Razmišljanje uz misu večere Gospodnje – Veliki četvrtak 2012.

Svaki dan slavimo euharistiju – misu i kad god to činimo na našim oltarima se ponavlja isto otajstvo. Pa ipak danas, večeras, dok slavimo Veliki četvrtak i započinjemo sveto i veliko trodnevlje ta misa – euharistija je nekako posebnija. Njezina posebnost nalazi se u činjenici da je večerašnja euharistija prisjećanje Veliki četvrtak u kojemu je Isus svojoj Crkvi ostavio dva velika dara – svećeništvo i euharistiju, na onaj prvi Veliki četvrtak i prvu euharistiju koju je slavio sam Gospodin Isus, na onaj prvi Veliki četvrtak u kojemu Gospodin Isus biti će predan da umre sramotnom smrću i stvarno izvrši ono što je sakramentalno slavio i ostavio nama na tajan spomen. Sve ovo čini posebnim ovo euharistijsko, misno slavlje Velikog četvrtka.

Posebnost ove večeri i ovoga slavlja možemo otkriti i u ponuđenim liturgijskim čitanjima koja sažimaju osnovni razlog posebnosti i onog Velikog četvrtka i ovog Velikog četvrtka i svakog velikog četvrtka, ali i svakog euharistijskog slavlja bez obzira tko ga, gdje i kad slavi. Taj razlog sažet je u jednoj jedinoj riječi, a ta riječ je ljubav.

Božja ljubav se, kako nam je kazalo prvo čitanje, objavila najprije jednom narodu za koji je Bog spreman učiniti sve, a zatim se u Isusu Kristu koji je, kako čusmo u evanđelju, „ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“ proširila na sve ljude i išla tako neshvatljivo daleko da se nije očitovala samo utjelovljenjem nego i poniženjem, u potpunoj žrtvi samoga sebe druge božanske osobe Isusa Krista, a sve to, kako ispovijedamo u Vjerovanju, „radi nas ljudi i radi našega spasenja“. Govorimo o žrtvi koja se iz ljubavi jednom zauvijek dogodila na oltaru križa, ali i koja se euharistijski sakramentalno obnavlja na oltarima naših crkava da bismo, „kad god (jedemo) ovaj kruh i (pijemo) čašu, smrt Gospodnju (navješćivali), dok on ne dođe“.

Život i smrt druge božanske osobe koja se utjelovila u Isusu Kristu, mogu se razumjeti samo u kontekstu ovog govora o ljubavi. Sve što je Isus činio i čini – uključujući i ono štio je činio na večeri svog posljednjeg, a našeg velikog četvrtka – činio je i čini iz čiste ljubavi. „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni“ (Iv 3, 16). Veliko je ovo otajstvo koje pravilno mogu shvatiti samo oni koji se – potaknuti tom Božjom ljubavlju jer Bog je prije ljubio nas – sami nauče davati u ljubavi. „U ovom je ljubav – kaže na jednom mjestu sv. Ivan – ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše“ (1 Iv 4, 10). Nužna posljedica ovoga je: „Ljubljeni, ako je Bog ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge“ (1 Iv 4, 11), što evanđelje koje nam je večeras navješteno izražava riječima: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih“. Isus učenicima ne govori samo riječima nego i konkretnim djelima. Nakon što im je oprao noge i objasnio da prvi nije onaj koji vlada, nego onaj koji služi, služi u ljubavi, služi do kraja ljubeći do kraja, poziva ih da oni svoj život usklade s njegovim primjerom. Malo kasnije će im u ozračju iste oproštajne večere zapovjediti: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 15, 17). U odgovoru na ovo Gospodinovo poslanje nalazi se privlačnost, odnosno neprivlačnost, i naših euharistija kao i općenito našeg biti kršćani. Žalimo se da su nam crkve sve praznije, čini nam se kao da kršćanska poruka ljubavi kojom nas je Bog ljubio više nije konkurentna drugim suvremenim ponudama, ali koliko smo mi koji sudjelujemo u misnim slavljima, koji se zovemo i jesmo kršćani, odgovorni za to stanje jer slaveći euharistiju nismo zaživjeli otajstvo ljubavi koje euharistija unosi u našu svakodnevicu i naše živote. Kako možemo očekivati da ćemo drugima euharistiju učiniti privlačnom, ako u svakodnevnom životu ne živimo plodove euharistijske žrtve, a ti plodovi su ljubav u svojim različitim oblicima. Kako možemo očekivati da će nam itko povjerovati da je Bog ljubav, ako sami nismo sposobni onim što živimo svjedočiti to što vjerujemo? I nismo na to pozvani samo u Godini Caritasa nego trajno. Godina Caritasa je samo vrijeme u kojemu o tome, jer uočavamo nedostatke i probleme, želimo malo više razmišljati i na te se međusobno malo više poticati.

Na početku rekoh da je svako euharistijsko otajstvo isto, a ovo večerašnje ipak posebno zbog liturgijskog prisjećanja na ono prvo euharistijsko slavlje. Želio bih ipak da nam nakon ovog večerašnjeg svečarskog euharistijskog slavlje svako euharistijsko slavlje koje slavimo postane posebno, a postati će posebno ako ono što slavimo, otajstvo služenja kojemu je simbolika pranje nogu, ali koje je u križu i poniženju, a zatim i u euharistijskoj jestivosti otišlo neizmjerno dalje, pretvorimo u život koji živimo, da služimo, da se žrtvujemo, da u ljubavi postanemo jestivi drugima oko sebe. Slaviti, naime, euharistiju i primati tijelo Kristovo znači i sami postati tijelo Kristovo, Kristovi otajstveni udovi u svijetu i vremenu u kojemu živimo. Svakim euharistijskim slavljem u kojemu sudjelujemo bivamo pozvani i poslani biti ondje gdje jesmo i onima s kojima jesmo „sveta žrtva i čisti prinos Bogu našemu“, pretvarajući onu ljubav Božju koja nam se u euharistiji priopćuje, u konkretna djela ljubavi i služenja Bogu i bližnjemu kojima nas on šalje, a šalje nas svima koji su potrebni naše ljubavi i blizine.