Nakon što je uspio prvog čovjeka, Adama i Evu, ‘navući’ na grijeh, otpočelo je neprijateljstvo između Zloga i čovječanstva: „Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvoga i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu“. I to neprijateljstvo traje u prostoru i vremenu. I Zli uvijek bira sredstva za koja drži da će mu najlakše pomoći u ostvarenju njegovog plana, a taj plan je zavaditi i što više udaljiti Boga i čovjeka, čovjeka i Boga. U toj trajnoj borbi Zloga da privuče čovjeka na svoju stranu i udalji ga od Boga koji je izvor, ali i konačni smisao čovjekovog postojanja, Bog čovjeka nije ostavio sama, nego mu, poštujući njegovu slobodu i pravo drugačijih izbora, na različite načine pokušavao pomoći. Sažetak tih Božjih pokušaja sadržava povijest spasenja koja nam je opisana u Bibliji. Vrhunac te povijesti spasenja događaj je Isusa Krista u kojemu je Bog i osobno postao dionik naše povijesti, postavši nam u svemu sličan osim u grijehu. Ta njegova sličnost s nama u svemu osim u grijehu očitovala se i u kušnji. Premda su nam poznatije one pustinjske kušnje koje su se dogodile nakon četrdesetodnevnog posta, to nije bio jedini put da je đavao kušao Isusa. Kušao ga je i mnogo puta na drugačije i lukavije načine, služeći se razno raznim sredstvima. I činio je to sve do onoga: „Spasi sam sebe, siđi s križa!“ (Mk 15, 30). Govorim to stoga što mi se čini da se i današnje evanđelje, premda evanđelist to ne kaže, sastoji od kušnji. I ovaj put su to tri kušnje kojima Zli na tri različita načina, opisana kroz tri različite situacije, pokušava Isusa spriječiti u izvršenju poslanja kojemu je povjerio Otac.
Najprije se ta kušnja očitovala u ponašanju Isusove rodbine koja ga je smatrala psihički poremećenim i pokušala obuzdati jer se potpunosti posvetio propovijedanju i činjenju dobra nepoznatim ljudima, a zanemario svoje drvodjeljsko zanimanje i svakodnevne obveze. Govorilo se: „Izvan sebe je!“ Zli je uspio upotrijebiti Isusovu rodbinu, pretpostavljam, koristeći ogovaranja u stilu onog Krležinog Jeruzalemskog dijaloga: „S dangubama pije; za njim idu sami bokci, slijepci i ribari, a sad je stao i djecu da nam kvari. Već su i prijave stale da protiv njega policiji stižu. Pazite dobro, gospa, taj će dečko svršiti na križu!“, da bi im probudio sram zbog njegovog neobičnog ponašanja i, možda, strah za njegovu budućnost. Nakon što nije uspio u svom naumu s rodbinom Zli se koristi zavišću pismoznanaca. Oni pak zavedeni, opet pretpostavljam, njegovom sugestijom da će ga ukloniti i biti ponovo oni koje se sve pita, čine grijeh za koji Isus kaže da „nema oproštenja dovijeka“. Taj grijeh, hula protiv Duha Svetoga, nije oprostiv ne zato što ga Bog ne bi htio oprostiti – “Vrata vjere” (Dj 14, 27) koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena“, poručuje nam Sveti otac Benedikt XVI. na početku apostolskog pisma kojim proglašava godinu vjere – nego zato što se oni koji griješe tim grijehom svjesno i slobodno opredjeljuju za zlo i Zloga, proglašavajući zlo dobrim, a dobro zlim: „Belzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle“. Konačno, nakon što ni ovo nije uspjelo, Zli ponovo koristi rodbinu, ovaj put među njima se nalazi i Isusova majka, a koristi ih sa sasvim razumnim zahtjevom da ga susretnu i budu s njim: „Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!“ Nema ništa loše u tom zahtjevu, ali biti s njima znači odustati od svoga poslanja, prestati propovijedati i činiti dobro drugima. Zanimljiv je Isusov odgovor na ovaj zahtjev: „’Tko je majka moja i braća moja?’ I okruži pogledom po onima što su sijedjeli oko njega u krugu i kaže: „Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju on mi je brat i sestra i majka!“, jer Isus tim potvrđuje da ono što traži od drugih, a traži odricanje od obiteljskih veza i stavljanje njega na prvo mjesto, i sam čini. Možda nam se Isus čini pomalo grub prema vlastitoj majci, ali uvjeren sam da je i ona bila uključena u pogled koji je kružio po okupljenom mnoštvu, jer tko je više od nje bio poslušan volji Božjoj i upravo po toj poslušnosti Božjoj volji postao Isusov „brat i sestra i majka“. „Marija je – govorio je sv. Augustin – blaženija po tom što prihvaća Kristovu vjeru, nego što začinje Kristovo tijelo“ (De s. virg. 3, 3).
Ono što me je u današnjem evanđelju osobito pogodilo sposobnost je Zloga da se okoristi onima koji su nam najbliži, da bi nas odvratio od onoga plana koji Bog ima s nama. To se jasno očitovalo u Adamovom slučaju: „Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo“. To je jasno vidljivo u Isusovom slučaju i onom „Dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: ‘Izvan sebe je!’“, pa i u onom kasnijem: „I dođu majka njegova i braća njegova“. Isusa su smatrali ‘izvan sebe’ jer se nije zanimao za sebe i svoje potrebe, nije ga bilo briga za vlastiti ugled i vlastito zdravlje. Bio je ‘izvan sebe’ jer u svom životu nije želio ostvariti vlastite planove nego volju Očevu koja je od njega zahtijevala dar sebe do kraja, sve do smrti, smrti na križu. Mislimo li da je ovo prošlost? Nažalost nije. Ova sposobnost Zloga da iskoristi one koji su nam blizu, članove naše obitelji, one s kojima živimo i koje volimo, da nas odvuče u grijeh ili, još češće, udalji od onoga plana koji Bog ima s nama, u našem vremenu dobiva dodatno na značenju. Ovo se na različite načine, iz godine u godinu sve drastičnije, ponavlja svaki dan. Čak se i među onima koji se ispovijedaju kao praktični kršćani nađe dosta onih kojima se čini pomalo ludim živjeti u skladu s Kristovim planom i u svemu slijediti Božju volju. Koliko se puta ova situacija ponavlja u slučaju onih koji se žele posvetili potpuno Kristu i njegovom poslanju u svećeničkom ili redovničkom životu, a kojima njihovi rođaci i prijatelji, očevi i majke, s uvjerenjem ponavljaju onu sugestiju Zloga: „Izvan sebe je!“ I mnogi su koji se nisu usudili i ne usuđuju Kristu odazvati, jer ih u tome priječe njihovi najbliži!
Zamolimo Gospodina da nas od toga oslobodi i da naše misli usmjeri prema svojoj budućnosti, da bismo s pogledom na njegovu budućnost mogli odoljeli nasrtajima Zloga i njegovim namjerama da i nas iskoristi u ometanju planova koje Bog ima s drugima, ali i da bismo sami odoljeli napasti kojom nas Zli preko drugih, možda upravo onih koji su nam najbliži, pokušava omesti u izvršavanju onog plana koji Bog ima s nama. I znajmo da „malenkost naše časovite nevolje donosi … obilato, sve obilatije, breme vječne slave“ jer „ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima“ koji smo u grijehu prvog čovjeka, prvog Adama, izgubili, a u uskrsnuću novog čovjeka, novog Adama, ponovno stekli. „Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i … uza se postaviti.“ Amen.