Preko stotinu redovnica i redovnika iz svih redovničkih zajednica koje djeluju na području Dubrovačke biskupije okupilo se u subotu, 31. siječnja na proslavi Dana posvećenog života u dvorani sv. Ivana Pavla II. u Dubrovniku, na središnjem biskupijskom događaju u Godini posvećenog života.
Dr. s. Nela Gašpar o drugačijoj prisutnosti redovništva u Crkvi
„Put prema drugačijoj prisutnosti redovništva u Crkvi i svijetu“ – bila je tema predavanja dr. s. Nele Veronike Gašpar, izvanredne profesorice na Teologiji u Rijeci, koja je okupljene redovnike potaknula na razmišljanje o potrebnim promjenama s obzirom da je i Europa, pa i Crkva u Europi drugačija nego u 19. stoljeću.
„Redovnički život oduvijek je bio svjedok Vječnoga,“ kazala je, uz ostalo, predavačica. „Biti to u svijetu koji je izgubio dimenziju vječnosti – može postati novi način prisutnosti muškaraca i žena posvećenoga života u našem vremenu.“ Svako je vrijeme imalo svoje specifične poteškoće, pa i ovo naše vrijeme. Nije ih mudro izbjegavati, sanjajući ili idealizirajući prošlost. „Ovo je vrijeme u koje nas je Gospodin pozvao da budemo njegovi svjedoci, svjedoci života kojega on dariva čovjeku,“ poručila je okupljenim redovnicima i redovnicama s. Nela. Dodala je da promjene objektivno oslabljuju snage redovničke prisutnosti, primjećuje se sve više krhkost zajednica i djelovanja. Nekad je redovnički život davao dojam sigurnosti, bio je sposoban ohrabrivati svoje članove i crkvenu zajednicu, no danas ih mnogi vide slabima, ponekad nesigurnima, izgubljenima, a ponekad se čini i da on ide kraju. „Vrijeme je da poslušamo Gospodina,“ kazala je dr. Gašpar, da mu dopustimo da nas on pouči njegovom načinu promatranja povijesti. Ovo vrijeme može nam se činiti kao duga noć, ali onaj tko je poslan biti vođa zajednice ne smije se ograničiti na jačanje straha nego treba gledati vedro i s pouzdanjem u budućnost. „Nada nije neutemeljen optimizam, nije voljno uvjeravanje u bolju budućnost. Nada je krepost onih koji se uzdaju u Gospodina i koji slušaju njegov naum.“ Kršćanska nada je uvijek čuvala od dva ekstrema: očaja i pesimizma te preuzetosti. Unatoč zabludama našega vremena, poput kršćanstva bez Boga, treba njegovati nadu. „Nada je dar Uskrsloga. Njegovati nadu možda je najskriveniji i najdragocjeniji zadatak na koji je posvećeni život pozvan u ovom vremenu. Njegovati nadu znači vjerovati da je Uskrsli doista uskrsnuo i da je smrt samo prijelaz u život. Njegovati nadu znači nastaviti predano i uravnoteženo apostolski djelovati, da se ponekad sije u suzama, a žanje u pjesmi.“
Pročelnik Vijeća za posvećeni život Dubrovačke biskupije fra Stanko Dodig pozdravio je na početku prisutne i predstavio predavačicu, a dubrovački biskup mons. Mate Uzinić u svom obraćanju naglasio je važnost buđenja redovništa u Crkvi kako bi onda oni probudili druge kršćane.
Misa kod dominikanaca
Svečano euharistijsko slavlje koje je predvodio biskup Uzinić, koji je i predsjednik Vijeća HBK za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, slavljeno je ove godine u redovničkoj crkvi, crkvi sv. Dominika u Dubrovniku. Na misi su blagoslovljene svijeće, a redovnici i redovnice obnovili su svoje zavjete. Novi prior samostana fr. Marijas Farkaš izrazio je zadovoljstvo što se drugi dio Redovničkog dana događa u njihovoj samostanskoj crkvi.
Čestitajući Dan posvećenog života, biskup je u homiliji istaknuo dva vida pročitanog evanđelja o Isusovom stišavanju oluje na moru, kristološki i eklezijalni, te povezao to s porukama pape Franje za Godinu posvećenog života.
Podsjetio je i kako se odaziv osnivača i osnivačica redovničkih zajednica događao u situacijama kada su se na Crkvu i svijet sručavale različite oluje, poput oluje na Genezaretskom jezeru, pa se onda uslijedi tih oluja mogao dobiti i dojam da je Isus zaspao, da ga nije briga što se događa. Crkveni redovi rađani su u vremenima krize, „kao svojevrstan Božji odgovor na ono što se događalo, ali sigurno i kao odgovor na krik koji se u takvim vremenima na ovaj ili onaj način pretvara u usklik: ‘Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?’“ „ I svaki put ponovo se, možemo to s pravom reći poučeni iskustvima povijesti vaših redova koja nam može biti i jest učitelj za sadašnjost, kroz njihovo djelovanje mogla osjetiti živom Isusova prisutnost koja uvijek ponovo dovodi do smirivanja oluje, ali i buđenja vjere bez koje nije moguće imati ono neophodno čeznuće prema sigurnoj luci vječne domovini koje daje smisao svima našim naporima,“ rekao je biskup.
U ekleziološkom smislu u pročitanom evanđelju može se prepoznati Crkva u koju udaraju valovi, nevere, ali koja svoju snagu može i treba pronaći u Isusovoj prisutnosti. „Isus želi beznadnu situaciju učenika, očaj i strah, napuštenost u kojoj su se našli, upotrijebi zato da bi učenike, a s njima i sve nas, naučio i u takvim situacijama, a život koji će slijediti će biti prepun takvih situacija, otkriti njegovu prisutnost. On želi da im se tad, kao i svaki put ponovo kad se dogodi nešto slično, iz usta izvije krik molitve: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“, a zatim se iz tog krika i molitve rodila i vjera u njegovu božansku moć kojoj ništa nije nemoguće,“ istaknuo je dubrovački biskup.
„Ono što mi se, u kontekstu Dana posvećenog života u Godini posvećenog života, čini osobito važnim primijetiti je dojam učenika da je Isus zaspao. To je ponekad dojam i u situaciji današnje Crkve, ali i u situacijama kroz koje prolaze naše redovničke zajednice, pa i mi kao pojedinci sa svojim zvanjima i sa svojim osobnim odnosom s Isusom,“ kazao je biskup te ustvrdio da nije zaspao Isus nego vjera učenika. „ Zbog slabe vjere, zaspale vjere, a ne zbog Isusovog spavanja, učenici su, danas kao i onda, beznadni. Zbog slabe vjere mi, onda kao i danas, gubimo povjerenje u Boga, u bližnje, a na kraju i u sebe same. I tu, zapravo, dolazimo do ključnog zahtjeva Godine posvećenog života, a taj zahtjev je buđenje Crkve i svijeta.“
To je i papa Franjo izdvojio kao temeljnu zadaću Godine posvećenog života kojoj trebaju voditi svi oni zahvalni pogledi na prošlost, kao i ono zahtjevno življenje sadašnjosti s velikom ljubavlju, kako bismo s nadom mogli prigrliti budućnost . Probudite svijet, prosvijetlite ga svojim proročkim svjedočenjem kojim idete protiv struje, papine su poruke redovnicima i redovnicama izrečene u više navrata, budite radosni, budite hrabri, budite muškarci i žene zajedništva. Isus u njima želi ukloniti svaki strah i probuditi vjeru.
Na kraju je biskup Uzinić podsjetio na sv. Ivana Bosca, čija se dvjestota obljetnica rođenja navršava ove godine, a koji uz bezgranično povjerenje u Boga, preporučuje i ulaganje svih svojih napora u suradnju s Bogom. Propovijed je završio stihovima iz pjesme dominikanca fr. Rajmunda Kuparea „Isus u mojoj lađi“ koji govore da se s Isusovom intervenicijom može računati tek kada čovjek sam napravi sve što može.
Angelina Tadić
Braćo i sestre, poštovane redovnice i redovnici,
čestitam vam dan posvećenog života u Godini posvećenog života u kojemu nam je današnja liturgija ponudila zanimljive tekstove za promišljanje. Želim se osobito zaustaviti na današnjem evanđelju koje možemo razumjeti na dva načina. Prvi je kristološki, a drugi eklezijalni. Oba su, međutim, usko povezana, a onda i prigodna za određenu poruku svima nama koja se uklapa u poruke i želje pape Franje za Godinu posvećenog života.
Čitajući današnje evanđelje kristološki očito je da se radi o događaju koji želi potvrditi vjeru učenika u Isusa kao Krista. Ovim se, zapravo, to evanđelja izvrsno povezuje s prvim čitanjem iz Poslanice Hebrejima, a koje je svojevrstan hvalospjev vjeri koja je, kaže autor Poslanice Hebrejima, „već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.“ Nakon toga slijedi iznošenje primjera vjere Abrahama i Sare, začetnika starozavjetnog Božjeg naroda, a mi njima danas dok slavimo Dan posvećenog života u Godini posvećenog života, možemo pridružiti i ime vaših redozačetnika, osnivača i osnivačica, koji su imali sličnu vjeru, odnosno „već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“, i u otvorenosti nadahnućima Duha Svetoga iz te vjere živjeli svoju poslušnost Božjem pozivu, nasljedujući Isusa Krista i njegove evanđeoske savjete u Crkvi i svijetu svog vremena. I svaki put ponovo se njihov odziv, čini mi se, dogodio u situacijama kad su se na Crkvu i svijet sručile različite oluje, a onda uslijedi tih oluja mogao dobiti i dojam da je Isus zaspao, da ga nije briga što se s nama događa. Naime, većinom su crkveni redovi rođeni u vremenima krize, kao svojevrstan Božji odgovor na ono što se događalo, ali sigurno i kao odgovor na krik koji se u takvim vremenima na ovaj ili onaj način pretvara u usklik: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ I svaki put ponovo se, možemo to s pravom reći poučeni iskustvima povijesti vaših redova koja nam može biti i jest učitelj za sadašnjost, kroz njihovo djelovanje dogodilo mogla osjetiti živom Isusova prisutnost koja uvijek ponovo dovodi do smirivanja oluje, ali i buđenja vjere bez koje nije moguće imati ono neophodno čeznuće prema sigurnoj luci vječne domovini koje daje smisao svima našim naporima. Nakon što je smirio oluju Isus ih pita: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Čudo koje je napravio usmjereno je prema buđenju vjere u njega ne samo u onim situacijama kad sve ide dobro, a koje su prethodile ovom događaju na moru, nego i u onim situacijama kad ništa ne ide dobro. Da je buđenje vjere učenika u Isusa kao Krista bio motiv ovog događaja pokazuje i pitanje koje učenici sami sebi postavljaju: „Tko li je ovaj da mu se vjetar i more pokoravaju?“ To pitanje je postavljeno tako da na njega, zajedno s psalimistom, možemo dati samo jedna odgovor, a taj odgovor je Bog. Čudo smirivanja oluje na moru je znak Isusovog božanstva.
Čitajući evanđelje ekleziološki, a u povezanosti s ovom kristološkom dimenzijom, u ovoj lađi prepoznajemo Crkvu koju također udaraju valovi, nevere, ali koja svoju snagu može i treba pronaći u Isusovoj prisutnosti. Njegov prijekor učenicima: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ je zapravo pouka i njima i nama. Isus želi beznadnu situaciju učenika, očaj i strah, napuštenost u kojoj su se našli, upotrijebi zato da bi učenike, a s njima i sve nas, naučio i u takvim situacijama, a život koji će slijediti će biti prepun takvih situacija, otkriti njegovu prisutnost. On želi da im se tad, kao i svaki put ponovo kad se dogodi nešto slično, iz usta izvije krik molitve: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“, a zatim se iz tog krika i molitve rodila i vjera u njegovu božansku moć kojoj ništa nije nemoguće: „Tko li je ovaj da mu se vjetar i more pokoravaju?“
Ono što mi se, u kontekstu Dana posvećenog života u Godini posvećenog života, čini osobito važnim primijetiti je dojam učenika da je Isus zaspao. To je ponekad dojam i u situaciji današnje Crkve, ali i u situacijama kroz koje prolaze naše redovničke zajednice, pa i mi kao pojedinci sa svojim zvanjima i sa svojim osobnim odnosom s Isusom. Događaj na Genezaretskom jezeru nam, međutim, želi poručiti da je to što nam se čini da Isus spava tek privid. Nije Isus zaspao, makar ga u evanđelju vidimo kako fizički spava na krmi na uzglavku. Zaspalo je onda kao i danas nešto drugo. Zaspala je vjera učenika. Zbog slabe vjere, zaspale vjere, a ne zbog Isusovog spavanja, učenici su, danas kao i onda, beznadni. Zbog slabe vjere mi, onda kao i danas, gubimo povjerenje u Boga, u bližnje, a na karaju i u sebe same. I tu, zapravo, dolazimo do ključnog zahtjeva Godine posvećenog života, a taj zahtjev je buđenje Crkve i svijeta. To je ono što je papa Franjo izdvojio kao temeljnu zadaću Godine posvećenog života kojoj trebaju voditi svi oni zahvalni pogledi na prošlost, kao i ono zahtjevno življenje sadašnjosti s velikom ljubavlju, kako bismo s nadom mogli prigrliti budućnost . U video poruci uz početak Godine posvećenog života papa Franjo zato poručuje osobama posvećenog života: „Probudite svijet! Probudite svijet!“ A onda poučava da je to moguće učiniti samo ako se Krista stavi u središte svoga postojanja, ako se njemu dozvoli da ih osvoji i s njim krenu prema periferijama muškaraca i žena današnjice. „Nastanite se na granicama“, poručuje im papa i dodaje: „To će od vas tražiti budnost da otkrijete novost Duha; pronicavost da prepoznate složenost novih granica, razlučivanje da utvrdite granice i postupate na odgovarajući način; i uranjanje u stvarnost, ‘dotičući Kristovo trpeće tijelo u narodu’.“ Sličnu misao nastavlja i poruci na misi otvorenja Godine posvećenog života u kojoj ponavlja: „Ponovno vam dakle upućujem usrdni poziv koji sam uputio prije godinu dana vrhovnim poglavarima: probudite svijet, prosvijetlite ga svojim proročkim svjedočenjem kojim idete protiv struje!“ A onda u tri programatske riječi odgovara na pitanje kako to učiniti ne samo u Godini posvećenog života nego uvijek. Te tri riječi su: „Budite radosni! … Budite hrabri! … Budite žene i muškarci zajedništva“!
Na ove tri riječi Isus danas dodaje i dvije svoje riječi, zapravo dva svoja pitanja: »Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ kojim od nas želi ukloniti svaki strah, ali i probuditi vjeru kako bismo u ovoj Godini posvećenog života iz svakodnevice svog redovničkog života i života svojih redovničkih obitelji mogli odagnati svaki strah i s vjerom u Gospodina koji nas nikad ne napušta, i sebi i drugima govoriti: „Tko li je ovaj da mu se vjetar i more pokoravaju?“ Ovo je put prema onome da se i mi možemo uvrstiti u onaj niz vjernika kojima Poslanica Hebrejima daje pohvalu, niz u koji su rodozačetnici vaših redovničkih zajednica s pravom ubrojeni, ali i u kojemu svatko od nas treba naći svoje mjesto, osobito vi posvećene osobe koje ste svojim životom, ili bi to trebali biti, najbolji odraz onoga izričaja da je „vjera … već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“, kako bismo zajedno s njima, ali i svima onima kojima smo poslani, „subaštinici istog obećanja“.
