Obično se Isusov život prije krštenja na Jordanu i javnog nastupa naziva skrovitim razdobljem. Sudimo li prema današnjem evanđelju i komentaru Isusovih suvremenika, to razdoblje nije bilo skrovito: „Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sad govori: Sišao sam s neba?“ Kad kažem da nije bilo skrovito onda mislim na to da je i Isus, kao i drugi, otvoreno pripadao određenoj obitelji, brinuo se za njezine potrebe, da je i on radio svoj posao, radovao se, smijao, pjevao, plesao…, ali ponekad i žalostio, plakao, šutio… I po svemu tome, svakodnevnom i uobičajenom, po svemu tome što nije bilo skrovito njegovim suvremenicima bio je prepoznavan kao „Isus, sin Josipov“. I baš to je, to da je bio sasvim običan, smetalo njegovim suvremenicima u onim trenucima, a jedan od njih je i današnje evanđelje, u kojima im je želio objaviti i onu drugačiju stranu sebe. Onima koji su ga poznavali u njegovoj običnosti, nije bilo lako prihvati ga i u njegovoj neobičnosti. To je drama nevjere i odbacivanja Isusa na koju upozorava današnje evanđelje: „Nije li to Isus, sin Josipov? … Kako sada govori: ‘Sišao sam s neba’?“ i koja se, u ovomu ili onomu obliku, trajno ponavlja. Isusovi suvremenici, oni koji su poznavali Isusa kao čovjeka, nisu u Isusu mogli prihvatiti novu stvarnost koja se u njemu počela očitovati po onomu što je činio i po onom što je govorio. Zato će, čut ćemo to za koju nedjelju, napustiti Isusa uz riječi: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“ Taj njihov odlazak i riječi Isus će iskoristiti da bi i onim svojim najbližim učenicima koji su ostali uputio pitanje: „Da možda i vi ne kanite otići?“
Događaji poput današnjeg u kojemu Židovi odbacuju Isusa zbog njegove običnosti nisu nam preneseni da bismo osudili Židove – što se nažalost u povijesti znalo događati i što je imalo katastrofalne posljedice koje nije lako shvatiti – nego zato da se mi u svojem susretu s Isusom, a i nama se lako može dogoditi da nam on postane sasvim običan, ne bismo sami pretvorili u ‘Židove’, tj. one koji Isusu ne vjeruju i Isusa odbacuju. To nam se možda ne događa kad je u pitanju istina da je Isus ‘sišao s neba’ prije dvije tisuće godina, ali se, uvjeren sam, događa kad je u pitanju Isusovo ‘sišao s neba’ danas u Crkvi, u njezinom autentičnom navještaju vjere i morala, u sakramentima, braći i sestrama itd. Važno je ovo shvatiti jer se Isus svojim evanđeljem ne obraća deklariranim nevjernicima, agnosticima ili ateistima, tj. onima koji zbog nama nepoznatog razloga od Oca nisu privučeni Isusu – Isus će, uvjeren sam, naći način da i do njih stigne u svom božanskom milosrđu – nego se obraća nama, nama koji često mislimo da da vjerujemo i tako se izjašnjavamo, ali u svom odnosu prema njemu, njegovoj riječi, njegovoj božanskoj skrovitosti koju bi trebali prepoznati i u njegovoj ljudskoj običnosti u svojoj svakodnevici, tako ne živimo. Kad kažem ovo ne živimo, onda ne mislim samo na one koji su bilo Kristovi i onda su se potpuno udaljili od Krista ili one koji na misu dođu jednom ili dvaput godišnje, nego i na sve one koji se, a većina nas je takvih, nisu potpuno stavili na raspolaganje Kristu, tj. sve one koji kažu da u Krista vjeruju, a ne vjeruju Kristu.
Ovo vjeruju Kristu, a ne tek u Krista, specifičnost je koju Krist zahtjeva od onih koji su njegovi, a ona znači u potpunosti se, bezuvjetno i s povjerenjem, njemu predati, prihvaćajući sve ono što je on govorio i činio i što, u pitanjima vjere i morala, nastavlja govoriti, a u po sakramentima i djelima ljubavi, nastavlja činiti po svojoj Crkvi. Vjerovati ovako znači imati pouzdanje u to da Bog djeluje onako kako je obećao i onda kad se nama čini da to i nije tako, vjerovati da nam neće suditi po našim djelima, nego po svom milosrđu i Isusovim zaslugama na križu. Vjera je to koje nam otvara pogled prema stvarnosti koju još ne možemo vidjeti, ali je možemo naslutiti i koja nas čini ovisnim o Bogu i njegovoj volji, jer tako vjerujući znamo da je ono što Bog želi za nas najbolje, mnogo bolje od onog što mi sami sebi možemo poželjeti. Iz ovoga proizlazi ono: „Budi volja tvoja“. Vjerovati, dakako, znači i svoj život prilagoditi onome što vjerujemo, uskladiti ga sa željom onoga kojemu vjerujemo, jer se u protivnom naša vjera može svesti na ideologiju, teoriju, osjećaj, a vjera nije ništa od toga. Radije bih je usporedio s kockanjem uz jednu razliku, a ona je u tome što u kockanju dobivaju rijetki, a u vjeri dobivaju svi. Da bi se u vjeri postigao željeni zgoditak ona, slično kao i kockanje, treba biti povezana s odricanjem. Moramo uložiti da bi dobili. O kakvom je ulogu, odnosno odricanju, riječ tumači sv. Pavao pišući Efežanima kakvi bi trebali biti oni koji vjeruju. Od njih bi, veli on, trebala biti daleko „svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću“, a oni bi trebali biti „dobrostivi, milosrdni“, oni koji praštaju „jedni drugima kao što Bog u Kristu nama oprosti“, tj., oni koji hode u ljubavi, kao nasljedovatelji Božji i djeca ljubljena.
Vjerovati, a svoj život ne prilagoditi onom kojemu vjerujemo ulažući sebe i sve svoje na njegovu kartu, značilo bi žalostiti ‘Duha Svetog, Božjega, kojim (smo) opečaćeni za dan otkupljenja’. Jesmo li među onima kojima se to događa? Jesmo ako svojom neodlučnošću, lošim ili nedostatnim ulaganjima na pravu kartu, kartu vjere Isusu Kristu, Duha Svetoga kojim smo opečaćeni – sjetimo se dana svoje krizme – svojoj vjeri dozvoljavamo da se začahuri u naše tradicije, u ono što je oduvijek bilo ili ono što mi osobno mislimo da bi trebalo biti ili što se nama osobno sviđa, a nismo ako je naša vjera više od vjere u Isusa Krista od kojeg nešto očekujemo i kojeg pokušavamo prilagoditi sebi i svojim sebični prohtjevima, ako je naša vjera vjera Isusu Kristu, potpunog pouzdanja u njega i predanja njegovoj volji. Tada, bez obzira što nam se zbog životnih poteškoća Bog ponekad čini daleko, a ono što Isus govori nestvarnim – i danas je to kao i jučer govor o kruhu života koji je s neba sišao da bi onaj tko ga bude jeo, a ovo jeo znači i živio u skladu s logikom tog kruha koji se lomi i dijeli, živio uvijeke – mi nećemo biti oni koji mrmljaju i sumnjaju u Isusa – mi kršćani koji mislimo da ga poznajemo smo najviše u takvoj opasnosti – nego ćemo biti oni koji mu prilaze s vjerom i povjerenjem, oni koji s vjerom i pouzdanjem sudjeluju i u svakoj euharistiji jer s vjerom prihvaćaju ono povijesno Kristovo silaženje među nas, ali i ovo nadpovijesno Kristovo silaženje među nas u kruhu života, silaženje koji omogućuje svima koji ga s vjerom blaguju da se izdignu iz poteškoća i očaja sadašnjosti i poput Ilije krenu naprijed, krenu u susret s Gospodinom, krenu u vječni život znajući da Isusove riječi nisu tek prazne fraze i da doista: „Tko vjeruje, ima život vječni“.