Evanđelje o ozdravljenju gluhog mucavca je oduvijek u Crkvi bilo tumačeno kao proces rasta u vjeri. Zbog toga je uveden i u slavlje sakramenta krštenja obred Effeta! u kojemu služitelj obreda, dotičući uši i usne krštenika, izgovara sljedeće riječi: Gospodin Isus, koji je dao gluhima sluh a nijemima govor, udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca. Na temelju današnjeg evanđelja moguće je izdvojiti tri razine tog procesa rasta u vjeri, a njima bismo mogli pridodati i četvrtu razinu koja nije slijedeća na ljestvici nego je, kao i u ovom evanđelju, negdje sa strane, nevidljiva, ali ipak prisutna.
Prva razina procesa rasta u vjeri je razina gluhog mucavaca kojemu se nakon Isusove intervencije otvoriše uši i razriješiše spone jezika te stade govoriti razgovijetno. Svi smo u jednom dijelu našeg života bili na toj razini. Nas su donosili i za nas tražili Isusovu intervenciju. Jesmo li nadišli tu razinu, tj. je li naša vjera na razini gluhog mucavaca, onog koji ne čuje jer svojim ušima ne prima Božju riječ i ne može govoriti jer tu Božju riječ ne može, a kako će ako je nije niti čuo makar mu je bila govorena, ispovijedati na hvalu i slavu Boga Oca? Bojim se da se velika većina današnjih mladih kršćana zaustavila ovdje!
Druga razina procesa rasta u vjeri je razina mnoštva koje je Isusu donijelo gluhog mucavca i koje Isusa moli da na nj stavi ruku. To je razina svih onih kojima vjera nije postala osobno uvjerenje, koji vjeruju, jer to je jednostavno tako i tako treba biti. To je razina tradicionalne, vjere zbog toga što smo rođeni u određenom kršćanskom ozračju, što svi vjeruju pa je normalno da vjerujemo i mi, što svi donose djecu na krštenje, pa je normalno da to činimo i mi, što svi idu na prvu pričest i krizmu, pa je normalno da smo i mi na pričesti i krizmi, što se svi vjenčaju u crkvi pa ćemo i mi. Razina je to svih onih koji mole, ali čija molitva ne ide dalje od prosidbene molitve, svih onih koji lete iz ovog svetišta i mjesta ukazanja do onog svetišta i mjesta ukazanja, od ovog molitelja do onog molitelja, onih kojima se nerijetko dogodi da dožive razočaranje u svojoj vjeri ako Bog ne učini onako kako su oni htjeli i sebi zamišljali. Dakako, odgovornost za takvo stanje je velikim dijelom i na nama svećenicima. Ne znam sjećate li se one scena iz epizode u seriji “Malo misto”, kada je don Karmelo uskliknuo: “Gospodine, kada me budeš pitao – Pastiru, gdje je tvoje blago, ja ću ti odgovoriti: Koze i jarce si mi dao, koze i jarce ti vraćam.” Slično bi mogli reći i mnogi drugi svećenici s pastoralnim iskustvom, ali i mnogi roditelji kad je riječ o njihovoj djeci. Pri tom se zaboravljamo upitati što smo mi učinili da stvar bude drugačija, da naše vjernike probudimo, da našu djecu doista dovedemo Kristu da bi i oni vjerovali. Nije li razlog što su nam vjernici i djeca takvi i što im je vjetra ostala na toj razini u tome što smo i mi, mi svećenici, roditelji, stariji vjernici, takvi kakvi jesmo i što je naša vjera također ostala na razini tradicije, što se previše bavimo i zanosimo vanjštinom, dojmom kojeg ćemo ostaviti, a zaboravljamo na nutrinu, na bit? Najgore od svega je ako mi pomislimo, kao i mnoštvo u evanđelju, da će nekoga čudo probuditi i učiniti ga od gluhog onim koji čuje i od nijemog onim koji govori. Bojim se da je velika većina nas starijih kršćana zapela na ovoj razini!
Treća razina procesa rasta u vjeri je ona razina koju nam pokazuje Isus. Na toj razini vjera je osobna i predaje se osobno. Isus mucavcu prilazi osobno: Utisne svoje prsti u njegove uši, pljune i dotakne se njegova jezika. On i Bogu pristupa osobno: Upravi pogled u nebo, uzdahne. Iz osobne vjere, osobnog odnosa s bližnjim i s Bogom rađa se sigurnost vjere koju potvrđuje uvjerenje s kojim je Isus izgovorio: Effata! Otvori se! I nakon svega što je učinio, Isus im zabrani da nikome ne kazuju. On ne čini, kao farizeji, da ga ljudi vide, ne želi da se to zna i da ga ljudi slave, ne želi biti onaj koji osobnom vjerom i osobnim odnosom s bližnjim i s Bogom manipulira za neke druge svrhe i interese. Ovo je razina vjere kojoj bismo svi trebali težiti! To je razina vjere svih onih koji su se stavili Bogu i njegovom planu na raspolaganje. Oni nisu oni koji o Bogu samo govore, nego su i oni koji cijelim svojim životom Boga osobno svjedoče svima koje susreću. Znamo da je ova razina nedostižan ideal, ali isto tako znamo da svaki kršćanin tom idealu treba težiti, unatoč svojoj slabosti, osrednjosti, grešnosti.
Nažalost, postoji i četvrta razina. To je razina onih koje bismo u današnjem evanđelju mogli otkriti kao nijeme promatrače, razina onih koji nisu vidljivi u današnjem evanđelju, ali su sigurno bili negdje sa strane, osobno ili preko svojih doušnika. To je razina onih koje evanđelje na drugim mjestima naziva farizejima i pismoznancima, onih koji misle da su vlasnici svih spoznaja i svega znanja i da se ništa što oni ne mogu objasniti ne događa i ne može dogoditi. Ta razina se nekad predstavlja kao vjernička iako, kako smo vidjeli prošle nedjelje, često graniči s nevjerom jer Bog njima nije više na prvom mjestu, a ponekad, u današnjim vremenima je to češći slučaj, i otvoreno nevjernička i pod krinkom humanizma koji je bez Boga osuđen na propast. To se uvijek dogodi ako se Boga i njegov Zakon upisan u ljudsku narav, zamjeni ljudski spoznajama, zakonima i uredbama. Često se, nažalost, i nama samima dogodi da nam vjera, uslijed spoznaja koje smo stekli – možda čitajući dnevni tisak, gledajući televizor i surfajući Internetom – prestane biti osobni susret s Bogom, a pripadnost Crkvi i naše kršćanstvo obična neosobna tradicija koja nas čini gluhim i nijemim, čak i više od toga, a što onda i nas proširuje poziv sv. Jakova da vjeru Gospodina našeg Isusa Krista slavnoga ne miješamo s pristranošću, a to se događa kad god ovozemaljske kriterije pretpostavimo onim nebeskim, zaboravljajući da je Bog siromašne svijeta izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga je obećao onima koji ga ljube.
Vjerujem da svi želimo biti ovakvi istinski bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što nam je obećano. Ako je tako, ogolimo se potpuno sebi, da bismo se potpuno staviti na raspolaganje Kristu koji nas je oslobodio gluhoće i nijemosti. To je preduvjet rasta u vjeri do one treće razine, razine vjere koja se živi kao osobni izbor uz pomoć Božju, jer on sam hita da nas spasi, a nas osposobljava da i mi, kao Crkva i kao vjernici, i ovom vremenu možemo biti oni koji gluhima daju čuti, nijemima govoriti.