Povijest muke, onakva kakvom je vidi Marko, ukazuje na nešto zanimljivo, nešto što mi se čini zgodno kao pomoć u razumijevanju nekih suvremenih žalosnih događaja u Crkvi, ali i u društvu i općenito vremenu u kojem živimo. O čemu je riječ? Marko u svom izvještaju pokazuje one od kojih se najviše očekivalo, Isusove učenike, kao one koji su najmanje dali – oni Isusa ne razumiju, oni rade promašaj za promašajem – dok istovremeno pokazuje izuzetno pozitivan doprinos Isusovoj muci, iznenađujuće razumijevanje i hrabrost od onih od kojih se to najmanje očekivalo. Iako su u osnovi izvještaja povijesni podaci i povijesne osobe, ovo nas ponovo vraća na onu misao da je Marko kroz te događaje i tu situaciju želio prepričati i opisati i događaje svoga vremena, kako bi u svojim suvremenicima probudio novu nadu, sposobnost nadići strah i prijetnje smrću, ali i pronaći put prema obraćenju. Ovo nam u našim osobnim, društvenim i crkvenim situacijama može i te kako biti od pomoći. U pozadini izvještaja pronalazimo tri bitne teme:
Prva tema je promašaj izabrane dvanaestorice koje je Isus sam odabrao i dao im poslanje. Nitko nije uspio. Potpun promašaj! Juda ga je izdao. Petar ga je zanijekao. Svi ostali su pobjegli. Nitko nije ostao! Čini se da nema razlike između njih i političkih i religioznih vođa koje su dale ubiti Isusa. Jedina razlika, koja ih ne opravdava, je u tome da ono što čine, odnosno ne čine, oni ne čine iz zlobe, nego zbog slabosti. Onima koji se nalaze u njihovom društvu u Markovo vrijeme, ali i u svim drugim vremenima nakon toga, pa i u našem vremenu, Marko poručuje kako je važno shvatiti svoju situaciju, trgnuti se i, poput Petra i drugih, krenuti putem obraćenja.
Druga tema je vjernost neodabranih među kojima osobito mjesto zauzimaju žene. Zanimljivo je da se, osim možda sluškinje koja se obraća Petru, ne spominje niti jedna žena koja bi se negativno odnosila prema Isusu. Sve žene u Markovom evanđelju imaju pozitivnu ulogu! Tu je žena iz Betanije koja je pomazala Isusu noge i tim postala navjestiteljica evanđelja za sva vremena, tu su Marija Magdalena i Marija, majka Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma za koje evanđelist kaže da su ga ‘pratile’, ‘posluživale mu’ i ‘uziđoše s njim’. Da ipak ne bismo pomislili da su samo žene pozitivne primijetiti ćemo i neke muškarce poput Šimuna Cirenca koji mu je pomagao nositi križ umjesto učenika koji su pobjegli, poganskog satnika koji je u umirućem Isusu prepoznao Sina Božjega, za razliku od učenika koji su ga takvim prepoznavali samo dok je bio živ i perspektivan kao mogući Mesija i Josipa iz Arimateje koji je za Isusovog života bio potajni učenik, ali se sada hrabro pobrinuo za Isusov ukop. Marko je u svom vremenu sigurno vidio mnoge, pa i među poganima, koji su progonjenoj Crkvi bili blizu, koji su se u teškim situacijama, makar su drugi smatrali da oni ne spadaju u tu kategoriju, pokazali dosljedni i vrijedni pa im je ovim zasigurno želio izraziti svoje poštovanje i priznanje, kao što to čini i svima onima koji su u svakodnevici negdje na rubu, a takvih je danas većina, ali koji će u pravom trenutku znati biti na pravoj strani, na strani Krista raspetoga.
Treća tema Markovog opisa muke izražava poruku da Isus nikoga konačno ne odbacuje i svima nudi nadu. Bez obzira koliko je bio velik promašaj u ponašanju dvanaestorice, Isusova ljubav je od svega toga veća. On zna za njihovu izdaju, zataju i bijeg, ali on preko svega toga prolazi pozivajući ih, kako ćemo čuti u uskrsnoj noći, na ponovni susret u Galileji i novi početak iz kojega će nastati Crkva koju će na njima utemeljiti. Ovo vrijedi za učenike Markovog vremena, ali i svih vremena, uključujući i ovo naše. Na ovu temu se nadovezuje i poruka da Isus istovremeno onima koji su s njim ustrajali i koji su ga pratili do kraja ili usput prepoznali, ipak prvima daje utjehu. Među njima ponovo ističem žene koje će, kako nam je poznato, prve postati svjedoci i glasnice njegovog uskrsnuća, a koje su i danas najvjernije Kristovoj poruci. Zato njihov primjer, primjer žena Isusovog vremena, ali i mnogih današnjih žena, želim izdvojiti kao primjer pravog kršćanskog života i uzor svima nama. Svi smo pozvani ustrajati do kraja u slijeđenju Krista na njegovom putu kako bismo postali prvi svjedoci uskrsnuća, a to ćemo moći samo ako poput žena iz Markovog izvještaja budemo Isusa pratili, Isusu posluživali i ako budemo zajedno s njim uzišli do Jeruzalema i Kalvarije svih onih za koje je on trpio i koji možda i sami trpe, ukazujući im na njegov primjer i budeći im novu nadu, budeći im vjeru u Uskrsnuće. Amen.