego da savjesnim sudjelovanjem u političkom životu ove zemlje i parlamentarnim izborima pokušamo nešto napraviti, vodeći računa o kršćanskim vrijednostima i osobito Božjoj volji kad su u pitanju ljudska prava, poštivanje života i ljudskog dostojanstva, pravo obitelji, odgoj mladeži za vrednote i sl.
Specifično naša kršćanska poruka vidi u Isusu gospodara iz prispodobe. A u Crkvi njegovu kuću. Da, Isus je gospodar, Crkva je njegova kuća, a mi kršćani – svatko na svom mjestu i u svojoj ulozi – sluge kojima je Isus svoju Crkvu ostavio i povjerio da njom upravljamo. I pitanje nad pitanjima koje svatko od nas sebi može postaviti je pitanje: Kako ja, u onoj ulozi koju imama u Crkvi, vršim ulogu upravljanja koja mi je povjerena? Iz odgovora na to pitanja proizlazi i odgovor bili me, ne hoće li me sutra, nego bili me danas, gospodar kuće našao budna i spremna da dođe.
Gospodinova nakana nije prestrašiti nas. I ne bi mu bilo drago da nas iznenadi i pronađe pozaspale. Baš zato se svakog dana, a posebno u jakom vremenima liturgijske godine poput došašća, ponovo vraća u svojoj riječi, sakramentima, u braći i sestrama, osobito onima koji su najpotrebniji. Budi nas on, posvješćujući nam svu relativnost ovozemaljske stvarnosti koju je svojim potpunim poniženjem uzdigao do nebeskih visina, u svim našim iskušenjima, bolestima, nesrećama, potrebama i poteškoćama., Uz svu tragediju i često neshvatljivu bol koju sa sobom nose, one su milosno vrijeme, Gospodinov način da nas u našem nesavršenom svijetu opterećenom grijehom i njegovim posljedicama probudi kao što je to triput radio učenicima u Maslinskom vrtu, kako bi nas, kao i njih, pronašao budne kad konačno dođe i kaže: ‘Gotovo je!’, bilo za nas osobno, bilo za svijet koji poznajemo.
‘Bdijte … jer ne znate kad će se domaćin vratiti. … Što da vam kažem: Bdijte!’ Od nas se traži budnost koju možemo imati samo ako ostanemo neraskidivim vezama Duha Svetoga povezani s drugim članovima Crkve i po Crkvi s Isusom Kristom, našim Bogom i gospodarom svega. Njega smo prošle nedjelje proslavili kao kralja i gospodara svemira. Njega ovim Došašćem iščekujemo u Božiću koji je pred nama. On je onaj koji će doći na kralju vremena. Ma on je onaj koji će nas – kako nas uči sv. Pavao u drugom današnjem čitanju – ‘učiniti postojanima do kraja’.